Bloggost: Siniša Božić, ekonomista
Krajem 2009. godine, bio sam u prilici da sastavim tekst primjedbi na dokument ‘Ekonomska politika Vlade RS’, koji je tadašnji poslanik Branislav Škobo iznio na sjedinici Narodne skupštine RS, 25.12.2009. godine. Gledano iz retrospektive, vidimo da se politika ‘zabijanja glave u pijesak’ i dalje provodi, a da se ne suočavamo sa realnim problemima, koji se stavljaju pod otirač. Dokument je kreiran tako da sadrži komentare po poglavljima originalnog dokumenta Vlade RS. Originalni dokument je usvojen, bez posebnih izmjena, a prosječan građanin ima utisak da nema potrebe donositi nove strategije i politike, već da samo treba promijeniti brojke koje označavaju godinu za koju se dokument odnosi.
Politike finansijskog sektora-finasijska tržišta
Na kretanje cijena i prometa na Banjalučkoj berzi dominantan uticaj nije imala svjetska ekonomska kriza, kako se u dokumentu navodi. Uzroci krize tržišta kapitala Republike Srpske su interne prirode i strukturnog tipa. Poznato je da su od aprila 2007. godine kretanja na Banjalučkoj berzi izrazito negativnog karaktera. Kao poređenje, navodimo da je najpoznatiji svjetski berzanski indeks, Dow Jones, počeo slabiti od sredine 2008. godine. Indeksi lokalnih berzi, u prvom redu Zagrebačke i Beogradske berze, pod uticajem svjetske krize počeli su slabiti, takođe, sredinom 2008. godine. Danas, cijene na Njujorškoj berzi su na nivou cijena iz trećeg kvartala 2008. godine. Za poređenje, cijene hartija od vrijednosti na Banjalučkoj berzi su tačno na onom nivou na kom su bile na samom početku trgovanja na Banjalučkoj berzi, od prije 5 i više godina, odnosno, od pada 2007. godine oporavka nije bilo.
Zato se ne može zaključiti da je kriza na Banjalučkoj berzi nastala kao posljedica globalne ekonomske krize. Prava istina jeste da je krah domaće berze uzrokovan brojnim korporativnim aferama, a u prvom redu avanturama Vlade RS na projektima privatizacije naftne industrije RS i izgradnje drugog bloka u Rudniku i termoelektrani Gacko. Upravo ti projekti su doveli do velikih lomova na domaćem tržištu kapitala, jer je aktuelna vlast obećala ekonomski prosperitet, milionske investicije i otvaranje hiljada radnih mjesta, sa krajnjim nultim ili negativnim efektom. Investitori su povjerovali ovim obećanjima, i na osnovu njih bazirali svoje investicione odluke na Banjalučkoj berzi, što je rezultovalo milionskim gubicima desetina hiljada ulagača i vlasnika akcija iz privatizacije. Ovakvim činom su domaći investitori oštećeni, a strani trajno otjerani, jer je poruka ove vlasti bila da imovinska prava nisu trajna kategorija u Republici Srpskoj. Pogaženi su zakoni, imovinska prava ugrožena i opstanak tržišta kapitala kao pretpostavke zdrave tržišne ekonomije doveden pod znak pitanja. Naftna industrija RS je poklonjena inostranom preduzeću iz Rusije, a zajedničko ulaganje u Rudnik i termoelektranu Gacko sa Češkom elektroprivredom je propalo, jer je model ulaganja kojim je Vlada RS krenula bio nelegalan i bespravan, što je nedavno potvrdio i Osnovni sud u Trebinju, koji je potvrdio ove navode presudivši u korist malih akcionara u ovom slučaju. Krajnji ishod ove avanture jeste pokretanje međunarodne arbitraže sa vjerovatnim negativnim ishodom po RS, i plaćanjem milionske odštete Češkoj elektroprivredi, o čemu ne možemo pročitati u dokumentu.
Kao posljedica ovakvih dešavanja, kompletna Banjalučka berza konstantno propada, postavši jedno malo, beznačajno i nelikvidno tržište, što je u suprotnosti sa tvrdnjama u dokumentu. Oštećeni su svi: vlasnici akcija, odnosno učesnici u vaučerskoj privatizaciji, (ili ne mogu prodati svoje akcije, ili ih mogu prodati ali za mizernu novčanu vrijednost); oštećena je država, jer je vrijednost akcija u portfelju Akcijskog fonda izgubila stotine miliona konvertibilnih maraka; oštećeni su investitori, kako domaći tako i strani, koji se za dugi vremenski period neće vratiti na Banjalučku berzu i tako donijeti potrebna likvidna sredstva.
Argument da se povećava učešće dužničkih hartija od vrijednosti u ukupnom prometu berze je tačan, ali nije nešto čime bi se trebalo hvaliti, jer je to jasan indikator da se berza pretvara u tržište duga, a ne tržište kapitala, koji je obezvrijeđen do granica da ga niko više ne želi prometovati. Oni koji žele da prodaju kapital putem berze ne žele to da učine, jer smatraju da je njegova cijena previše niska, a oni malobrojni koji bi kupili ne žele to da urade, jer se nadaju da će kapital biti još obezveđeniji. S druge strane, emitovanjem obveznica ratne materijalne i nematerijalne štete država je s jedne olakšala pritisak na budžet, a s druge strane predvidjela da se kupovinom tih vrijednosnih papira može izmirivati poreski dug i time nagradila one koji nisu plaćali redovno porez, a dovela u neravnopravan položaj uredne poreske platiše. Država je poslala poruku da zapravo ne treba plaćati porez redovno, jer ako to ne učinite, možete da izmirite porez za oko 35 procenata njegove vrijednosti kupovinom obveznica na berzi.
U dokumentu se takođe navodi da je postignut napredak u vezi sa javnim emisijama hartija od vrijednosti. U razvijenim zemljama, kompanije putem tržišta kapitala mogu da prikupe novac tako što emituju akcije koje zainteresovani investitori kupuju. U Republici Srpskoj se dešava da se emituju obveznice opština, koje ne kupuju investitori, već uglavnom državna Investiciono-razvojna banka, tako da zapravo ispada da opštine pribavljaju potrebna sredstva iz državnog budžeta, što predstavlja prelivanje sredstava iz državnog u opštinske budžete, a ne prikupljanje slobodnog kapitala na tržištu.
Nijednom privatnom preduzeću u RS ne pada na pamet da prikuplja sredstva putem javne ponude akcija na Banjalučkoj berzi, jer zna da bez prethodnog dogovora sa državnom Investiciono-razvojnom bankom ne može uspješno da završi emisiju, tj. nijedan drugi investitor mu neće otkupiti akcije na berzi. Zato domaće tržište kapitala ne posjeduje ni ovu, jako bitnu funkciju mobilizacije slobodnih novčanih sredstava.
Fondovi
U dokumentu se navode velika očekivanja od investicionih fondova. U Republici Srpskoj posluju zatvoreni investicioni fondovi koji su proizašli iz procesa privatizacije. Učešće otvorenih investicionih fondova u fondovskoj industriji je vrlo malo. Zatvoreni fondovi sa ovakvim stanjem na tržištu kapitala i zakonskim okvirom neće moći da ulažu sredstva u preduzeća, da razvijaju lokalne zajednice, da ulažu na bazi tržišnih zakona iz razloga što je fondovska industrija pred kolapsom. Fondovi nemaju sredstava za restrukturiranje portfelja, oni ne mogu prodati na berzi akcije preduzeća koje loše posluju iz razloga što niko ne želi da ih kupi. Fondovi imaju znatne udjele u Elektroprivredi RS, međutim te akcije im ne donose nikakvu korist, jer Elektroprivreda je ili u gubitku ili sa nultim poslovanjem pa ne isplaćuje dividendu. Fondovi su, takođe, suvlasnici naftne industrije RS, međutim ni tu se ne može očekivati nikakav priliv novca u vidu dividende. Krahom berze, vrijednost portfelja fondova je umanjena za nekoliko stotina miliona maraka. Fondovima upravljaju društva za upravljanje, koja godišnje fakturišu naknade na osnovu vrijednosti portfelja fonda, a pošto fondovi ne mogu da profitiraju i oplođavaju kapital na domaćem tržištu, iz tog proizilazi da se kapital fonda nastao iz procesa privatizacije polako preliva u privatne džepove vlasnika društava za upravljanje. Iz toga, ovakva zakonska rješenja treba preinačiti i propisati da društvo za upravljanje može da naplati proviziju samo onda kada fond posluje pozitivno.
Unapređenje i razvoj računovodstvene i revizorske profesije
U dokumentu se navodi da podizanje kvaliteta finansijskih izvještaja predstavlja jedan od preduslova za uspostavljanje fer konkurencije na finansijskim tržištima i obezbjeđenje poslovne sigurnosti za investitore. Takođe, navodi se značaj javnog nadzora.
U vezi s tim, pitamo Vladu RS, kako se s jedne strane pro forme može navoditi da se Vlada zalaže za nezavisnost, profesionalnost i kompetentnost revizije, a s druge strane, kada Glavna služba za reviziju javnog sektora RS ustanovi brojne nepravilnosti u poslovanju državnih institucija i javnih preduzeća u RS, onda se ta ista institucija napada, i njena stručnost dovodi u pitanje? Kako je moguće da Vlada RS želi da jedinu nezavisnu instituciju, kakva je po definiciji Glavna služba za reviziju javnog sektora, podvede pod svoju kontrolu? Koja je to pouka koja se želi poslati revizorskoj struci, kao i širokoj javnosti koja koristi revizorske izvještaje i na njima bazira svoj rad i investiranje?
Energetika
U dijelu dokumenta koji govori o stanju u energetici ne navodi se nijedna riječ o poslovanju Rudnika i termoelektrane Gacko, kao najvećem proizvođaču el. energije u RS. U maju mjesecu 2007. godine Vlada RS je potpisala ugovor o zajedničkom ulaganju sa Češkom elektroprivredom kojim je predviđena izgradnja drugog bloka Termoelektrane Gacko, investicija od preko 1,5 milijarde KM i zapošljavanje hiljada radnika. Aktuelna vlast je sklopila, kako je to vrijeme pokazalo, štetan sporazum sa Češkom elektroprivredom. Sporazumom je bilo predviđeno da se formira preduzeće sa 51% ulogom Češke elektroprivrede i 49% ulogom Republike Srpske, te da se imovina postojećeg Rudnika i termoelektrane Gacko prepiše na ime uloga RS u novoformirano preduzeće Ners doo, a da postojeće preduzeće RITE Gacko postane finansijski holding koje se bavi isplatama nekih budućih dividendi i ostalim administrativnim poslovima, što predstavlja nelegalnu promjenu osnovne djelatnosti firme. Time su praktički oštećeni svi akcionari u RITE Gacko, jer su im obezvrijeđene akcije, bez njihovog odobrenja ili znanja. Na sporu koji su akcionari pokrenuli protiv države, Osnovni sud u Trebinju je donio presudu u njihovu korist i time pokazao da je ovaj sporazum bio štetan i nelegalan. Pošto država nije htjela da na neki način obešteti akcionare u RITE Gacko, nije bilo moguće sprovesti ulaganje zajedno sa Češkom elektroprivredom, koja je u međuvremenu odustala od ovog ulaganja i pokrenula arbitražu pred međunarodnim sudom. Očekuje se da Republika Srpska dobije negativnu presudu i da plati odštetu u iznosu od više desetina miliona KM. Epilog ovog ulaganja je negativan po sve strane: država nije zaposlila radnike koji bi radili na izgradnji novog bloka, preduzeće nije dobilo nove proizvodne kapacitete, akcionari su izgubili na vrijednosti svojih akcija, Banjalučka berza je doživjela krah, domaće tržište kapitala je postalo mjesto koje inostrani ulagači izbjegavaju u širokom luku, a država će vrlo vjerovatno morati da plati višemilionsko obeštećenje, i to iz džepova poreskih obveznika. Čelnici Vlade RS su više puta javno optužili akcionare u RITE Gacko, koji su tužili državu, da je zbog te tužbe propao projekat ulaganja i izgradnje drugog bloka eletrane, što je nečuveno izvrtanje činjenica: akcionari su zakonski branili svoje uloge u preduzeću, koji su bespravno obezvrijeđeni nelegalnim Vladinim sporazumom o ulaganju sa ČEZ-om!
U dokumentu se navodi takođe informacija o stanju u naftnoj industriji Republike Srpske.
Prije svega, mora se istaći da naftna industrija Republike Srpske više nije vlasništvo Republike Srpske. To je sada skup preduzeća u vlasništvu ruske kompanije. U dokumentu se navodi da su uložene stotine miliona KM u naftnu industriju, obrazlaže se plan budućeg poslovanja i navodi da je to svijetli primjer privatizacije jednog velikog državnog sistema.
Nakon avanture sa Vitolom, za kupovinu Rafinerije nafte Brod nije bila zainteresovana nijedna kompanija – ni INA, ni MOL, ni OMV, ni bilo koja druga međunarodno (ili bar regionalno) poznata firma. Međutim, aktuelna vlast je tokom 2006. godine ipak našla zainteresovanog kupca – prvo se pričalo da je u pitanju ruska državna firma Zarubežnjeft, međutim ispostavilo se da je u pitanju totalno anonimni Neftegazinkor, koji je, usput, obećao ulaganje od 979 miliona evra u Naftnu industriju RS. Na koji način preduzeće sa upisanih 1,3 miliona KM kapitala (kako stoji na njihovom internet sajtu, http://www.neftegazincor.ru/ , koji je u međuvremenu ugašen i internet adresa nedostupna) može da obezbijedi 979 miliona evra za ulaganja?!? Zarubežnjeft je vlasnik 40% Neftegazinkora, a ostatak drže nepoznata fizička lica!
Vlasti RS su potom usvojile Zakon o uslovima privatizacije naftne industrije, kojim se zaobilazi postojeći Zakon o preuzimanju akcionarskih društava. Kako je opštepoznato čak i pravnim laicima, u hijerarhiji zakonskih akata jedne zemlje jedan zakon ne može imati jače pravno dejstvo od drugog: zakoni se mogu samo međusobno nadopunjavati, a ne i međusobno isključivati.
Nakon nekoliko mjeseci (sredinom 2007. godine), donesene su i izmjene i dopune navedenog Zakona o uslovima privatizacije naftne industrije, gdje se praktično sve obaveze Rafinerije nafte stavljaju na teret budžeta RS, a ostavlja se mogućnost da se one obaveze koje treba da preuzme ruski investitor, otpišu.
Za navedeno vrijeme, dakle prva polovina 2007. godine, mediji pod uticajem aktuelne vlasti svakodnevno bombarduju javnost o milijardama ulaganja, o procvatu naftne industrije pod maksimom: „Rusi dolaze!!!“. Kao posljedica toga, prometi sa akcijama sva tri preduzeća naftne industrije RS dosežu svoje maksimume: Rafinerija nafte Brod je treća akcija po ukupnom prometu na Banjalučkoj berzi od početka njenog osnivanja. Hiljade investitora su ulagali u naftnu industriju RS na Banjalučkoj berzi, zaslijepljeni režimskim hvalospjevima o uspješnosti privatizacije navedene kompanije, odnosno njih tri. A onda se vrijeme odužilo. Sve do jeseni 2008. godine, odnosno do potpisivanja aneksa ugovora, se ništa nije znalo: jesu li Rusi uplatili, u kom iznosu, da li su uplatili za obaveze Rafinerije, ili samo za većinski paket akcija, i tako dalje. Ugovor o prodaji naftne industrije i njegovi aneksi nisu javno objavljeni tako da javnost ne zna šta je tačno obećano, dogovoreno i traženo od kupca.
Suprotno od onoga što se u dokumentu navodi, vrijeme će pokazati da je Vlada poklonila naftnu industriju ruskom preduzeću, da je ruski vlasnik Rafineriju nafte Brod opteretio kreditom od 125 miliona KM po zelenaških 12% godišnje kamate, da je izvršeno smanjenje kapitala Rafinerije Brod od 36%, i da i nakon toga Rafinerija ima u bilansima ogromni gubitak do visine kapitala (vjerovatno slijedi još jedno smanjenje kapitala).
Privatizacijom, naftna industrija RS je praktično poklonjena stranom investitoru, a aneksima stvorena komplikovana finansijska šema na potezu Rafinerija Brod-Vlada RS-Njeftegazinkor, koja se teško može razmrsiti bez uvida u originalni Ugovor i Anekse. O 979 miliona KM obećanih ulaganja nema ni govora, umjesto toga je budžet RS u minusu za 174 miliona KM, a vlasništvo Naftne industrije prepisano sa države na stranog investitora. Informacija o realizaciji ugovornih obaveza iz Vlade kaže da je pomenutih 174 miliona KM isplaćeno iz sredstava koje je ruski investitor doznačio na osnovu prodaje većinskog paketa akcija od 125 miliona evra. Kako je to urađeno nije sasvim jasno, međutim kristalizuju se dva moguća načina:
- ili je Vnješekonom banka uplatila iznos od 125 miliona evra na račune Vlade RS u Dojče banci, ali uz uslov da Vlada RS ne može raspolagati tim novcem dok ne ispuni obaveze iz ugovora. Kako se saznaje, jedna od tih obaveza jeste i komercijalni pristup zemljištu i Luci Ploče, a takvu obavezu Vlada RS ne može ispuniti jednostavno što Ploče nisu u RS, te je jasno da te pare neće doći u RS nikad. Dalje, dogovoreno je Zakonom da će ruski investitor obezbijediti sredstva za pokriće dugova Rafinerije Brod do iznosa od 72 miliona evra, a gubitak preko navedenog iznosa namiruje Vlada Rafineriji iz budžeta! Na osnovu toga je na račune Rafinerije prebačeno oko 20 miliona KM i tim novcem pokrenut remont!,
- ili je, što je vjerovatnija varijanta, Vlada RS posudila Neftegazinkoru 125 miliona KM (sa eskro računa na kojem se nalaze sredstva od prodaje Telekoma RS), a onda je Neftegazinkor ta sredstva doznačio Vladi RS, tako da je formalno sve u redu, što znači da je Vlada sama sebi platila Naftnu industriju RS koja je usput poklonjena Rusima! Jedini dokument kojim se tvrdi da je uplata legla na račun Vlade jeste faks-kopija iz Nove banke, međutim, kao što smo vidjeli, u pitanju je jedna od dvije navedene varijante ’uplate’, a ne čista uplata ruskog investitora!
Ugovorom je bilo predviđeno i izgradnje pruge od Broda do Modriče u iznosu od oko 45 miliona evra. Međutim, od toga se odustalo i iz Vlade je saopšteno da će se graditi produktovod. Budući da je RS iz vlastitog budžeta isplatila zaostale plate radnicima Rafinerije (od sredstava od prodaje Telekoma), a novi vlasnik doprinose, jasno je da je došlo do kršenja Zakona o doprinosima, koji kaže da onaj koji isplaćuje plate obavezan je isplatiti i doprinose, a u svijetu nema primjera da izvršna vlast jedne zemlje isplaćuje zaostale neto plate privatnoj firmi, a investitor doprinose!
Došlo je i do kršenja Zakona o preuzimanju akcionarskih društava, a svima je jasno da je to urađeno kako bi se zaobišla jedna od temeljnih poluga zaštite akcionara na tržištu kapitala, kojom se, naime, propisuje obaveza investitora da kod namjere preuzimanja nekog društva, ponudi svim ostalih akcionarima određenu (fer) vrijednost, koju oni mogu, a ne moraju prihvatiti. U slučaju Rafinerije, od toga nije bilo ništa, i svim akcionarima Rafinerije i Petrola su izvršena smanjenja kapitala, odnosno broja akcija, i to bez potrebne procjene kapitala i imovine tih preduzeća, čime je prekršeno desetak zakona! Čudno je da niko od ’ruskih investitora’ nije nikad došao u Banja Luku, Brod ili Modriču da se raspita šta se dešava sa njihovom investicijom, već se neprekidno oglašava Vlada ili Ministarstvo industrije, energetike i razvoja RS, kako bi informisalo javnost o stanju u Naftnoj industriji koja više nije državna!!!
Jasno je da je u cijela privatizacija Naftne industrije RS urađena mimo Banjalučke berze, i da se zbog toga postavljaju opravdana pitanja u vidu netransparentnosti procesa. Čak bi aktuelnoj vlasti bilo lakše da kompletnu privatizaciju uradi na ovakav način da nije postojala Banjalučka berza. Iz ove perspektive, jasno je da organi tržišta kapitala RS predstavljaju potpuno nepotrebne institucije, jer je sada jasno da se entitetska Komisija za HOV, kao nadležno regulatorno tijelo, nije ništa pitala, niti je mogla šta da uradi po pitanju jednog ovako detaljno isplaniranog poduhvata! Iz tog razloga i ista Komisija se pokušava ograditi od tužbi malih akcionara Rafinerije nafte, jer suštinski, nije mogla ništa da uradi, ali je formalno morala, (na šta je vrh vlasti i računao: apsolutnu poslušnost svih državnih institucija čiji čelnici su pokazali da im je više stalo do vlastitih fotelja, nego do pridržavanja i sprovođenja zakona)!
DRŽAVA, KAO (BIVŠI) VEĆINSKI AKCIONAR, JE DIREKTNO OŠTEĆENA, JER SE NA OVAKAV NAČIN, NAFTNA INDUSTRIJA RS MOGLA POKRENUTI I BEZ STRANOG INVESTITORA!!
Vlada je mogla Rafineriju pokrenuti iz vlastitih kreditnih linija Investiciono-razvojne banke, zadržavši je u vlasništvu države. Dugovi rafinerije su svakako isplaćeni iz budžeta, samo rafnerija više nije državna, već privatna firma!
Trenutno ustrojstvo naftne industrije jeste takvo da ona sada praktično funkcioniše po principu holdinga, odnosno postoji jedno krovno preduzeće, Optima group, koje diktira politiku cijena, a ostala tri preduzeća, tj. rafinerije nafte, ulja i maloprodajni lanac pumpi Petrol se koriste isključivo uslužno. Iz toga proizilazi da će isključivo Optima group imati poslovanje sa profitom, koji će se direktno prelivati njenim vlasnicima, a to je rusko preduzeće Neftegazinkor, a da će Rafinerije i Petrol vršiti samo uslužne prerade odnosno prodaju nafte. Naime, Optima group će da uvozi sirovine od stranog dobavljača po tržišnim cijenama, onda će da ih prodaje Rafineriji po tržišnoj cijeni, a Rafinerija će vraćati gotov proizvod po transfernoj cijeni (dakle nižoj od tržišne) Optima grupi, koja će dalje prodavati po tržišnoj cijeni gotov proizvod (gorivo) Petrolu. Korištenje transferne cijene je moguće, jer je vlasnik sva tri, odnosno 4, preduzeća naftne industrije isti. Na ovaj način će ostali akcionari rafinerije nafte, ulja i Petrola biti direktno oštećeni, jer ostvareni profit se neće priznavati i prikazivati kod ova tri preduzeća, već isključivo kod Optima grupe, baš zato da Neftegazinkor ne bi morao dijeliti profit sa ostalim akcionarima, što predstavlja kršenje više zakona!
Tu dolazimo i do pitanja kako je Konkurencijsko vijeće moglo da da saglasnost da se navedenom radnjom preuzimanja proizvodnog i distributivnog dijela naftne industrije RS u BiH, (imajući u vidu da u Federaciji BiH nema proizvodnih kapaciteta ovog tipa), stvori monopol. I laiku je jasno da se ovim činom stvara monopolska koncentracija budući da će naftna industrija biti jedina sa proizvodnim kapacitetima u BiH, a sa akvizicijom lanaca benzinskih pumpi polako stvarati monopol i na polju distribucije derivata u BiH!
Dilema je da li je Neftegazinkor ZAO ili OAO, odnosno zatvoreno ili otvoreno akcionarsko društvo. U ruskom pravu, ZAO je zatvoreno AD, a OAO otvoreno društvo. U Centralnom registru HOV RS, koji vodi bazu podataka o vlasnicima akcionarskih društava u RS, je kao vlasnik rafinerije nafte, ulja i Petrola, upisan OAO Neftegazinkor kao vlasnik naftne industrije, a u ovom dokumentu:
http://www.mintrans.ru/pressa/London_20112007/ballo_a.b._london_v4.ppt
se na strani 21 navodi da je Vnjesekonom banka dala kredit od 350 miliona evra ZAO Neftegazinkoru za kupovinu rafinerije! Odnosno ako nije OAO, onda je u pitanju zatvoreno društvo sa (nama) nepoznatim vlasnicima! Iz ovog dalje proizilazi da je Vnjesekonom banka dala kredit Neftegazinkoru, koji je, umjesto da je uplatio te novce, DAO KREDIT RAFINERIJI po 12% kamatne stope, a imajući u vidu da je Vnjesekonom banka ruska državna razvojna banka, odnosno da kamatna stopa ne može biti viša od 6-7%, znači da Neftegazinkor zarađuje 5-6% kamate na 125 miliona pozajmice Rafineriji, odnosno najmanje 6 miliona godišnje! Ostatak novca najvjerovatnije nikad neće doći u RS, pa će se ostati vlasniku.
To dalje znači da Neftefazinkor može od kredita koji je dobio od Vnjesekonom banke obezbijediti nabavku sirovina za preradu u brodskoj rafineriji, a od kamate kredita koji je dao Rafineriji podmirivati troškove te iste Rafinerije, (i držati je na nuli u bilansima), i servisirati kamatu (kamatu, ne i glavnicu) duga prema Vnjesekonom banci. Remont rafinerije je, po svim pokazateljima, plaćen iz državnog budžeta! Glavnicu kredita će, po svemu sudeći, pokušati servisirati iz profita koji će stvarati Optima grupa i to je pravi razlog stvaranja naftnog monopola u BiH – otplata kredita od 350 mil EUR Vnjesekonom banci, a nakon 5 godina im ostaje (praktično besplatno!) kompletna naftna industrija RS, revitalizovana i dignuta iz pepela od kamate i glavnice kredita kojeg su dali toj istoj Rafineriji!!!
Iz ovih razloga se ne slažemo sa navodima iz dokumenta, te zahtijevamo od Komisije za reviziju privatizacije da pokrene postupak istrage u slučaju privatizacije naftne industrije RS.
