Spali bližnjeg svog

Piše: Slobodan Vasković

Veliko spremanje i „provjetravanje“ unutar Srpske demokratske stranke privodi se kraju. Nakon što su stranku napustili Dragan Čavić i njemu lojalni članovi, potom „pobacani“ Dragan Kalinić i dvadesetak njegovih „janjičara“ (kako su označeni od aktuelnog vrha stranke), na red je došao i Mirko Šarović, posljednji u nizu (ne)ozbiljnih pretendenata na „tron“ koji čvrsto drži Mladen Bosić. Realno, Šarović je bez nekog većeg uticaja u stranci i svaki njegov pokušaj da smijeni Bosića završio bi kobno po inicijatora, ali sama činjenica da je aktuelni lider SDS-a, svojevremeno (dok je Šarović još „trunuo“ na crnim listama), javno obećao da će mu ustupiti predsjedničku fotelju „čim prestane truliti“, neprijatna je po onog koji je to izrekao i zbog toga je nužno potencijalnog/javnoproglašenog nasljednika eutanazirati.

Sam Šarović, svjestan Bosićevih „kanibalskih“ sposobnosti i sopstvene nemoći, nije gotovo nikako talasao, smatrajući da će tako zavarati „šefa“, ali je lider SDS-a kao opasnost procijenio njegov pokušaj da uspostavi/obnovi uticaj u Sarajevsko-romanijskoj regiji i naložio „usekovanje“ glave. Bosić je vrstan politički „serijski ubica“: prvo je uz pomoć Kalinića i Šarovića prisilio Čavića na demisioniranje; potom je sa Šarovićevom podrškom „odstrijelio“ Kalinića, te mu je sada preostalo da, nekada čuveni SDS-ov trojac, (koji je davne 2000.-e SNSD Milorada Dodika skinuo sa vlasti), dokusuri egzekucijom preostalog pika. Mjesto za Šarovićevu glavu već je obezbijeđeno na zidu Bosićeve trofejne sobe.

Za razliku od Čavića i Kalinića, koji su otišli uz zvonjavu hiljada zvona, Šarović se seli na SDS-ovo smetljište gotovo u grobnoj tišini, jer njegov poraz u ovom duelu, suštinski, ne znači ništa ni za javnost, ali ni za stranku. I, što je najveće poniženje po njega, čast da ga „odstrijeli“ dobio je Darko Babalj, poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, jer Bosić nije htio da „prlja ruke“, demonstrirajući na taj način svoju superiornost i Šarovićevu nebitnost.

Babalj je sukob zadržao unutar regije (Izborne jedinice 5) i sve Šarovićeve ljude pomeo čak i iz mjesnih odbora stranke. Kolika mržnja je na djelu u ovom dijelu SDS-a, te u kolikoj mjeri je Šarović sveden na nulu, svjedoči i podatak da je u kampanji za opšte izbore Bosićeva posljednja „žrtva“ nastupala po cijeloj Republici Srpskoj, osim u sopstvenoj izbornoj jedinici. Bosić je i nakon izbora nastavio da se „slika“ sa Šarovićem, vodajući ga sa sobom kao „rijetku cirkusku zvjerku“, vješto prikrivajući pred javnošću da je upravo on naredio političko spaljivanje nikom potrebnog bivšeg predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH.

Šarović je pokušao uzvratiti Babalju, lansirajući u pojedinim medijima priče o njegovoj samovolji, pa čak i o kriminalnim radnjama, ali sve je to ostalo bez ikakvog odjeka. Upućeni tvrde da su suprotstavljene strane pribjegle i „teškoj ruci“, što argumentuju paljenjem automobila Gorana Šehovca, predsjednika lokalne organizacije „Ilidžanski borac“ i Babaljevog vjernog druga. Ništa novo i iznenađujuće, ali je, i pored toga, jasno da je Babalj odlično obavio pogrebnički posao. Uprkos tako visokoj ocjeni, smiješno je i pomisliti da je Babalj „mozak“ operacije „Šarović“. On takvom zadatku nije dorastao politički, još manje intelektualno. Ali jeste Milovan Cicko Bjelica, koji je mozak Šarovićevog „Kranga“, dok je Babalj samo sirova snaga; operativac koji striktno provodi zacrtano.

Jednostavnije rečeno, Bjelica (koji je itekako pomogao u uklanjanju Čavića i odigrao ključnu ulogu u sklanjanju Kalinića) je u dogovoru sa Bosićem eliminisao Šarovića i sebe vaspostavio kao jedinog sagovornika iz tog dijela RS. Očito je procijenio da je Izborna jedinica 5 premala za tri kneza. Poznato je da Dragomir Vasić vlada Zvornikom i Podrinjem, sve do Vlasenice; a da su od Vlasenice, pa do Trnova, vlast u SDS-u dijelili Šarović i Bjelica. Sokolačkom knezu, očito je dozlogrdilo da stalno bude „drugi“ u stranci, (jedino je bio prvi kada su bila na redu brojna hapšenja SDS-ovaca), te je odlučio da tu stvar razriješi, tako što je Babalja, svog dečka od gline, sasuo na Šarovića. I zakopao ga na vjeki vjekov. Šarović je tako završio svoju političku karijeru, a SDS nastavlja dalje: Bosić će sačekati neko vrijeme, a onda će krenuti (prvo) na Vasića, jer ga ovaj uopšte ne podržava, a Bjelicu će ostaviti za kraj „konačnog rješenja“ u SDS-u, „da zasladi“. Sve u svemu, Bosić se u „čišćenju“ SDS-a, pokazao mnogo čvršćim i beskrupuloznijim od Pedija Ešdauna: Irac jeste smijenio desetine stranačkih prvaka, ali su oni nakon nekoliko godina vraćeni u politički život; Bosić ih je smijenio još više i to bez povratne karte.

Ne gori samo u SDS-u u Istočnom dijelu RS; buktinje plamte i unutar SNSD-a. Prije par dana zapaljena je vikendica na Jahorini, u vlasništvu porodice Jokić – Snežane i Riste. Risto Jokić je predsjednik Opštinskog odbora SNSD Pale, dok je njegova supruga poslanik ove stranke u Narodnoj skupštini RS. Jokić, nezvanično, tvrdi da su im vikendicu zapalili stranački „prijatelji“, a do napada je došlo nakon što mu je upućeno niz prijetnji. Jokić je opomenut, jer je, očito, unutar stranke „biznis“ liniji stao na žulj i predstavlja smetnju. On je lojalan Miloradu Dodiku, lideru SNSD-a.

Ovaj grozni čin je paljanska refleksija unutarstranačkih previranja u centrali stranke u Banjaluci, a posljedica je pokušaja premijera Aleksandra Džombića da u SNSD-u izgradi sopstvenu frakciju. Džombić računa na niz mladih kadrova, mahom uposlenih u finansijskim institucijama RS, koji su mu vjerni i koji Dodikove ljude smatraju „poluobrazovanom i primitivnom bulumentom“. Džombić, koristeći premijersku funkciju i moć novca kojim raspolaže, „sljedbenike“ traži unutar biznis krugova bliskih SNSD-u i napravio je već određene pomake. Međutim, nedovoljno je to da bi (trenutno) jače uzdrmao Dodika. Džombić, koji je politički diletant, u cijelom ovom poslu zaboravio je jednu sitnicu: Dodik je brutalniji i beskrupulozniji čak i od Bosića, što znači da će tek da gori.