Piše: Slobodan Vasković
Mržnja, sukobi, depresija, akutno nepovjerenje! Ukratko, ovako bi se moglo opisati trenutno stanje unutar Saveza nezavisnih socijaledomkrata. Početak trajnog raspada, jer tu pomirenja nema. Kako se, ionako duboka, ekonomska kriza bude dalje zahuktavala, sukobi, (koji su u dobroj mjeri već javno otvoreni), će eskalirati i neminovno dovesti do urušavanja najjače partije u BiH i RS. To se, svakako, neće desiti sutra, ali ovakav SNSD i u ovom sastavu, bez dileme, neće dočekati lokalne izbore 2012. godine.
Najjača SNSD-ova osovina Milorad Dodik – Nebojša Radmanović – Igor Radojičić u dobroj mjeri se izlizala, a pitanje je da li uopšte i fumnkcioniše, jer je neprikosnoveni lider SNSD-a Dodik iz odlučivanja o ključnim političkim i ekonomskim pravcima potpuno isključio „crveni dvojac“. Radmanović, koji je veoma sujetan političar, izuzetno teško je prihvatio činjenicu da je umjesto druge violine, postao desno smetalo i, duboko uvrijeđen, u dobroj mjeri se izolovao iz javnog života. Ništa bolje se ne osjeća ni Radojičić, koji je prešao dug put od najperspektivnijeg srpskog političara do Dodikovog daljinca, pa je odlučio da u narednom periodu „tehnički obavlja dužnost predsjednika Narodne skupštine RS“, i svoj rad u stranci svede na najmanju moguću mjeru. Činjenica je da Radmanović i Radojičić ne odlučuju ni o čemu, ali je po njih poražavajuće da su isključeni čak i iz kadrovskih kombinatorika, gdje predzadnju riječ imaju „najvjerniji predsjednikovi ljudi“ Miloš Čubrilović i Velibor Šotra. Dodikova je zadnja. Uz sve to, pritisak (bez)brojnog članstva na stranku je ogroman, svi traže u kampanji obećani posao, (svjesni da konkursi „ne piju vode“, već da partija odlučuje), a „crveni dvojac“ nije im u stanju obezbijediti ni kiflu. (Mjesta nema, sve je prenapučeno, a budžetske firme samo što ne eksplodiraju od viška uposlenih). Bez dileme, veoma frustrirajuća pozicija.Prvom krugu SNSD-a nikada nije pripadao premijer Aleksandar Džombić, a neće ni pripadati, kako god se stvari između trojca okončale. Pokazalo se da Džombić, koji je iz pozicije Dodikovog blagajnika, avanzovao na mjesto premijera, (na čemu je bolesno insistirao), nema kapacitet da taj jaz prevlada i upao je u klanac između želja i mogućnosti, iz kojeg ga niko ne može, niti hoće (iz)vaditi. A to Dodiku i ne pada na pamet, jer je svjestan da Džombić apsolutno ne kontroliše Vladu RS, niti ima snage da se nametne kao autoritet. Sam Džombić bi najradije sada pobjegao sa te pozicije, ali mu Dodik ne dopušta, jer ga namjerava trošiti još par mjeseci, a onda žrtvovati, kako bi primirio socijalni bunt do kojeg će doći najkasnije u proljeće iduće godine. Mnogo sposobniji i uticajniji u Vladi RS od premijera jeste Zoran Tegeltija, ministar finansija. On, koliko toliko, drži konce, sprečavajući da se izvršna vlast raspadne i balansira između dva teško suprotstavljena „ministarska bloka“. Jednom pripadaju „prosvjetitelj“ Anton Kasipović, Džerard Selman, „pravednik“, i „saobraćajac“ bez autoputa Nedeljko Čubrilović, dok drugu struju predvodi Srebrenka Golić, Ministar za prostorno uređenje. Pripadnici dva bloka ne libe se da u javnosti „udare jedni na druge“, pri tom ne prezajući ni od najnižih uvreda. Džombić je bliži Golićevoj, jer je godinama u sukobu sa Čubrilovićem, ali to njoj nije ni od kakve koristi, pošto je potpuno neupotrebljiv za bilo šta, sem potpisivanja Dodikovih naloga za isplatu.
Posebna priča u „raštimanom orkestru“ je Željka Cvijanović, ministar za ekonomske odnose, koji ne postoje. Ona je Dodikova ljubimica i ponaša se kao i šef lično - bahato, agresivno, nedodirljivo. Prisustvuje svim Dodikovim sastancima i slovi kao „osoba od povjerenja“, te sebi može dozvoliti da „ne zarezuje nikoga“, a ponajmanje Džombića. Osim što sjedi Dodiku uz bedro, ne radi ništa, što možda i nije loše, jer ništa i ne zna. Mnogi su nezadovoljni zbog njenog VIP položaja, ali ne smiju ni pisnuti, da ih ne bi stigla „šaka osvetnika“. Ipak, Nikola Špirić usuđuje se progovoriti koju u svoju korist. Tako je nedavno na sastanku vrha SNSD ustvrdio da je on „kapacitet, koji ne treba da se troši u klupama Predstavničkog doma parlamenta BiH“ i da mu treba dati mjesto ministra u novom sazivu Savjeta ministara. Najavio je i pobunu ukoliko se njegova kapaciranost adekvatno ne vrednuje.
Dodik ih sve vješto izoluje, svodeći ih na što manju mjeru; ubijeđen da će prije ili poslije doći do otvorenog sukoba sa „crvenom gamadi“, (kako je Radmanovićev i Radojičićev DSP, svojevremeno pred ujedinjenje sa SNSD-om, nazvao gensek SNSD-a Rajko Vasić). Stoga on unutar stranke vrši preraspodjelu moći, slabeći narečene, a ojačavajući Gavrila Bobara (Radojičić ga „očima ne može vidjeti“), Zorana Stevanovića (istok RS), Dobroslava Ćuka (Hercegovina), Dragoljuba Davidovića (Banjaluka)..., koji su uz Uroša Gostića (regija Doboj), kako smatra, garancija da će sa lakoćom savladati socijaliste u svojim redovima. Kopanje rovova je pri kraju, uskoro bi moglo i „zapucati“.
P.S. Jedan sam od, Dodikovim riječnikom rečeno, trojice tipova iz Bosne i Hercegovine koji je predsjedniku RS nanio „duševnu bol“. I to ne malu, a sve je potvrđeno i zvanično u režimskim institucijama. Nije zanemariva ni činjenica da sam jedini iz ovog entiteta koji je uspio u tom antizdravstvenom poduhvatu. Iskreno, veoma sam zadovoljan zbog toga, jer nanijeti duševnu bol osobi kao što je Milorad Dodik nije uopšte mala stvar. Uprkos priznanju koje sam dobio, veoma me zabrinulo duševno stanje predsjednika, pa apelujem na horde poltrona oko njega da mu što intenzivnije ližu „junačke“ rane, jer sam dijagnostikovao da ih sam zalizati ne može.
