Piše: Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije
Odrastao sam u socijalističkom društvu. Na fakultetu sam učio Političku ekonomiju Karla Marksa. Čitao sam njegov Komunistički manifest. Kao dijete nosio sam crvenu maramu i bijelu kapicu. Tita sam dočekivao sa zastavicom u ruci na ulicama razrušene Banjaluke, poslije zemljotresa 1969. godine. Kad je on došao ništa nam ne može biti, govorili su nam nastavnici. Učio sam i Branka Radičevića i stihove „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“, ali i da je socijalizam jedini pravedan sistem, i da Bog ne postoji. Jedino je Tito svemoguć, drugi takvi ne postoje.
U 16 godina mog intenzivnog obrazovanja, po modelu jedinstvene zajednice bratskih naroda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, učiteljica, nastavnici i profesori su mi, po službenoj dužnosti sistematično, glavu punili da postoji samo jedna istina: Boga nema!
A onda je Tito umro 1980. godine, iste godine kada sam i diplomirao i okončao svoje školovanje. Tog 4. maja 1980. godine za Jugoslaviju je život stao, plakali su bratski narodi i narodnosti SFRJ u nevjerici pitajući se: Pa da li je moguće da i on može umrijeti?!
Kao zreo čovjek, 1990. godine dočekao sam „demokratiju“, već uveliko svjestan komunističke indoktrinacije kojoj je bio izložen moj adolescentski um. Spoznao sam i da postoji Bog, i da religioznost nije mana već vrlina.
Socijalizam je mrtav, živio kapitalizam, u koji ulazimo preko ruševina Berlinskog zida, više nećemo biti nesvrstani već svrstani, mnogoumlje umjesto jednoumlja, tutnjalo je od Vardara pa do Triglava.
Onda je došao rat. Preživjevši Kostreš kod Dervente, Kolibe kod Broda, Novaliće kod Gradačca..., uvjerio sam se: Ima Boga.
I kada je rat završen, a nisam završio sa zavežljajem na ramenu daleko od svog ognjišta, i niko od mojih najbližih nije u ratu stradao, još jednom sam se uvjerio: Ima Boga.
A onda je Republika Srpska potvrđena u Dejtonu, i takođe sam sebi rekao: Ima Boga. I pitao sam sebe: Zašto su komunisti toliko mrzili i zabranjivali religiju i vjerovanje u Boga?
Sada mi je jasno. Nije im trebala konkurencija. Oni su htjeli biti nova religija.
Samo su Biblija, Talmud, Kuran vječno nepromjenljivi.
Kao i Komunistički manifest.
Kako je u hrišćanstvu Hrist jedini Bog, a apostoli Petar, Pavle, Luka, Matej, Jovan..., propovjednici njegovog učenja, tako je u komunizmu Bog bio Marks, a apostoli: Lenjin, Tito, Staljin, Čaušesku..., takođe, propovjednici njegovog učenja. Čak je i Marks imao bradu, kao i Hrist, i niko ga bez brade na slici ne bi prepoznao.
Kako je u svakoj pravoslavnoj hrišćanskoj kući bilo Jevanđelje, krst, ikona apostola ili Hrista, tako je u svakoj komunističkoj kući bio Manifest KP, petokraka, slika Tita, Lenjina... Komunizam nije bio politika, bio je religija. I zato nije trpio konkurenciju.
Iako me je Biblija naučila da je Bog stvorio ljude, komunizam me je naučio i da ljudi stvore boga. Odavno mi je jasno zašto je cijela Jugoslavija plakala kada je Tito umro. Nisu vjerovali da njihov bog može umrijeti, jer bogovi ne umiru, oni žive vječno.
Kada je predsjednik Boračke organizacije RS Pantelija Ćurguz otišao kod predsjednika RS Milorada Dodika, ispostavilo se da nepravdu koju borcima prave činovnici Vlade RS, jedino „pravedni Milorad“ može riješiti.
Kada su mašinovođe Željeznica RS otišle kod Predsjednika RS, ispostavilo se da je 45 dana njihovog „nezakonitog štrajka“ bilo zbog nepravde nanijete njima od nerazumnog direktora Željeznica Dragana Savanovića, koju jedino „pravedni Milorad“ može razumno riješiti.
Kada je i Rade Rakulj, predsjednik udruženja penzionera, poslije teških optužbi izrečenih na račun Vlade Aleksandra Džombića, prije razmatranja ekonomske politike za 2012. godinu, rekao da će otići kod Predsjednika RS Milorada Dodika, jer će on probleme penzionera sigurno razumjeti i riješiti, više nemam dileme.
Oni su samo poslednji, od mnogobrojnih, koji nisu svoje probleme mogli riješiti ni u jednoj od nadležnih instiucija Republike Srpske, pa su se uputili Miloradu Dodiku da on, čudotvorno, te nerješive probleme razriješi.
Hrist je svatovima, kojima je nestalo svatovskog vina, čudotvorno vodu pretvorio u vino. Na Galilejskom jezeru, jednom ribom je utolio glad brojnih gladnih usta. Takođe čudotvorno.
Bog je stvorio čovjeka, jer samo Bog čini čuda.
Ali u prirodi je Srba i da od čovjeka stvore boga, kada im se on prikaže svemogućim, jer je u glavama mnogih Srba još uvijek i jedno i drugo vaspitanje; i hrišćansko i komunističko.
Ja još uvijek vjerujem u jednoga Boga - oca Svedržitelja, tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Ali, kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo mi, prekodrinski Srbi, ponovo pokušati od čovjeka boga načiniti.
U poslednjih dvadesetak godina, pokušali smo to dvaput (Slobodan Milošević i Radovan Karadžić); i nije išlo.
Treća sreća!
