Piše: Siniša Božić, ekonomista
„Agrokrajina“ a.d. Banja Luka bilo je nekad respektabilno preduzeće koje je osnovano 1983. godine, sa pretežnom djelatnosti proizvodnjom i trgovinom poljoprivrednim proizvodima i poljoprivredno-hemijskim preparatima. U ratu neokrznuto, poslije rata radi nikad bolje, sve do privatizacije 2004. godine. U to vrijeme je ovo preduzeće zapošljavalo preko 60 radnika, imalo prihod od preko 10 mil. KM i radilo profitabilno. Iako je državni kapital u momentu privatizacije iznosio samo 16,63% (radnici imali većinski paket akcija putem internog dioničarstva), isti je prodat za mizernih 25.000 KM gotovine i 328.322 KM stare devizne štednje (koja se tih dana na crnom tržištu, a sve uz pomoć APIFa mogla kupiti sa tek 10% od nominalne vrijednosti). Kako je tada kapital Agrokrajine iznosio 3,3 mil. KM, prostom matematikom se dolazi do računice da je kupac državnog kapitala Karalić Radivoje, kupio nešto što je vrijedilo 550.000 KM, za oko 50.000 KM. No opštepoznata je činjenica da je državni kapital u Bosni i Hercegovini prodavan budzašto pa ni Agrokrajina nije izuzetak. Ljudi koji su nas tada vodili, a tu mislim pogotovo na čelnike ministarstava, Direkcije za privatizaciju i lažnih učenjaka sa univerziteta, su razmišljali samo kako da se nabrzinu riješe državnog kapitala; neprestano ponavljajući i ubjeđujući nas ostale da će privatni vlasnici donijeti novi, prijeko potreban obrtni kapital, investicije, otvoriti nova radna mjesta. Prilikom privatizacije preduzeća, država se ponašala kao nemoralan prodavac polovnih automobila: što se moglo ušminkati-ušminkalo se, a čim šuškave novčanice pređu polovinu rastojanja, (smjerom od kupca ka prodavcu), istog momenta se zaboravljalo na to da taj imaginarni automobil ima kočnice koje samo što neće da otkažu na prvoj krivini. Tako država nije uopšte kontrolisala ispunjavanje obaveza iz privatizacionih ugovora, uglavnom na štetu radnika i malih akcionara, a u krajnjoj liniji, zbirno uzevši, i poreskih obveznika i korisnika budžetskih fondova. Kupci državnog kapitala su redovno profitirali, što legalno, što ilegalno.
Sa 31.12.2010. godine, Agrokrajina ima 234.000 KM prihoda, što je 2% od prihoda ostvarenog godinu dana prije privatizacije; akumuliran je gubitak od 2,4 mil. KM, a kapital je smanjen za 60%. Broj zaposlenih iznosi 12, (za 80% manje nego prije privatizacije), a plata kasni 15 mjeseci. Danas je to fantomsko preduzeće, koje postoji samo na papiru, a koje nema upravnog, nadzornog (iliti odbora za reviziju); direktor preduzeća se nalazi van BiH preko godinu dana, a preduzeće postoji samo zato da bi se finansiralo i razvijalo privatno preduzeće porodice Karalić, nekada 'Dagor promet' doo, preregistrovano u 'Duvan promet' doo (ovih dana ponovo preregistrovano sa novim imenom). Krenimo redom.
Odmah po privatizaciji, gazda Karalić formira koaliciju sa ostalim akcionarima-radnicima, koji su imali određene pakete akcija, sve da bi se prešao magični broj od 50%+jedna akcija. Radnicima-akcionarima je prijećeno otkazom ukoliko ne glasaju na skupštinama akcionara zajedno sa Karalićem. Na taj način je prisilno kontrolisano preduzeće. Krajem 2004. godine, Karalić postavlja novog direktora – Maju Knežević, koja je do tad radila u računovodstvu Agrokrajine, na unosu faktura u računovodstveni softver. Bez potrebnog obrazovanja i radnog iskustva (nova direktorica je tada imala cca 25 godina), te bez sprovedenog javnog konkursa, Karalić je tako obezbijedio i apsolutnu poslušnost odgovornog lica koje zastupa preduzeće. Maja Knežević je bila direktor do 2007. godine. U tom periodu je došlo do sedamdesetpostotnog pada u prihodima preduzeća, otpušteno je preko 20 radnika i generisano preko 800.000 KM gubitaka. Revizorska kuća 'Vralaudit', u revizorskom izvještaju za godine 2006. i 2007., konstatuje da je u godinama 2004., 2005. i 2006., sa blagajne podignuto 178.801 KM, a novci nisu uplaćeni na žiro-račun preduzeća. Revizor dalje kaže: 'Do dana revizije se nismo uvjerili u činjenicu da je rukovodstvo Društva poduzelo bilo kakve aktivnosti u pravcu utvrđivanja razloga nedostatka novca , te obeštećenja Društva po ovom pitanju.' Prema informacijama iz Udruženja malih akcionara 'Agrokrajina', Maja Knežević je napustila Agrokrajinu sa dva stana u svom vlasništvu, a uhljebljenje je našla u Agenciji za mala i srednja preduzeća RS, gdje je radno mjesto platila 10.000 KM, a gdje i danas radi.
Ostali akcionari, a kasnije i Udruženje malih akcionara, su godinama upozoravali nadležne organe, (počev od Komisije za HOV RS, MUP RS, Tužilaštva RS), o nizu nezakonitih radnji, ali bez ikakvog povratnog odgovora ili provjere navoda. Tako su, po već standardnim i uhodanim kriminalnim šemama viđenim u desetinama drugih preduzeća, u Agrokrajini:
- konstantno imenovani organi zastupanja i rukovođenja koji su u zakonskom sukobu interesa,
- u više navrata organizovane ilegalne aktivnosti osnivanja fiktivnih preduzeća koja su prala novac u ime 'Agrokrajine', a za račun Karalića (npr. jedno takvo preduzeće je radilo u Glamoču),
- poslovanje vršeno putem povezanih lica, pogotovo 'Duvan promet' doo Banja Luka, i 'Plamen' ad Banja Luka (što je takođe fantomsko preduzeće takođe privatizovano od Karalić Danijela, sina Karalić Radivoja, sa sličnom poslovnom sudbinom),
- imovina 'Agrokrajine' zloupotrebljavana za račun fizičkih lica i povezanih pravnih lica, naročito putem kreditnog zaduživanja i hipotekarnog opterećenja – upiše se hipoteka na nekretninama 'Agrokrajine', a korisniku kredita 'Duvan prometu' (u 100% vlasništvu Karalića) se isplate novčana sredstva od kredita,
- konstantno zaključivani po 'Agrokrajinu' štetni ugovori; primjer je izdavanje prostorija 'Agrokrajine' u zakup 'Duvan prometu' po višestruko nižim cijenama od tržišne,
- iako su postojali kristalno jasni dokazi za zajedničko djelovanje akcionara, Komisija za HOV RS nikad nije propisala obavezu preuzimanja akcija, o čemu je bila blagovremeno obavještena (a što bi riješilo problem malih akcionara),
- te, u posljednje vrijeme, i notari počinju da bivaju saučesnici u nezakonitim radnjama, obzirom da ovjeravaju zapisnike sa nelegalnih skupština akcionara (koje su predmetom sudskih tužbi), čime se stvara prividni legalitet ovih dokumenata koji se koriste za mnoge materijalno bitne odluke (npr. podizanje kredita).
Treba imati u vidu da je Mirjana Karalić, supruga Karalić Radivoja, izdržala zatvorsku kaznu od 5 godina zbog izvršenih krivičnih djela utaje poreza i doprinosa, falsifikovanja poslovnih knjiga i pranja novca u 'Dagor' doo, preduzeću u vlasništvu njihovih sinova, Gorana i Danijela. Tokom izdržavanja kazne (u KPZ 'Kula' u Sarajevu), često je bila puštana na dopuste i vikendima je, po riječima ljudi iz Udruženja malih akcionara, dolazila u 'Agrokrajinu' i smišljala nove računovodstvene 'smicalice' i nezakonitosti, iako je upravo zbog toga služila zatvorsku kaznu, a sve sa ciljem što efikasnijeg uništavanja imovine 'Agrokrajine' a u korist porodice Karalić.
Iako je Udruženje malih akcionara podnijelo krivičnu prijavu protiv Karalića, prije više od godine dana, Tužilaštvo još ne uzima predmet u rad, čime se stvara enormna materijalna šteta za preduzeće, a finansijski položaj 200 akcionara dovodi u propast (akcije 'Agrokrajine' se kotiraju na Banjalučkoj berzi čime je šteta još veća). Nadalje, iako su podnijete dvije tužbe za poništenje nelegalnih odluka skupština akcionara 'Agrokrajine', sud iste ne uzima u rješavanje (urgencije ne pomažu).
Slučaj 'Agrokrajine' je, po svojim metodima, vrlo indikativan, budući da se sličnim stvarima koriste mnogi drugi tajkuni tranzicije u BiH, sa sličnim nereagovanjem državnih institucija na ukazani kriminal.
***
Veliki ekonomista, briljantni profesor i pionir analize bilansa u nas, dr Jovan Ranković je stalno isticao, da kada se u poslovanju preduzeća pojavi bilans sa gubitkom, da je vrijeme za hitnu sanaciju. Nažalost, za 'Agrokrajinu' i mnoga druga privatizovana preduzeća koje predvode horde bandita, vrijeme za sanaciju je odavno isteklo.
