Bloggost: Siniša Božić, ekonomista
U BiH, od 550.000 penzionera, 215.000 prima manje od 300 KM mjesečno. Svaki peti građanin živi od tri KM dnevno; 20.000 građana preživljava sa jednim obrokom dnevno iz narodnih kuhinja; 700.000 građana živi ispod opšte granice siromaštva u koju spadaju oni koji žive sa manje od 240 KM primanja mjesečno. Za potrošačku korpu u BiH treba izdvojiti 2,11 prosječnih plata (Hrvatska 1,25, Srbija 1,3). Stopa nezaposlenosti je preko 40% (Hrvatska 17%, Srbija 20%). Po međunarodnoj analizi Doing business koja pokazuje stepen razvijenosti preduzetništva, BiH je na 110. mjestu od 183 posmatrane države (Hrvatska 84., Srbija 89. mjesto), globalni indeks korupcije Transparency International-a pokazuje vrijednost za BiH od 3,2 (Hrvatska 4,1, Srbija 3,5 – veće je bolje, tj. manje korumpirano), globalni indeks konkurentnosti smješta BiH na 110. mjesto, od 139 analiziranih zemalja (Hrvatska 77., Srbija 96. mjesto). Mogli bi tako satima nabrajati statističke pokazatelje, međusobno ih suočavati, porediti i analizirati. Time bi samo još detaljnije opisali stanje naše ekonomije. Dok se analitičari pitaju, kako prosječan stanovnih BiH uopšte preživljava, korisno je analizirati finansijsko stanje političkih partija, kao najmoćnijih poluga našeg društva, i kao subjekata koji snose direktnu odgovornost za težak položaj građana BiH.
Od 2002-2010. godine, stranke su iz budžeta raznih nivoa (entitetski, kantonalni, opštinski), povukle po osnovu finansiranja koje im je zakonom priznato, preko 145 miliona KM. Sami izbori u ovom periodu su koštali preko 52 miliona KM. Ovih cca 200 miliona KM su platili građani BiH, iz poreza i doprinosa na plate, koje su, oni koji imaju sreću da imaju posao, dužni da plate. Mogli bismo teoretisati da su novčani prilivi političkih partija direktni i indirektni. Direktni su, vidjeli smo, u vidu isplata iz budžeta, i kako-tako se mogu kvantifikovati. Indirektni prilivi, međutim, se mogu vrlo teško procijeniti. Oni su rezultat koruptivnih radnji izabranih javnih funkcionera, a mogu se podijeliti u sljedeće grupe:
- prilivi od namještenih tendera i javnih nabavki,
- prilivi od namještenih privatizacija,
- prilivi od izvođenja javno-privatnih radova,
- prilivi od međunarodne poslijeratne pomoći.
Kada bi se neko nezavisno i objektivno tijelo, sa garantovanim ingerencijama i apsolutnim pristupom podacima, detaljno pozabavilo ovim, indirektnim prilivima političkim partijama i njihovim ključnim pojedincima, vidjelo bi se da njihov obim doseže nekoliko desetaka procenata ostvarenog godišnjeg BDP! To je, upravo, onaj novac koji nedostaje grupama na početku teksta, kao i mnogim drugima – nezaposlenima, invalidima, socijalnim slučajevima, itd. Radi se o količini novca koji bi mogao, za kratko vrijeme od nekoliko godina, da pokrene privredu BiH, stabilizuje penzione fondove, drastično smanji stopu nezaposlenosti, ukratko, da vrati ovu zemlju na kolosijek normalnih tokova. Kada bi tome dodali i iznos od preko 20 milijardi DEM poslijeratne pomoći, koja je doznačena BiH od 1995. do 2001. godine, a koju su domaći političari u sprezi sa međunarodnim mešetarima – spiskali i raskrčmili, dolazimo do iznosa od nekoliko godišnjih BDP BiH, koji su nestali u privatnim džepovima!
Ako je to tako, onda zaista čudi, kako se ključne grupe građana (ključne u političkom-izbornom smislu), kao što su omladina i penzioneri, daju tako izmanipulisati. Jer, svake dvije godine, koliko traje izborni ciklus, upravo ove dvije grupe su teško izmanipulisane, podvrgnute svakakvim načinima psihološke torture i pranja mozga putem potkupljenih medija. Kako drugačije objasniti činjenicu da omladina mahom ne glasa (što je jako čudno, obzirom da bi upravo oni trebali biti najviše zainteresovani za budućnost zemlje u kojoj će da žive), a da penzioneri daju podršku najmoćnijim (čitaj: najkorumpiranijim) strankama, koje su ih, vidjeli smo, dovele bukvalno do redova za jedan obrok dnevno u javnim kuhinjama! Možda dio omladine vidi rješenje u odlasku sa ovih prostora, mada mi opet nije jasno na koji način – misle li postati robovi obavljajući poslove koje u razvijenim zemljama, u koje žele da emigriraju, neće niko domicilan (osim Turaka, Bugara, Rumuna, Moldavaca, koji međusobno prave žestoku konkurenciju i dodatno obaraju cijenu rada)? Penzioneri, sa druge strane, konstantno pokazuju potpunu političku nepismenost – svojim glasanjem oni ne samo da glasaju za svoju skoriju smrt, već vode ka tom cilju i svoje potomke, koji moraju da trpe posljedice takvog politički neodgovornog (da ne kažem, destruktivnog i katastrofalnog) ponašanja!
Da vidimo, šta rade predstavnici penzionera. Rade Rakulj, dugogodišnji predsjednik Udruženja penzionera RS, već godinama daje politički ofucane i bezvrijedne izjave o nekakvim protestima. Umjesto da se bori za prava penzionera, da ih udružuje i artikuliše, on je našao uhljebljenje u vidu člana upravnog odbora akcionarskog društva Banja Vrućica, Teslić. Da li je ta funkcija cijena za njegovo višegodišnje – nečinjenje? Honores mutant mores, reklo bi se (počasti mijenjaju ponašanje).
Dakle, vidjeli smo, imamo tu čast da živimo u najzaostalijoj ekonomiji Evrope. Svake godine uredno finansiramo kreatore naše propasti – političke partije. Zauzvrat, političke partije što duže nastoje da održe status quo i podjelu plijena po političkim i nacionalnim šavovima, čime se zatvara začarani krug. Ovakvo stanje će vladati do slijedećih događaja:
- eventualne privatizacije BH Telekoma i entitetskih Elektroprivreda, kao ključnih poluga moći iz kojih političke elite crpe svoj finansijsko-politički uticaj,
- stepena volje međunarodnih institucija da utiču na stanje u BiH,
- nivoa tolerancije socijalno ugroženih grupa,
- stepena otpornosti građana BiH na raspirivanje nacionalne netrpeljivosti,
- pojave nove ekonomije (bankrota državnih institucija BiH).
