Kristalni matine

Piše: Slobodan Vasković

Novak Đoković, svim onim što je postigao na teniskim terenima, bez sumnje je zaslužio da bude ličnost godine, ali, svakako, nije zaslužio da mu tu „laskavu“ titulu dodijele „Nezavisne novine“. Još manje je zaslužio da se njegovim sjajnim pobjedama, zbog kojih je krv propišao, bahato i potpuno nezasluženo kite dvojica tipova, kao što su Milorad Dodik i Boris Tadić (Emiri Laktaškog kantona i Beogradskog pašaluka), zbog kojih su Srbi hektoliktre krvi propišali. A nove će tek propišati. Prvi je od „boljeg dijela BiH“, stvorio kanalizaciju u kojoj davi čitav jedan narod, dok je drugi od Srbije napravio političku kantu za nabijanje, a najbližu „srpsku dijasporu“, svojom nepodijeljenom podrškom Dodikovoj diktaturi, pretvorio u njegov privatni spahiluk.

Ove dvije političke pijavice i krvopije, na provincijskom teferiču taštine Željka Kopanje (što „izbor“ ličnosti godine jeste), igrali su uloge „državnika“ od kojih nijedan nema ni „d“ od države; „predsjednika bliskih narodu“ koji su taj isti narod pretvorili u kontejner naciju; „mecena“ koji novac daju isključivo poltrončinama i ostalim dupeliscima, a epilog bijednog dramoleta jesu njihove umorne obješene face, koje svjedoče da su i sami konačno postali svjesni da neće moći još dugo prodavati stidne dlake pod bubrege (bijele bubrege su već odavno rasprodali). Da nije bijedno, bilo bi bijedno. Sav jad jednog naroda bio je u „Kristalnoj dvorani“ hotela „Bosna“. Najtragičnije je što je u istoj dvorani bio i onaj dečko, koji je čitavih 11 mjeseci tom istom narodu nudio i stvarao situacije u kojima su mogli da budu ponosni time što jesu i davao im nadu da će sutra biti bolje. Društvo sa kojim je divanio tu im je nadu podavno uništilo.

Ostatak teferiča, kao i svaka druga provincijska zabava: loša improvizacija, nevrijedna improvizacija i otužna improvizacija..., iz minute u minutu, i nagrade „najboljim“ ministrima: Ministru pravde u Vladi RS Džeraldu Selmanu „zbog materijalnih ulaganja u zatvore“, (a još više zbog materijalnog izvlačenja iz njih) i onom nesretnom poltrončiću Zlatka Lagumdžije Predragu Kurtešu, ministru unutrašnjih poslova u Vladi Federacije BiH, koji želi uvesti zakone na osnovu kojih bi taj entitet postao jedan veliki zatvor (strogo zatvorenog tipa). Izbor nagrađenih ministara svjedoči da je žiri ubjeđenja da u ovoj zemlji listom žive idioti, kreteni, debili i krembili. I sva sreća u nesreći je direktan TV prenos tog „važnog“ događaja: da se zaista vidimo onakvim kakvi i jesmo!

Kuda ide Elektroprivreda Republike Srpske?

Piše: Siniša Božić, ekonomista

Energetika, pored ishrane, je najvažnija grana realnog sektora. Bez energije nema proizvodnje, prerade, telekomunikacija, transporta, saobraćaja, skladištenja. Štaviše, stepen razvoja jedne države, kontinenta pa i -civilizacije se može mjeriti po količini energije koju ona troši (tzv. Kardaševa skala). Iako energije ima u obilju, tehnologija današnjice još uvijek ne uspijeva da proizvede dovoljne količine, uz prihvatljiv, finansijski i ekološki trošak. Tako će ostati bar još 30 godina, za kada najveći umovi prognoziraju da će metod kontrolisane fuzije biti tehnički izvodiv. To znači da je energija danas – deficitarna i oskudna roba. I da ima svoju tržišnu cijenu, koja se – povećava.

U Bosni i Hercegovini, Elektroprivreda RS je jedna od tri preduzeća koja se bave sa proizvodnjom i distribucijom električne energije. To je najveća kompanija u Republici Srpskoj, koja zapošljava preko 8.100 radnika, u većinskom je državnom vlasništvu (80% država). Vaučer ponudom je prije 10 godina podijeljeno 20% kapitala malim akcionarima i privatizacionim investicionim fondovima.

Kako država upravlja Elektroprivredom? Činjenica je da, za razliku od Elektroprivrede Herceg-Bosne i Elektroprivrede BiH, posluje u okviru holdinga, odnosno da postoji matično preduzeće (locirano u Trebinju) i zavisna preduzeća (proizvodnja i distribucija). U pitanju je komplikovana struktura, jer se tu radi o desetak zasebnih preduzeća, sa višestruko dupliranim službama koje rade iste stvari. Cjenovnu politiku određuje regulatorna agencija, mada je to, u stvarnosti, sistem koji je zasnovan ne na tržišnom, već više na socijalnom (dodao bih i: koruptivnom) principu. Razlog zašto je Elektroprivreda iscjepkana treba tražiti u vremenu na početku protekle decenije, kada su inostrani faktori insistirali na privatizaciji (rascjepkan sistem se može daleko lakše prodati nego jedan veliki). No, stav Republike Srpske je bio i jeste da Elektroprivreda neće ići u privatizaciju.

Posmatrano iz ugla podataka, kapital Elektroprivrede iznosi preko 1,2 milijarde KM. Dobit je vrlo mala, i ona varira od nule do 30 miliona KM, zavisno od toga koja je poslovna godina u pitanju. Radi se, dakle, o povratu na kapital, u, najboljem slučaju od 2,5% što je izuzetno malo obzirom da je Elektroprivreda de fakto monopolista i u proizvodnji i u distribuciji. Međutim, predimenzionirani troškovi zarada i amortizacije jednostavno ‘pojedu’ prihode. Poslovni prihod, takođe, varira i on je potcijenjen u prvom redu zbog loše naplate distributivnih preduzeća. Amortizacija je relativno velika jer su pogoni zastarjeli i pri kraju svoj tehničkog vijeka, a remonti su jako skupi (primjer je TE Ugljevik: zbog zastarjelosti pogona, uzet je ogroman kredit kako bi se uvelo filtriranje otpadnih gasova, u skladu sa Kjoto protokolom, što je povezano sa dozvolom za rad – ovaj kredit je, faktički stavio tačku na profitabilan rad ove termoelektrane u vremenu njegove amortizacije – desetak godina najmanje) . Pored toga, nema novih kapaciteta. Dividende nema (ili je ona mizerna), a nema je jer nema dobiti. Dobiti nema jer država neracionalno upravlja sa kompletnim sistemom, koji je, nadalje, sam od sebe neracionalno postavljen. Elektroprivredom upravlja partija, a ne država. Na cijeni su političke, a ne stručne veze. To, istina, nije novitet ove, vlasti ‘kontinuiteta’: oni su samo prepisali koncept koji je postojao prije njih.

Tokom godina, bilo je bezbroj ideja o putu kojim Elektroprivreda treba da ide. 2007. godine, političari su pričali kako će se ići u javnu ponudu akcija, od čega nije bilo ništa. U godinama koje su uslijedile, predstavljen je cijeli niz projekata, od kojih takođe – nije bilo ništa. Da navedemo nekoliko:

- ČEZ-RITE Gacko: projekat izgradnje drugog bloka Termoelektrane Gacko (propao zbog nezakonite forme ulaganja kojim je država svojatala kapital malih akcionara kao svoj). Rezultat: odustajanje ČEZ (Češka el.privreda), arbitražni postupak i mogućih 60 miliona evra odštete koju će, ukoliko izgubi spor, platiti Elektroprivreda,

- Termoelektrana Stanari: ni nakon 4,5 godine od potpisivanja ugovora sa Vukom Hamovićem (EFT London-poznati trgovac el.energijom), termoelektrane još nema. Kad će biti – ne zna se. Rok je odavno istekao,

- Projekat izgradnje vjetroelektrana – Norveški investitor odustao,

- Projekat koncesione izgradnje malih hidrocentrala – projekat propao,

- Gornja Drina, Gornji Horizonti – megalomanski projekti koji traju na papiru od 1976. do danas, do sada nema konkretnih naznaka koji bi dali odgovore na pitanja: ko, kada, i čime,

- Projekat na Neretvi – status nepoznat,

- Janjski otoci – analizira se,

- izgradnja drugog bloka TE Ugljevik – već poznata priča sa anonimnom firmom sa Kipra i tajkunom Rašidom Serdarevim, po sistemu: šarena laža.

Sve ovo, i još mnogi drugi nepomenuti (nerealizovani) projekti, su učinili da mi danas imamo iste one kapacitete (sa izuzetkom par mini-hidrocentrala) koje smo imali i prije rata,1990. godine, sa tom razlikom da je stepen naplate daleko manji. Struja se masovno krade; gubici na mreži iznose čak 16,5%; Elektroprivreda godišnje ne naplati ogromnih 220 miliona KM isporučene energije; sudski sporovi u kojima je Elektroprivreda tužena strana iznose čak 412 miliona KM; trošak plata zaposlenih iznosi 209 miliona KM (bar 20% viška radnika).

Svjedoci smo da ovih dana rukovodstvo Elektroprivrede apeluje na potrošače da smanje potrošnju, jer je hidrološka situacija slaba i da se struja – kupuje po visokim cijenama. Kako je moguće da Hidroelektrane na Trebišnjici (najveća hidrocentrala, zapravo dvije, u RS) ne rade i da su van sistema, kada je 2006. godine otvoren tunel Fatničko polje, koji povezuje sistem kraških polja i koji je EFT upravo i pravio iz razloga da, kada je sušna godina, iz prirodnih rezervoara, polja, voda bude preusmjerena u akumulaciono jezero na HE Trebišnjica 1 i 2. Da podsjetim, tadašnji premijer je najavio da će direktnu korist od toga imati HE na Trebinju u vidu poboljšanog stanja akumulacije, uvećanog prihoda i dobiti. Od tada, HE Trebinje posluje – malo gore - malo dole, izgleda, u skladu sa meteorološkom prognozom (2007. godina 13 miliona gubitka, 2008., 2009., i 2010. solidna dobit od preko 30 mil. kumulativno, 2011. gubitak za 3. kvartal od preko 5,5 miliona)!? Osim toga, zašto bi trebalo da potrošače interesuje iz kog izvora dolazi energija!? Elektroprivreda, na ovaj način, dodatno pravi gubitke: pošto je cijena energije fiksirana, ukoliko ima problema u proizvodnji (budući da se el. energija ne može skladištiti već da se, ako zanemarimo gubitke u prenosu, troši samo ono što se direktno proizvodi u TE i HE centralama), ona mora da uvozi. Cijena koju plaća je redovno viša, obzirom da se trgovci strujom bave samo tržišnim cijenama (za razliku od domaće Elektroprivrede), po logici, ‘ako ti treba – plati’. A pošto Elektroprivreda godinama nije u stanju da zavede reda u naplati, nema nikakvo pravo da putem nekakvih apela obavještava potrošače (one koji redovno plaćaju, naravno).

Dalje, bitno je i analizirati stav da se Elektroprivreda neće privatizovati. Tokom zadnjih godina, vidjeli smo tendencije da se putem raznih ‘kreativnih’ ugovora, zaobilaznih dilova i poslova, kapacitet koji Elektroprivreda ima, prebaci na neke druge, privatne kompanije, bez adekvatne nadoknade. To su upravo slučajevi RITE Gacko-ČEZ, zatim pogotovo posljednji slučaj ugovorene izgradnje novih blokova TE Ugljevik (Rašid Serdarov), te dijeljenjem koncesija u bescijenje, čime se, de fakto, daju najveći potencijali privatnim kompanijama: vodeni resursi, nalazišta uglja. Ukoliko se ove tendencije nastave, za 10 godina će Elektroprivreda grcati u gubicima, jer novih kapaciteta (u većinskom vlasništvu države) neće biti, a privatni kapital (sumnjivog porijekla) će zagospodariti energetikom u RS. To nije put kojim treba ići.

Moguće rješenje: privatizacija Elektroprivrede, država da zadrži 50% plus jednu (zlatnu) akciju, putem međunarodnog tendera. Nešto slično je urađeno u Crnoj Gori, prije 3 godine. Problem sa ovim jeste globalni nedostatak kapitala, i činjenica da je sada loše vrijeme za prodaju – potencijalni kupac može kupiti svaku ozbiljniju državnu energetsku kompaniju ne samo u RS nego i na Balkanu sa 50-70% diskonta. Trenutna berzanska cijena Elektroprivrede RS je 735 miliona KM (a kapital nominalno iznosi skoro duplo toliko): teoretski, ako bi se prodajom 50% kapitala po trenutnoj tržišnoj cijeni dobilo cca 367 miliona KM, to je iznos koji je dostatan samo za izgradnju jedne manje, primjera radi, termocentrale (što pokazuje u kakvoj smo lošoj situaciji, i da nije dovoljno vikati ‘ne prodajemo Elektroprivredu’, već biti svjestan da je ni ne možemo prodati po iole zadovoljavajućoj cijeni).

Još jedno od rješenja (najmanje vjerovatno): zatezanje kaiša u Elektroprivredi, odustajanje od megalomanskih projekata, od javno-privatnih partnerstava štetnih po RS (ovo može biti dobar model finansiranja izgradnje novih projekata ali pod određenim uslovima), kontrola troškova, ukidanje sistema holdinga i spajanje u jedno preduzeće. Fokusiranje na realno izvodive projekte, eliminisanje korupcije unutar sistema Elektroprivrede. Formiranje tržišta (berze) el. energije, ozbiljna naplata isporučene energije i kontrola ljudskih resursa (kvantiteta i kvaliteta zaposlenih), i, naročito, depolitizacija preduzeća.

Pismo suvlasnika ATV-a Stojana Sumonje, Anđe Kuzek i Slavice Išaretović

 

Poštovani gospodine Vaskoviću,

Ovim pismom želimo da vam se zahvalimo što ste na pravi način razumjeli problematiku odnosa između firmi ATV Banjaluka i Mreža+ Sarajevo, kao i direktora ATV-a Nataše Tešanović i nas su(vlasnika) ATV-a.

Odbili smo da dajemo bilo kakve izjave, i vama, kao i ostalim zainteresovanim medijima, zbog toga što su pred sudovima RS u toku četiri parnice, pred Tužilaštvom dvije krivične prijave, a posebno zbog istrage koju sprovode SIPA i Interpol, zbog pranja novca preko Mreže+ i njenih članica ATV i TV Hayat.

Mi svoju borbu nastavljamo pred sudskim organima RS, čvrsto vjerujući da se ova „bitka“ neće i ne smije izgubiti.

Ostajemo dosljedni sebi i svojim moralnim načelima, bez obzira na cijenu koju plaćamo.

Bez obzira na našu čvrstu odluku da se ne oglašavamo i da do ishoda sudskih parnica ostanemo bez komentara, HVALA VAM, što ste i u ovim pričama imali snage, volje i hrabrosti, pomenuta dešavanja nazvati pravim imenom.

S poštovanjem

Banjaluka, 28.11.11 Su(vlasnici) ATV:

Stojan Sumonja

Slavica Išaretović

Anđa Kuzek

VEZANI TEKSTOVI:
“Mreža plus” u mreži: Interpol i SIPA istražuju gledanost TV kuća
Rasplitanje mreže
Hobotnica plus

Hobotnica plus

Piše: Slobodan Vasković

Eronet - SV RSA - Mreža plus - bankovni računi (privatni i fiktivnih firmi) u Ljubljani, Beču, na Gibraltaru - Darko Aleksić - Neven Kulenović…, ruta je kojom putuju inspektori SIPA, i izuzimaju originalnu dokumentaciju kako bi do kraja razotkili medijsku hobotnicu, što je pokrala i oprala milione maraka.

Neven Kulenović vlasnik/suvlasnik marketinških agencija “SV-RSA” i “Ujedinjeni mediji”, Darko Aleksić, suosnivač i direktor firme “Mreža plus”, čelnici Mareco Index Bosnia (MIB), jedine ovlaštene agencije za mjerenje gledanosti TV programa u Bosni i Hercegovini, te još niz firmi, u središtu su milionske afere, sa akcentom na “pranje novca”. Ključno čvorište u mahinacijama teškim desetine miliona je firma “Mreža plus”, iz koje snažni linkovi idu prema Alternativnoj televiziji iz Banjaluke, te TV “Hajat” iz Sarajeva, i njihovim direktorima Nataši Tešanović i Elviru Švrakiću (koji su ranije demantovali bilo kakve nezakonitosti). Interpol i SIPA intenzivno vode istragu oko pranja novca, a prema dokumentima koji su u našem posjedu, prevara je vrlo sofisticirano izvedena, a njeni glavni akteri mogu se smatrati “uspješnim biznismenima”, jer su izvukli milione maraka, a da nisu uložili niti marke. Sasvim je drugo pitanje, da li će istražni organi dozvoliti nabrojanim, i njihovim saradnicima, da “uživaju” stečeno?! Kako sada stvari stoje, Kulenović i Aleksić mogu se smatrati presuđenim, a dalja istraga će pokazati koga će sve povući sa sobom. Aleksića su već dva puta saslušali inspektori SIPE, i on je najslabija karika u cijelom lancu, jer nema ni političku, niti bilo kakvu drugu zaštitu. A sve je potpisao i popečatio, pa, (čini se), i svoju sudbinu.

“Mreža plus”, društvo za medijsko poslovanje i distribuciju programa osnovana je 2001. godine, a njeni suosnivači sem Darka Aleksića (ispred ATV-a), su bili Elvir Švrakić (direktor TV Hajat), Alija Behram (vlasnik RTV Mostar), Semir Salihović (direktor TV Tuzla), te Ante Krišto, čelnik TV “Oskar C” iz Mostara. Svi navedeni, sem Aleksića, su članovi Upravnog odbora tog društva, a petu (ili prvu) stolicu u tom tijelu koristila je Tešanovićeva. Cijeli ovaj projekat osmislili su, prema tvrdnjama Darka Aleksića, on i Nataša Tešanović, direktor ATV i član UO “Mreža plus”. Društvo je od početka imalo snažnu podršku međunarodne zajednice i njenih donatora.

Do previranja u društvu dolazi kada su Behram, Salihović i Krišto uočili da su izigrani u ovom poslu, te da su njihovim TV kućama uskraćena ogromna sredstva. Zatražili su reviziju poslovanja “Mreže plus”. Još prije toga, uposlenici i suvlasnici ATV-a, Anđa Kuzek, Stojan Sumonja i Slavica Išaretović zahtijevali su od Tešanovićeve razjašnjenje odnosa na relaciji ATV - “Mreža Plus”, zbog čega su otjerani sa posla (vidi tekstove “Mreža plus u mreži: Interpol i SIPA istražuju gledanost TV kuća” i “Rasplitanje mreže”). Ova dva odvojena procesa, uz Interpolovu istragu o krivičnom djelu pranja novca, u visini od 1.947.192 eura, ocrtali su obrise medijske hobotnice u BiH. Kao aktere ovog nedjela, Interpol je označio firme “SV-RSA”, “Mreža plus”, “Pink BiH Company”, “Ujedinjeni mediji” i “UFA Media”, te Nevena Kulenovića, Darka Aleksića, Anisa Kadrića, Stipu Prlića i druge.

Darko Aleksić, i njegovi mentori Tešanović i Švrakić, odbijaju reviziju poslovanja “Mreže plus”, nakon čega se održava Skupština društva (14.12.2010. g.) na kojoj Behram, Krišto i Salihović smjenjuju Aleksića sa mjesta direktora. Prema pouzdanim informacijama, jednom od njih, da odustane od ovog zahtjeva, nuđeno je pola miliona maraka, što je odbijeno. Samo ova činjenica dovoljna je da potvrdi o kako velikom i nezakonitom poslu je riječ.

Aleksić & co ne prihvataju smjenu, i pokreću sudske procese da je delegitimizuju. Istovremeno, pripremaju novu prevaru u vidu formiranja novog društva “Program plus”, koje preuzima funkciju “Mreže plus” na ATV- u i Hajatu i dobavlja programe za njih. (Inspektopri SIPA posjetili su i ovu firmu). Aleksić je, očito, potpuno “izgubio glavu”, jer čini novu veliku prevaru i sva materijalno - tehnička sredstva “Mreže plus” prebacuje u “Program plus”, i to svjevoljno. Naravno, to “svojevoljno” je uslovno rečeno, jer to nije mogao učiniti bez podrške Tešanovićeve i Švrakića. Aleksić je, jednostavnije rečeno, pokrao “Mrežu plus” i iz nje otuđio više od tri miliona KM; od čega million u vrijednim linkovima i dva miliona maraka, koliko je to društvo imalo tada programa (raznih, kolokvijalno rečeno, emisija) na zalihama. Behram, Krišto i Salihović podnijeli su protiv Aleksića krivičnu prijavu zbog ovog nezakonitog postupka.

Novopečeno društvo “Program plus” preko noći postaje milione vrijedno, a njegova struktura i sastav osnivača sami po sebi govore koliko je u cijeloj toj priči zakona. Osnivači firme “Program plus” su Milenko Samardžić i Emina Čaušević, a uložili su po 2000 KM kao ulog (vidi dokumente). Tako su sa uložene četiri hiljade, voljom Darka Aleksića, dobili preko tri miliona KM. Bitno je istaći da su osnivači društva, kao i u slučaju “Mreže plus”, ponovo fizička lica, pa je jasno da se ne želi čist odnos između ATV i “Programa plus”. Kada je Švrakić u pitanju, možda je njegov potez i logičan, jer je “Hajat” njegovo stopostotno vlasništvo, ali to sa ATV-om nije slučaj, pošto Tešanovićeva posjeduje 30 posto udjela u firmi.

Uz sve to, osnivači “Programa plus” nisu ništa drugo do daljinski upravljač Tešanovićeve i Švrakića. Samardžić je vozač šefice ATV-a, dok je Čauševićeva Švrakićeva svastika, koja je u novoj firmi i direktor. Nevjerovatno naivan potez Tešanovićeve, koji svjedoči o njenoj žurbi da, nakon zatražene revizije poslovanja “Mreže plus”, ovo društvo zatre i, istovremeno, osnuje novo, kako bi nastavila sa starim poslom. Dovesti ATV, (donedavno respektabilnu kuću), u situaciju da sa njenim vozačem (uz sve uvažavanje te vrste posla) sklapa i “rasklapa” milionske ugovore, više je nego jadno. Uz to, Samardžić je u sukobu interesa, jer on pripada famoznoj grupi “K2” suvlasnika ATV-a (njih 25 radnika posjeduje 20%), a njegov udjel je 0,8 posto. Posebno je problematično što je Tešanovićeva u “dil” sa “vozačem” ušla bez odluke Upravnog odbora ATV-a.

Važno je i datumski poredati nekoliko stvari, kako bi se vidjela žurba odlaska iz “Mreže plus” i “nasušna potreba” stvaranja sopstvenog društva. Već smo naveli da je Aleksić smijenjen 14.12.2010. godine, nakon čega Tešanovićeva, Švrakić i Aleksić hitro prilaze uspostavljanju novog društva i, istovremeno, javno izlaze iz “Mreže plus”, obrazlažući to bitnošću ATV-a i “Hajata” i nebitnošću ostala tri emitera. Što im je sasvim nebitno bilo do zahtjeva za revizijom poslovanja “Mreže plus”.

I sada ključni momenti: “Program plus” je u sudu registrovan 09.02.2011. godine (vidi dokumente), ali su pod ovom firmom ATV i “Hajat” počeli emitovanje osam dana ranije - 01.02.2011. godine. Postavlja se pitanje: kako je moguće da dvije tako značajne TV kuće emituju program osam dana pod imenom nepostojeće firme i da raznorazne emisije kupuju od društva koje ne postoji? Kako je to sve zatvoreno papirima i kako i na koji način je Aleksić nepostojećem “Programu plus” dao sredstva “Mreže plus”, vrijedna preko tri miliona KM, koje je taj isti nepostojeći “Program plus” dao na emitovanje ATV-u i “Hajatu” u periodu od 01.02.-09.02. 2011. godine?! Nema dileme. da je ovdje riječ o teškoj prevari i da će inspektori SIPA, nakon putešestvija po ruti navedenoj na početku ove priče, morati i u lokalu dosta putovati i izuzimati dokumente. Na relaciji Sarajevo-Banjaluka!

K2 Program plus registracija

Publish at Calaméo or browse others.

Bog je stvorio čovjeka i čovjek je stvorio boga

Piše: Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije

Odrastao sam u socijalističkom društvu. Na fakultetu sam učio Političku ekonomiju Karla Marksa. Čitao sam njegov Komunistički manifest. Kao dijete nosio sam crvenu maramu i bijelu kapicu. Tita sam dočekivao sa zastavicom u ruci na ulicama razrušene Banjaluke, poslije zemljotresa 1969. godine. Kad je on došao ništa nam ne može biti, govorili su nam nastavnici. Učio sam i Branka Radičevića i stihove „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“, ali i da je socijalizam jedini pravedan sistem, i da Bog ne postoji. Jedino je Tito svemoguć, drugi takvi ne postoje.

U 16 godina mog intenzivnog obrazovanja, po modelu jedinstvene zajednice bratskih naroda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, učiteljica, nastavnici i profesori su mi, po službenoj dužnosti sistematično, glavu punili da postoji samo jedna istina: Boga nema!

A onda je Tito umro 1980. godine, iste godine kada sam i diplomirao i okončao svoje školovanje. Tog 4. maja 1980. godine za Jugoslaviju je život stao, plakali su bratski narodi i narodnosti SFRJ u nevjerici pitajući se: Pa da li je moguće da i on može umrijeti?!

Kao zreo čovjek, 1990. godine dočekao sam „demokratiju“, već uveliko svjestan komunističke indoktrinacije kojoj je bio izložen moj adolescentski um. Spoznao sam i da postoji Bog, i da religioznost nije mana već vrlina.

Socijalizam je mrtav, živio kapitalizam, u koji ulazimo preko ruševina Berlinskog zida, više nećemo biti nesvrstani već svrstani, mnogoumlje umjesto jednoumlja, tutnjalo je od Vardara pa do Triglava.

Onda je došao rat. Preživjevši Kostreš kod Dervente, Kolibe kod Broda, Novaliće kod Gradačca..., uvjerio sam se: Ima Boga.

I kada je rat završen, a nisam završio sa zavežljajem na ramenu daleko od svog ognjišta, i niko od mojih najbližih nije u ratu stradao, još jednom sam se uvjerio: Ima Boga.

A onda je Republika Srpska potvrđena u Dejtonu, i takođe sam sebi rekao: Ima Boga. I pitao sam sebe: Zašto su komunisti toliko mrzili i zabranjivali religiju i vjerovanje u Boga?

Sada mi je jasno. Nije im trebala konkurencija. Oni su htjeli biti nova religija.

Samo su Biblija, Talmud, Kuran vječno nepromjenljivi.

Kao i Komunistički manifest.

Kako je u hrišćanstvu Hrist jedini Bog, a apostoli Petar, Pavle, Luka, Matej, Jovan..., propovjednici njegovog učenja, tako je u komunizmu Bog bio Marks, a apostoli: Lenjin, Tito, Staljin, Čaušesku..., takođe, propovjednici njegovog učenja. Čak je i Marks imao bradu, kao i Hrist, i niko ga bez brade na slici ne bi prepoznao.

Kako je u svakoj pravoslavnoj hrišćanskoj kući bilo Jevanđelje, krst, ikona apostola ili Hrista, tako je u svakoj komunističkoj kući bio Manifest KP, petokraka, slika Tita, Lenjina... Komunizam nije bio politika, bio je religija. I zato nije trpio konkurenciju.

Iako me je Biblija naučila da je Bog stvorio ljude, komunizam me je naučio i da ljudi stvore boga. Odavno mi je jasno zašto je cijela Jugoslavija plakala kada je Tito umro. Nisu vjerovali da njihov bog može umrijeti, jer bogovi ne umiru, oni žive vječno.

Kada je predsjednik Boračke organizacije RS Pantelija Ćurguz otišao kod predsjednika RS Milorada Dodika, ispostavilo se da nepravdu koju borcima prave činovnici Vlade RS, jedino „pravedni Milorad“ može riješiti.

Kada su mašinovođe Željeznica RS otišle kod Predsjednika RS, ispostavilo se da je 45 dana njihovog „nezakonitog štrajka“ bilo zbog nepravde nanijete njima od nerazumnog direktora Željeznica Dragana Savanovića, koju jedino „pravedni Milorad“ može razumno riješiti.

Kada je i Rade Rakulj, predsjednik udruženja penzionera, poslije teških optužbi izrečenih na račun Vlade Aleksandra Džombića, prije razmatranja ekonomske politike za 2012. godinu, rekao da će otići kod Predsjednika RS Milorada Dodika, jer će on probleme penzionera sigurno razumjeti i riješiti, više nemam dileme.

Oni su samo poslednji, od mnogobrojnih, koji nisu svoje probleme mogli riješiti ni u jednoj od nadležnih instiucija Republike Srpske, pa su se uputili Miloradu Dodiku da on, čudotvorno, te nerješive probleme razriješi.

Hrist je svatovima, kojima je nestalo svatovskog vina, čudotvorno vodu pretvorio u vino. Na Galilejskom jezeru, jednom ribom je utolio glad brojnih gladnih usta. Takođe čudotvorno.

Bog je stvorio čovjeka, jer samo Bog čini čuda.

Ali u prirodi je Srba i da od čovjeka stvore boga, kada im se on prikaže svemogućim, jer je u glavama mnogih Srba još uvijek i jedno i drugo vaspitanje; i hrišćansko i komunističko.

Ja još uvijek vjerujem u jednoga Boga - oca Svedržitelja, tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Ali, kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo mi, prekodrinski Srbi, ponovo pokušati od čovjeka boga načiniti.

U poslednjih dvadesetak godina, pokušali smo to dvaput (Slobodan Milošević i Radovan Karadžić); i nije išlo.

Treća sreća!

Rasplitanje mreže

Piše: Slobodan Vasković

Alternativna televizija iz Banjaluke sve više je u centru pažnje javnosti i istražnih organa BiH i RS, ali, nažalost, ne zbog objave ekskluzivnih materijala, već zbog povezanosti sa „Mrežom plus“, društvom koje Interpol i SIPA terete za pranje milionskih sredstava. Uz to, u posljednjih godinu i po dana, ATV je stanica sa koje se odlazi, a na koju malo ko (kvalitetan) dolazi. „Odliv mozgova“ je permanentan, i veoma loše se odrazio, primarno, na kvalitet programa. Gledajući informativne emisije te TV kuće, stiče se snažan utisak o potpunoj nedosljednosti u uređivačkoj politici (u posljednjih nekoliko mjeseci) i snažnom uplivu minornih političkih ličnosti u najznačajnije segmente programa. Jednostavnije rečeno, ATV danas nije ni blijeda sjenka onoga što je ATV bila prije dvije godine. Ono što dodatno onespokojava, jeste činjenica da se erozija kadrova nastavila i da su svoj odlazak najavili novinari, koji su trebali biti noseći stubovi informativnog programa u vremenu koje dolazi.

Velika „seoba“ sa ATV-a počela je marta prošle godine, kada su se na udaru direktorice ove medijske kuće Nataše Tešanović našli Anđa Kuzek, direktor Administrativnog sektora, Stojan Sumonja, direktor marketinga, i direktor Informativnog programa Slavica Išaretović. Prema svim raspoloživim informacijama, njih troje su, bukvalno, otjerani sa ATV-a; s tim što je Sumonja dao otkaz u martu prošle godine, dok je Išaretovićeva istog mjeseca dobila otkaz. Anđa Kuzek je otkaz dobila u oktobru 2010. godine.

Nekoliko stvari u ovom obračunu Tešanovićeve sa „nervnim sistemom“ ATV-a je frapantno: prvo, Sumonja i Kuzek su osnivači ATV-a i zajedno sa direktoricom te medijske kuće, učestvovali su u podizanju televizije od „nulte tačke“, u čemu im se Slavica Išaretović pridružila nedugo nakon početka emitovanja programa. Druga bitna stvar je da su Sumonja, Kuzek i Išaretović suvlasnici ATV-a, jer svako od njih ima po osam posto (8%) udjela u toj kući. Udjele u vlasništvu dobili su po osnovu zasluga u stvaranju ATV-a. Zvuči apsurdno, ali je činjenica da je direktorica otpustila (su)vlasnike ATV-a. Uz to, njih troje bili su tada članovi Upravnog odbora Alternativne televizije.

Osim narečenog trojca, suvlasnici ATV-a su: Nataša Tešanović (30%), Darko Aleksić (kojeg SIPA i Interpol sumnjiče za pranje cca 2 miliona evra sa Nevenom Kulenovićem, vlasnikom nekoliko marketinških agencija i drugim osobama) ima 10 posto (10%) udjela, Dragana Banjac i Danko Matić posjeduju po osam posto (8%) udjela, dok famozni K2 kontroliše 20 posto vlasništva. „K2“ čini 25 radnika ATV-a, koji posjeduju po 0,8 posto udjela u vlasništvu.

Do sukoba između Tešanovićeve i trojca dolazi nakon što su Kuzek, Sumonja i Išaretović zatražili informacije o poslovanju „Mreže plus“, odnosno zahtijevali da se predoče poslovni odnosi između „Mreže plus“ i ATV-a. Predstavnik ATV-a u „Mreži plus“ bio je Darko Aleksić (direktor tog društva), a za deset godina postojanja te firme, preko njenih računa prešlo je najmanje 30 miliona KM. Sumnja se da je od te sume 10-12 miliona završilo u privatnim džepovima, umjesto na računima ATV-a i ostalih osnivača društva (vidi tekst “Mreža plus u mreži: Interpol i SIPA istražuju gledanost TV kuća”). Trojac je postavio pitanje: gdje su pare iz “Mreže plus” i zbog čega ATV radi za privatnu firmu, koja izvlači sav profit, a ovoj TV kući ostaju dugovi i otplata kredita?!

Uz čiste račune, prognani trojac zahtijevao je da u „Mrežu plus“, kao suosnivač uđe ATV, umjesto fizičkog lica, to jest narečenog Aleksića. Tešanovićevoj nije na pamet palo da položi račune o saradnji ATV-a i „Mreže plus“ (u kojoj je član Upravnog odbora), još manje da promijeni Aleksića, te je „odgovorila“ snažnim pritiskom i mobingom neposlušnog trojca, koji je tražio informaciju više. Paradoks je da su Kuzek, Sumonja i Išaretović, stradali zbog namjere da zaštite interese ATV-a.

Nakon što ih je protjerala sa ATV-a, Tešanovićeva je podnijela čak i tužbu protiv njih u kojoj je zahtijevala povrat udjela koji su u vlasništvu Kuzekove, Išaretovićeve i Sumonje?! (O svemu ovome njih troje nisu htjeli reći ni riječi, navodeći da izjave ne mogu dati “zbog interesa istrage koja se vodi“).

Proces pred sudom mogao bi se okarakterisati kao bizaran, jer, kako su nam potvrdili u toj instituciji, podnosilac tužbe nijednom nije došao na zakazana ročišta. Nakon jednogodišnjeg bezuspješnog zakazivanja ročišta, tužilac je povukao tužbu. Međutim, ovdje nije kraj sudskih procesa, jer ih se još nekoliko vodi po tužbama trojca, a sasvim je realno da će i Darko Aleksić (za početak) odgovarati zbog učešća u prevarama sa Kulenovićem i ostalim. (nastaviće se)

VEZANI TEKST: “Mreža plus” u mreži: Interpol i SIPA istražuju gledanost TV kuća

Istrage: šta se čeka?

Piše: Siniša Božić, ekonomista

Bivšem slovenačkom premijeru, Janezu Janši, sudi se zbog afere 'Patria' (nezakonito posredovanje u vojnim nabavkama). Njegov hrvatski kolega, Ivo Sanader je u zatvoru (Remetinec). Hrvatsko tužilaštvo, istražni organi i sudovi pročešljavaju krupne afere, čiji uzrok je, najčešće u privatizaciji, ili, u post-privatizacionom sticanju paketa vlasništva. To su slučajevi HDZ-Hypo-Alpe-Adria banka (potkupljivanje), crni fondovi HDZ-a (korupcija), MOL-INA (privatizacija hrvatske naftne industrije), Barr-Ina (privatizacija hrvatske farmaceutske industrije), Polančec-Podravka (privredni kriminal u Podravci). Međunarodna zajednica je jasno stavila do znanja Hrvatskoj da mora da se obračuna sa kriminalom i korupcijom i da će pomno pratiti ovaj proces. Posljednja stvar koja treba Evropskoj uniji (koja se zabavila sama sobom u aktuelnoj krizi) jeste primanje kriminalizovanih i u korupciji ogrezlih balkanskih polu-državica sa nejakim institucijama. Evropska unija se gorko pokajala što je već primila jednu takvu državu (Grčku), a vrijeme će pokazati da li su još neke države primljene zbog političko-geostrateških interesa (Bugarska, Rumunija).

Da su ostale zemlje regije daleko od bilo kakvih međunarodnih (pa i regionalnih) integracija, svjedoči i činjenica da je ostatak Balkana (odnosno, geografski prostor od Hrvatske do Grčke) u – političkom haosu i ekonomskoj bijedi. Situacija je vrlo problematična, obzirom da su kvazi-državice koje egzistiraju na tom prostoru, na korak do masovnog bunta stanovništva, koje se očajnički pokušava ugasiti državnim zaduživanjem. To je rezultat nakaradne, kriminalne i promašene politike koja je vođena u zadnjih (najmanje) 20 godina. Likvidonosna kriza uništava privrede naročito Srbije i Hrvatske. Nema stranih investicija, nezaposlenost je ogromna, stanovništvo preživljava od danas do sutra.

U Bosni i Hercegovini, izgleda, ni nakon 16 godina od Dejtonskog sporazuma, ništa nije gotovo, malo šta je konačno dovršeno a svako planiranje (u bilo kojoj oblasti) je jako teško izvodivo. Prazna retorika je, još uvijek, na cijeni. Građani su teško izmanipulisani. Korupcija cvjeta.

Ukoliko analiziramo unutrašnje odnose u BiH, vidjećemo da, makar retorički, postoje tri dominantne težnje domaćih političara:

1. Centralizacija države, slabljenje entitetskih institucija,

2. Decentralizacija države, jačanje entitetskih nadležnosti,

3. Re-inkarnacija Herceg-Bosne, odnosno preustroj dijela države.

Ova tri cilja čine osnov političkog tržišta u BiH od 1995. godine do danas.

Ako se nešto želi, iznad retoričkog nivoa (čitaj: praznog blebetanja i predizbornog zaglupljivanja građana), onda se treba ozbiljno i konkretno raditi na tome. Da je bilo koja od ove tri grupacije političara (radilo se tu o dvije ili više generacije političara) željela da realizuje ove ciljeve, onda je trebala da:

1. Privrednim snaženjem Federacije BiH, borbom protiv korupcije, podizanjem životnog standarda građana i modernizacijom državne uprave, praktično pokaže na koji način želi da sprovede svoj cilj,

2. Privrednim snaženjem Republike Srpske, borbom protiv korupcije, podizanjem životnog standarda građana i modernizacijom državne uprave, praktično pokaže na koji način želi da sprovede svoj cilj,

3. Privrednim snaženjem dominantno hrvatskih kantona, borbom protiv korupcije, podizanjem životnog standarda građana i modernizacijom lokalne uprave, praktično pokaže na koji način želi da sprovede svoj cilj.

Ništa od toga se nije desilo. Regioni i entiteti kojima su upravljali političari koji su se zalagali za jedan od ovih triju ciljeva, su privredno upropašteni, opljačkani (to se, valjda, ne treba dokazivati). Time su, političke 'elite', pokazale da im je stalo do svojih koncepata, kao i do lanjskog snijega. Ono do čega im je stalo, jeste samo i isključivo sopstveni interes, čime, zapravo, javni interes podvode kao lični. Nadaju se da neće odgovarati (Janši i Sanaderu, međutim, ta nada nije donijela utjehu i miran san).

To je razlog zbog čega u Bosni i Hercegovini nema borbe protiv korupcije i kriminala. Da stvari budu još gore, biračko tijelo je, očito, na još uvijek niskom stepenu percepcije realnosti, što je specifikum države u kojoj živimo. Qualis Rex, talis grex (kakav kralj, takav i narod).

Međutim, ne zaboravimo da je uticaj pojedinih 'ogranaka' međunarodnih institucija u Bosni i Hercegovini jak. Domicilni političari su u kontaktu sa stranim ambasadorima, konzulima, predstavnicima moćnijih internacionalnih organizacija. Strani moćnici u velikoj mjeri utiču na politička dešavanja u BiH. Zato treba da snose svoj dio odgovornosti za situaciju u zemlji. Iluzorno bi, dakle, bilo i pomišljati da je neko bitan u ovoj zemlji na nekoj važnijoj (političkoj) funkciji, da nema odobrenje, ili, makar, prećutno slaganje od bitnih inostranih faktora. Zato je Bosna i Hercegovina (a i ostale zemlje, naročito jugoistočnog Balkana), izrazito politički nesamostalna, što, očito, kreatorima politike, iz njima znanih razloga očito – odgovara. Na taj način, zapravo, društvo u kome živimo je samo prividno i nominalno – demokratsko. Realno, mnogo je bliže autokratiji (ili plutokratiji: dominaciji užeg sloja moćnika).

Da se vratim na Hrvatsku – sama činjenica da međunarodna zajednica forsira ovu zemlju da se bori protiv kriminala i korupcije, a da istovremeno se to pitanje maltene uopšte ne stavlja na dnevni red u Bosni i Hercegovini – govori o tome da će ovdje biti velikih političkih lomova, kao i to da je Bosna i Hercegovina na pola puta između ničega i beskrajnosti (bar kad je pristupanje bilo kakvim zajednicama i integracijama u pitanju). To je razlog zašto se političke 'elite' ponašaju na način da ih nije briga za javni interes: danas, dok smo 'faktori' (u ovom ili onom), ćemo pokušati da otmemo što više, da stvorimo zalihe za sutra, jer znamo da je 'sutra' jako neizvjesno – oni tako razmišljaju (ili: 'U mutnom se riba lovi'). Iz tog razloga se dešavaju: namještanje zakona pogodnih za kriminalce i korumpirane moćnike; (privatizacione) afere; poreske utaje; zloupotrebe službene dužnosti na najvišim vrhovima vlasti; pranje novca; pritisci na sudsku vlast; kupovina medija i iskorištavanje njihovog uticaja na široke narodne mase (pranje mozgova).

Kakvo je ponašanje običnog čovjeka u ovakvoj situaciji? Raširena je logika: 'ako mogu oni (vršiti kriminal i korupciju), pokušaću i ja'. Građani teško žive, zaposlenost je minimalna, bijeda i siromaštvo ogromno, odliv mozgova nam se konstantno dešava (karakteristična je pjesma poznatog crnogorskog kantautora: 'Ostala je samo fukara i raja'). Zato kriminal postaje legitimno sredstvo preživljavanja. Kada privredna aktivnost stagnira i pada, narod preživljava putem sive ekonomije i (polu)kriminalnih aktivnosti. Zato, budite spremni: opšta stopa kriminaliteta će sigurno rasti (od sitnog džeparenja do prevara na državnom nivou). Kritična masa ne postoji: ona je dobro ućutkana, zastrašena. Stručna javnost je razorena i devastirana. Jednom rječju – srednja klasa se još nije izborila za svoj status, mjesto i značaj koji treba da ima u društvu.

Međutim, bosanskohercegovačke afere čekaju. Među značajnijima su:

- INA/MOL – Energopetrol (privatizacija Energopetrola),

- Neftegazinkor-Naftna industrija RS (privatizacija NIRS),

- HDZ-Eronet (privatizacija Eroneta),

- Ukio grupa-Fabrika glinice Birač (privatizacija i postprivatizacioni rad Fabrike glinice),

- Fabrika duhana Mostar (privredni kriminal),

- Fabrika duvana Banja Luka (privatizacija i postprivatizacioni rad Fabrike duvana),

- Željeznice BiH (privredni kriminal),

- Željeznice RS (privredni kriminal),

- Izgradnja auto-puta Koridor 5C (privredni kriminal),

- Izgradnja auto-puta Banja Luka – Gradiška (privredni kriminal).

Ukoliko se ovi i slični slučajevi ne počnu rješavati (i ne istraje u tome), možemo očekivati anarhiju. Gladni građani će, sasvim ispravno logicirati: 'ako vi možete, možemo i mi'. U takvom slučaju, ničija imovina neće biti sigurna i zaštićena. Životi će biti ugroženi. Masa ne zna za milost. Masa ima svoju psihologiju i obrazac ponašanja – ona je revolutivna, ali nije evolutivna (mijenja i ruši, ali ne kreira). Za nadati se, da se pravda, ipak, neće u BiH dijeliti na ulici. To bi bio najgori mogući scenario za sve strane u ovom 'konfliktu'. Nazovi političari – odstupite. Depolitizujte izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast!

Privredne malverzacije: poslovanje bez kapitala

Piše: Siniša Božić, ekonomista

Dobavljanje kapitala, njegovo očuvanje i uvećanje su primarni zadaci svakog preduzetnika i privrednog društva. To je sama srž ekonomske struke i racionalnog ponašanja u uslovima oskudnosti. Kako je kapital rijetka i oskudna ‘roba’', njegovim pribavljanjem i upravljanjem, po pravilu, bi trebalo da se bave osobe sa odgovarajućom profesionalnom pozadinom i etičkim vrijednostima. Čak se može ustvrditi da se o jednoj društvenoj zajednici može suditi na način na koji se u njoj upravlja sa kapitalom.

A na našim prostorima, svi postulati koje je normalan svijet prihvatio padaju u vodu kada je kapitalisanje (a i druge stvari) u pitanju. Kapital se krčmi, uništava (pogotovo ako je stečen sumnjivim radnjama), gomilaju se gubici, izvlači se dobit putem prebacivanja poslovanja na povezana lica. To je igra sa nultim ishodom, u kojoj jedno lice dobija na štetu drugog lica. Državni interesi se obično percipiraju kao kolateralna šteta.

U svakoj normalnoj državi na svijetu se podrazumijeva da preduzeće može da radi ukoliko ima makar minimalan iznos kapitala od kojeg najveći dio mora biti efektuiran (odnosno, uplaćen). Kapital može biti sopstveni i pozajmljeni. Sopstveni kapital predstavlja vrijednosni iznos koji su vlasnici dali preduzeću na raspolaganje, tokom njegovog osnivanja. Pozajmljeni kapital predstavlja tuđi vrijednosni iznos koji je doznačen preduzeću, pod određenim uslovima.

Preduzeće ne može poslovati bez kapitala. Međutim, u Republici Srpskoj preko 30 akcionarskih društava godinama posluje ne sa nultim, već sa negativnim kapitalom! Da stvar bude još gora, akcijama tih preduzeća možete slobodno i nesmetano trgovati na lokalnoj berzi. Takva preduzeća više ništa ne vrijede, obzirom da je potrošena sama supstanca, odnosno, kumulirale su se obaveze, koje su prerasle u gubitke, koje su ‘pojele’ prvo pozajmljeni, a onda i sopstveni kapital.

Takvo stanje je neodrživo i ono je regulisano Zakonom o privrednim društvima, koji propisuje minimalan iznos kapitala koje svako privredno društvo mora da ispoštuje. Ukoliko preduzeće, u ovom slučaju akcionarsko društvo ne uspostavi minimalnu vrijednost kapitala (najčešće je to 50.000 KM), u roku od pola godine ide u – likvidaciju (ukoliko obaveze i dugovi preduzeća mogu da budu pokriveni iz imovine preduzeća), odnosno u stečaj ukoliko imovina nije dovoljna da pokrije sva dugovanja. Ovo se ne poštuje u cijelom nizu slučajeva, a država tolerisanjem ovakvog stanja šalje vrlo negativnu poruku i ostalim preduzećima i kompletnoj privredi.

Važnija akcionarska društva koja imaju nulti i negativan kapital su:

- Birač Energo ad Zvornik,
- Fabrika glinice Birač ad Zvornik,
- Fabrika duvana ad Banja Luka,
- Mljekarska industrija ad Banja Luka,
- Nestro petrol ad Banja Luka,
- Toplana ad Banja Luka,
- Toplana ad Prijedor,
- Vodovod ad Čelinac.

Fabrika glinice Birač i njena povezana pravna lica su poznati gubitaši. Kako su iznosili dobit u inostranstvo i vršili poresku evaziju, već sam detaljno opisao i dokumentovao. Sa 3. kvartalom 2011. godine, kumulirani gubici u Biraču ad Zvornik iznose nevjerovatnih 736 miliona KM.

Fabrika duvana ad Banja Luka godinama posluje – bez kapitala. To ne predstavlja problem većinskom vlasniku da i dalje generiše gubitak preko kapitala. Međutim, pod pritiskom javnosti, te nedavnom boravku većinskog vlasnika u pritvoru, učinjena je zanimljiva mahinacija:

Pošto je gubitak iznad kapitala iznosio oko 3,5 miliona KM (a što je rezultat gomilanja gubitaka koje je većinski vlasnik godinama stvarao), a budući da se većinski vlasnik očigledno ozbiljno zabrinuo da bi Fabrika duvana zbog negativnog kapitala mogla otići u – stečaj, odlučeno je da se obaveza konvertuje u prihod tekuće godine, u iznosu od 4,7 miliona KM. Radi se o obavezi investiranja iz privatizacionog ugovora. Međutim, da je kupac državnog kapitala u ovom slučaju ispoštovao obavezu investiranja, to bi rezultovalo povećanjem imovine preduzeća (stalnih ili obrtnih sredstava), a ne knjiženjem u obaveze! Takođe se navodi da ‘Antonić trejd’ (većinski vlasnik) ne potražuje navedeni iznos (zašto baš sada ne potražuje, nakon svih neuspješnih kontrola od strane IRB, a od čega će potraživati, kada je Fabrika upropaštena), te da je revizorska kuća napomenula da knjiženje pozicija zavisi od rukovodstva preduzeća (što je zaista umobolna konstatacija). Drugim riječima, većinski vlasnik je pokušao da, kontaktiranjem samog sebe (uprava Fabrike duvana, koju je postavio ‘Antonić trejd’ kontaktira ‘Antonić trejd’) i revizora, skine odgovornost na ovaj nezakonit akt, a revizor je samo napomenuo opštepoznatu činjenicu: knjižite kako hoćete, to je vaša odgovornost! Ovo nije jedini primjer ovakvih malverzacija, a za ovakve stvari ovlašteni računovođa i uprava u normalnim zemljama – krivično odgovaraju. Šta će se desiti sa preknjižavanjem ove pozicije u prihode? Sa 31.12.2011. godine, finansijski izvještaj će iskazati dobit, budući da će, vrlo vjerovatno, prihodi biti veći od rashoda za taman cca 4 miliona KM. Na godišnjoj skupštini akcionara će se, potom, donijeti odluka o raspoređivanju ostvarene dobiti na način da se namiri gubitak iznad kapitala. Niko neće voditi, međutim, računa, da je polugodišnji rok za namirenje kapitala do minimalnog iznosa – davno istekao, odnosno, da je države i prava, ovo preduzeće je odavno trebalo završiti u stečaju (zapravo: trebala je biti poništena privatizacija, većinskom vlasniku da se konfiskuje imovina a on da završi iza rešetaka).

Mljekarska industrija ad Banja Luka takođe ne posjeduje kapital. Proizvodnje nema, a radnici su otpušteni. Preduzeće još postoji kao pravno lice (a dokle će – ne zna se). Većinski vlasnik, umjesto da je investirao, kupio je drugu mljekaru (Dubica), pa je to pokušao da podvede pod investiranje. To mu, međutim, nije prošlo, pa je, uprkos predizbornom brukanju u oktobru 2010. godine, kada je, u nekom laktaškom selu, navodno, otvoren nekakav pogon za preradu mlijeka (koji je radio samo na dan snimanja kada je bivši premijer a sadašnji predsjednik presjecao lentu), shvatio da je bolje da ugasi preduzeće te izgradi hotel na atraktivnoj lokaciji.

Nestro petrol ad Banja Luka je dio Optima grupe i treba da ide u likvidaciju jer je kapital – nepostojeći. No međutim, nikoga ne tangira i za očekivati je da će se takvo stanje i dalje nastaviti. Pogotovo nikoga ne tangira činjenica da najveći lanac pumpi u RS posluje – negativno (po maloprodajnim cijenama od 2,30-2,40 KM za litru goriva, ekstraprofit je zagarantovan). Zapitajte se gdje sipate gorivo.

Toplana ad Banja Luka, Toplana ad Prijedor i Vodovod ad Čelinac – da tržišna pravila ne važe u Republici Srpskoj pokazuju primjeri da komunalna preduzeća, koja nemaju nikakve konkurencije u svojim djelatnostima, posluju izrazito loše. Toplane u dva najveća grada u Republici Srpskoj, koje su tržišni monopolisti, gomilaju milionske gubitke i posluju godinama – bez kapitala.

Poslovanje bez kapitala je još jedan način ruiniranja kompletnog privrednog sistema. To znači da ne ostvarujete dobit, a to opet znači da ne plaćate porez na dobit (kao bitan oblik direktnih poreza). Međutim, ne može svako poslovati – bez kapitala. Tu privilegiju u našem društvu imaju samo povlašteni.