Piše: Slobodan Vasković
Patološki lažovi sintagma je kojim se precizno opisuje vlast kontinuiteta prevare i pljačke u Republici Srpskoj. Kada joj još pridodate i beskrupulozna, nenarodna, tiranska..., tada ste je hirurški precizno predstavili. Sve navedeno rade u kontinuitetu više od šest godina, a nakon što su sastrugali bužet entiteta (šest puta), devastirali budžete opština, zadužili se gdje god su stigli; krenuli su da otimaju i zalogaje iz usta. I to vrlo nemilosrdno od onih u koje su se do juče kleli i, navodno, ih vodili ka nezavisnosti, suverenosti, majci Srbiji..., a suštinski su ih odveli u hiljadu i jednu ..., iz koje se ne mogu vratiti ni za pet decenija; taman i kada bi se svaki od vođenih uspio u tom periodu tri puta nanovo roditi.
Patološki lažovi nastavljaju u istom ritmu i nakon finansijskog masakra boračkih penzija, koji će mnoge u grob otjerati, jer neimaština i bolesti ne praštaju. „Nije bilo smanjenja, radi se o alokaciji sredstava“, laže premijer Aleksandar Džombić, kojem tercira Ministar boraca i presuđeni kriminalac Petar Đokić tvrdeći da je na djelu „ravnopravnija podjela sredstava“, a bek vokal je odvratni potkupljeni poltron Pantelija Ćurguz, koji stihiju odgoni od sebe, kličući da „BORS nije adresa za proteste“. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, režiser i glavni glumac srpske šestogodišnje farse, ćuti. Ni riječi o otimačini iz usta, o tihim ubicama - šećerima i holesterolu, čija epidemija kod „voljenog naroda“ zbog bijede, neimaštine i izostanka bilo kakve nade u neko bolje vrijeme, tek slijedi. Voljeni vođa je voljenom narodu kao znak ljubavi podario tiho umiranje, na tašte. A liječiti se nemaju gdje, jer je zdravstvo propalo. Ni zaposliti se nemaju gdje, jer je privreda propala. Ni otići nemaju gdje, jer sa kraja Svijeta, što RS jeste, autobusi i vozovi ne polaze. Ostavljeni su da skapaju na deponiji, kojom vladaju Kraljevi sekundarnih sirovina i na kojoj je ljudski život najjeftiniji. Tačnije, uopšte nema cijenu, jer je bezvrijedan. Da nije, ne bi se Patološki lažovi ponašali kao da boluju od erektivne disfunkcije mozga, ubijeđeni da im je narod bespovratno i neizlječivo obolio od nemanja mozga. Upravo takav stav ih je i ohrabrio da im hladnokrvno opljačkaju i domove, nakon što su im „državu“ ostavili bez igdje ičega. Manje je nečasno opljačkati groblje od onoga što je vlast kontinuiteta prevare i pljačke učinila, stvarajući preko noći desetine hiljada živih mrtvaca. Nekrofilija je ovdje politički stav, „alokacija sredstava“, „pravedna raspodjela“...
Mediji ćute; potplaćeni, truli, jalovi, impotentni, ..., riječju sluge Kraljeva deponije, željni jedino njihovog priznanja. Nikom ni ne pada na pamet da se zapita gdje su pare, milijarde od Telekoma, milijarde od kredita, milijarde iz budžeta i zbog čega se vlast održava pljačkajući kuće sopstvenog naroda? Mediji su smeće, i veći su krivci od svojih zlehudih gospodara za opštu političku nekrofiliju.
Akademska zajednica ćuti; potplaćena, trula, jalova, impotentna, bezidejna..., sluškinja prostačkog kriminalnog primitivnog odvratnog nenarodnog režima. Ćuti i broji gvozdenjake, kojim su joj začepljena usta, saftajući se u sopstvenom strahu, gazeći preko živih leševa dok odlaze na posao. „Alokacija sredstava“, „pravedna raspodjela“, odzvanja Deponijom.
Ako vam je ostala i zera mozga, znate šta vam je činiti; ako nije, ništa im drugo neće preostati nego da vas kao stoku prodaju na nekom skorom sajmu. Prema kojem su krdo već navrnuli.
