Piše: Slobodan Vasković
Aleksandar Vučić u Višegradu (Andrićgradu)
u društvu Milorada Dodika i organizatora susreta Emira Kusturice, doveo je do
ekstaze u režimskim falangama i teške depresije u redovima opozicije. Prvi su
presretni, jer im se čini da će Dodik „preživjeti“ Vučića i njegovu borbu
protiv kriminala i korupcije, drugi su nesretni iz istog razloga, plus što im
je potpuno izduvala nada da će najuticajniji političar iz Srbije za njihov
račun (sad i odmah) savladati najmoćnijeg srpskog političara u BiH/RS, a oni
„mudro“ sačekati da im vlast padne u krilo.
Jadna je i pozicija i opozicija
u RS, jer svojim nekontrolisanim, neartikulisanim i vrištećim nadama/strahovima
demonstriraju svoje slabosti, nesigurnosti, pa što ne reći i ovisnost od volje
Aleksandra Vučića, što će on svakako znati kvalitetno da iskoristi.
Teški grč u stomaku
opozicionara, (prelako čitljiv na njihovom licu), izazvan „nenadanim“ suretom
Vučića sa Dodikom svjedoči da je taj konglomerat stranaka uveliko nesiguran u
sopstvene snage i volju da sklone Dodika sa vlasti na narednim izborima. (Lakše bi od tog susreta podnijeli vijest da
je šef RS još jednom uspio prodati „Telekom“ i da će mu na račune leći novih
1,3 milijarde KM, koje će on spiskati kao i onih prvih 1,3 milijardi.)
Ukoliko žele da savladaju Dodika
i njegov režim moraće se dobro oznojiti i učiniti više od „krivljenja vratova“
preko Drine, kako bi saznali/procijenili dokle je stigao Vučić u rastakanju
diktatorove mašinerije.
Za razliku od njih, Dodik nije
samo „krivio vrat“, već je učinio sve da sebi obezbijedi kakvo takvo slikanje
sa Vučićem, pošto je u javnosti okoštao utisak da će ga beogradski lider
pomesti kao nikom potrebni komad rogobatnog namještaja, koji kvari izgled
dnevne političke sobe u regiji.
Dodik jeste uspio utanačiti
sastanak sa Vučićem, ali je, pri tom, demonstrirao iskonski strah srazmjeran
obimu izvještaja/fotografija/video zapisa sa lica mjesta u režimski medijima; ukratko
ogroman.
Pitanje je zašto se Vučić susreo
sa Dodikom, a vjerovalo se/bilo gotovo sigurno da do tog sureta neće doći?
Jednostavno, njihov sukob
poprimio je tolike razmjere i u tolikoj mjeri dobio na težini, da je u
potpunosti obezvrijedio srpsko-srpske odnose/sastanke, kojima ne nazoči Vučić.
Primjera radi, tokom nedavne
zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije, najbitnija vijest bila je da joj
nije prisutvovao Vučić; sve ostalo pokazalo se potpuno nebitnim.
Takvo stanje stvari ne odgovara,
prije svega, Srbiji, jer im umanjuje spoljnopolitičku snagu, a ni Vučiću, jer
je i njemu, kao i svim drugim beogradskim političarima, itekako važno da
javnost ima utisak njegovih odličnih odnosa sa RS (zbog odnosa sa Kosovom, BiH,
unutrašnjih političkih odnosa u Srbiji...).
Kako Srbi sa svake strane Drine
politiku personifukuju, ispostavilo se, s pravom, da su loši odnosi Dodika i
Vučića jest jednako nekvalitetni odnosi Srbije i RS.
Susret u Andrićgradu uveliko je
ublažio tu sliku. Što nikako ne znači da su odnosi Dodika i Vučića poboljšani.
Naprotiv.
Sama činjenica da je odabran
Andrićgrad ne nosi nikakvu pozitivnu simboliku, već ukazuje na notornu
činjenicu da je Vučić neformalnim druženjem želio da izbjegne zvaničan susret i
vrlo formalna pitanja tipa: „Da li je u dosadašnjim istragama oko sporne 24
privatizacije u Srbiji, vaša policija otkrila i poslove Milorada Dodika“? „Da
li imate saznanja da je gospodin Dodik suvlasnik firme Zekstra, koja je na
spisku 24 sporne privatizacije, zbog kupovine Veterinarskog zavoda u Zemunu“?
Naravno da je istraga o, do
sada, uhvaćenim miškovićima otkrila i Dodikove poslove i naravno da je
tamošnjoj policiji poznat njegov vlasnički udio u Zekstri.
I naravno da je Vučiću još
uvijek rano da o tome prozbori i riječ u zvaničnoj formi.
I naravno da ni Dodik ne želi
riskirati situaciju u kojoj bi se Vučiću „omakla“ riječ više, te je objeručke
prihvatio Andrićgrad i neformalno druženje uz poluvelter priču o Andriću,
Andrićgradu, Principu...
(Iskreno rečeno, prihvatio bi on susret i u čamcu i na
skeli na Drini, samo da se može slikati i pobuditi energiju u posustalim
falangama, koje su se počele polako pozdravljati sa njim.).
Svjestan je svega toga i Vučić,
pa će, bez sumnje, uskoro organizovati i neki benigni sastanak/slikanje sa
liderima ovdašnje opozicije, kako bi pokazao svoju neutralnost spram političke
scene u RS.
Politička neutralnost mu je
potrebna, jer mu je namjera da Dodika i njegove mutne poslove institucionalno
raskrinka/procesuira i javno obznani, što je najefikasniji način da završi
njegovu političku karijeru, a da ga niko ne može optužiti da to čini iz
političkih razloga i lične surevnjivosti.
Vučić će pomesti Dodika, tu nema
dileme i to do izbora iduće godine. Ne postoji način da to Dodik spriječi niti
zajednički prijatelji da to zaustave.
Jednostavno, Vučić je prisiljen
to učiniti, jer danas ima samo jednog političkog protivnika, (preciznije rečeno
neprijatelja), i on nije u Srbiji, već u RS. I zove se Dodik.
Nijedan srbijanski političar
nema nikakve šanse da ozbiljnije ugrozi Vučićev hodogram, ali Dodik ima RS
kojom može itekako ugroziti Vučićeva htijenja i namjere Srbije i u vezi sa
Kosovom i u vezi sa BiH i u vezi sa ulaskom u EU i partnerstvom sa NATO i
brojnim drugim političkim pravcima.
(Dodik je poslednjih mjeseci nekoliko puta javno i
snažno demonstrirao da je itekako namjeran zloupotrijebiti RS protiv Srbije,
kako bi sačuvao svoje lične interese: optužbe iz Banjaluke da je „Beograd za
opoziciju RS, ono što je Budimpešta za opoziciju Slobodanu Miloševiću“, kritike
zbog hapšenja Miroslava Miškovića, optužbe za prodaju Kosova, napad Grigorija
na državni vrh Srbije...)
Prerizično je za Vučića i one
koji ga podržavaju da dozvole Dodiku da politički preživi institucionalni
problem koji ima, a tiče se njegove duboke umiješanosti u kriminal i koruptivne
radnje na teritoriji Srbije.
Dodiku se ne može vjerovati:
dokazao je to u odnosima sa Slobodanom Miloševićem (iako je bio njegov
favorit), kojem je, čim je naišao jači, okrenuo leđa; dokazao je to i u
odnosima sa međunarodnom zajednicom (iako je bio njihov favorit), kojoj je
okrenuo leđa čim je osjetio da se oni lagano povlače iz BiH, a on se sebi
učinio jakim; dokazao je to i u odnosima sa Borisom Tadićem i DS-om (iako je
bio njihov favorit), kojima je okrenuo leđa čim su prestali biti to što su bili;
dokazao je to i u (ne)odnosima sa Tomom Nikolićem, karakterišući ga idiotom i
političkim pobačajem; dokazao je to i bezobraznim i osornim odgovarima na
pitanja o Vučiću (i njegovoj borbi
protiv kriminala), tipa „Ako ti je Vučić dobar, vodi ga kući“!
Vučićev politički hodogram
pokazao je da je on odlično naučio sve lekcije i za nevjerovati je da je
preskočio onu koja se zove Dodik. Posebno zato što je u njoj i vrlo kvalitetno
objašnjenje za djelovanje zločinačkih organizacija usmjerenih protiv interesa
sopstvenog naroda.
