уторак, 16. јул 2013.

Vučić&Dodik: Ekstaza, Strah i Depresija

Piše: Slobodan Vasković


Aleksandar Vučić u Višegradu (Andrićgradu) u društvu Milorada Dodika i organizatora susreta Emira Kusturice, doveo je do ekstaze u režimskim falangama i teške depresije u redovima opozicije. Prvi su presretni, jer im se čini da će Dodik „preživjeti“ Vučića i njegovu borbu protiv kriminala i korupcije, drugi su nesretni iz istog razloga, plus što im je potpuno izduvala nada da će najuticajniji političar iz Srbije za njihov račun (sad i odmah) savladati najmoćnijeg srpskog političara u BiH/RS, a oni „mudro“ sačekati da im vlast padne u krilo.

Jadna je i pozicija i opozicija u RS, jer svojim nekontrolisanim, neartikulisanim i vrištećim nadama/strahovima demonstriraju svoje slabosti, nesigurnosti, pa što ne reći i ovisnost od volje Aleksandra Vučića, što će on svakako znati kvalitetno da iskoristi.

Teški grč u stomaku opozicionara, (prelako čitljiv na njihovom licu), izazvan „nenadanim“ suretom Vučića sa Dodikom svjedoči da je taj konglomerat stranaka uveliko nesiguran u sopstvene snage i volju da sklone Dodika sa vlasti na narednim izborima. (Lakše bi od tog susreta podnijeli vijest da je šef RS još jednom uspio prodati „Telekom“ i da će mu na račune leći novih 1,3 milijarde KM, koje će on spiskati kao i onih prvih 1,3 milijardi.)

Ukoliko žele da savladaju Dodika i njegov režim moraće se dobro oznojiti i učiniti više od „krivljenja vratova“ preko Drine, kako bi saznali/procijenili dokle je stigao Vučić u rastakanju diktatorove mašinerije.

Za razliku od njih, Dodik nije samo „krivio vrat“, već je učinio sve da sebi obezbijedi kakvo takvo slikanje sa Vučićem, pošto je u javnosti okoštao utisak da će ga beogradski lider pomesti kao nikom potrebni komad rogobatnog namještaja, koji kvari izgled dnevne političke sobe u regiji.

Dodik jeste uspio utanačiti sastanak sa Vučićem, ali je, pri tom, demonstrirao iskonski strah srazmjeran obimu izvještaja/fotografija/video zapisa sa lica mjesta u režimski medijima; ukratko ogroman.

Pitanje je zašto se Vučić susreo sa Dodikom, a vjerovalo se/bilo gotovo sigurno da do tog sureta neće doći?
 
Jednostavno, njihov sukob poprimio je tolike razmjere i u tolikoj mjeri dobio na težini, da je u potpunosti obezvrijedio srpsko-srpske odnose/sastanke, kojima ne nazoči Vučić.

Primjera radi, tokom nedavne zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije, najbitnija vijest bila je da joj nije prisutvovao Vučić; sve ostalo pokazalo se potpuno nebitnim.

Takvo stanje stvari ne odgovara, prije svega, Srbiji, jer im umanjuje spoljnopolitičku snagu, a ni Vučiću, jer je i njemu, kao i svim drugim beogradskim političarima, itekako važno da javnost ima utisak njegovih odličnih odnosa sa RS (zbog odnosa sa Kosovom, BiH, unutrašnjih političkih odnosa u Srbiji...).

Kako Srbi sa svake strane Drine politiku personifukuju, ispostavilo se, s pravom, da su loši odnosi Dodika i Vučića jest jednako nekvalitetni odnosi Srbije i RS.

Susret u Andrićgradu uveliko je ublažio tu sliku. Što nikako ne znači da su odnosi Dodika i Vučića poboljšani. Naprotiv. 

Sama činjenica da je odabran Andrićgrad ne nosi nikakvu pozitivnu simboliku, već ukazuje na notornu činjenicu da je Vučić neformalnim druženjem želio da izbjegne zvaničan susret i vrlo formalna pitanja tipa: „Da li je u dosadašnjim istragama oko sporne 24 privatizacije u Srbiji, vaša policija otkrila i poslove Milorada Dodika“? „Da li imate saznanja da je gospodin Dodik suvlasnik firme Zekstra, koja je na spisku 24 sporne privatizacije, zbog kupovine Veterinarskog zavoda u Zemunu“?

Naravno da je istraga o, do sada, uhvaćenim miškovićima  otkrila i Dodikove poslove i naravno da je tamošnjoj policiji poznat njegov vlasnički udio u Zekstri.

I naravno da je Vučiću još uvijek rano da o tome prozbori i riječ u zvaničnoj formi.

I naravno da ni Dodik ne želi riskirati situaciju u kojoj bi se Vučiću „omakla“ riječ više, te je objeručke prihvatio Andrićgrad i neformalno druženje uz poluvelter priču o Andriću, Andrićgradu, Principu...

(Iskreno rečeno, prihvatio bi on susret i u čamcu i na skeli na Drini, samo da se može slikati i pobuditi energiju u posustalim falangama, koje su se počele polako pozdravljati sa njim.).

Svjestan je svega toga i Vučić, pa će, bez sumnje, uskoro organizovati i neki benigni sastanak/slikanje sa liderima ovdašnje opozicije, kako bi pokazao svoju neutralnost spram političke scene u RS.

Politička neutralnost mu je potrebna, jer mu je namjera da Dodika i njegove mutne poslove institucionalno raskrinka/procesuira i javno obznani, što je najefikasniji način da završi njegovu političku karijeru, a da ga niko ne može optužiti da to čini iz političkih razloga i lične surevnjivosti.

Vučić će pomesti Dodika, tu nema dileme i to do izbora iduće godine. Ne postoji način da to Dodik spriječi niti zajednički prijatelji da to zaustave.

Jednostavno, Vučić je prisiljen to učiniti, jer danas ima samo jednog političkog protivnika, (preciznije rečeno neprijatelja), i on nije u Srbiji, već u RS. I zove se Dodik.

Nijedan srbijanski političar nema nikakve šanse da ozbiljnije ugrozi Vučićev hodogram, ali Dodik ima RS kojom može itekako ugroziti Vučićeva htijenja i namjere Srbije i u vezi sa Kosovom i u vezi sa BiH i u vezi sa ulaskom u EU i partnerstvom sa NATO i brojnim drugim političkim pravcima.

(Dodik je poslednjih mjeseci nekoliko puta javno i snažno demonstrirao da je itekako namjeran zloupotrijebiti RS protiv Srbije, kako bi sačuvao svoje lične interese: optužbe iz Banjaluke da je „Beograd za opoziciju RS, ono što je Budimpešta za opoziciju Slobodanu Miloševiću“, kritike zbog hapšenja Miroslava Miškovića, optužbe za prodaju Kosova, napad Grigorija na državni vrh Srbije...)   

Prerizično je za Vučića i one koji ga podržavaju da dozvole Dodiku da politički preživi institucionalni problem koji ima, a tiče se njegove duboke umiješanosti u kriminal i koruptivne radnje na teritoriji Srbije.

Dodiku se ne može vjerovati: dokazao je to u odnosima sa Slobodanom Miloševićem (iako je bio njegov favorit), kojem je, čim je naišao jači, okrenuo leđa; dokazao je to i u odnosima sa međunarodnom zajednicom (iako je bio njihov favorit), kojoj je okrenuo leđa čim je osjetio da se oni lagano povlače iz BiH, a on se sebi učinio jakim; dokazao je to i u odnosima sa Borisom Tadićem i DS-om (iako je bio njihov favorit), kojima je okrenuo leđa čim su prestali biti to što su bili; dokazao je to i u (ne)odnosima sa Tomom Nikolićem, karakterišući ga idiotom i političkim pobačajem; dokazao je to i bezobraznim i osornim odgovarima na pitanja o Vučiću (i njegovoj  borbi protiv kriminala), tipa „Ako ti je Vučić dobar, vodi ga kući“!

Riječju, Dodik je u dosadašnjoj karijeri izdao/prodao sve svoje zaštitnike ne trepnuvši okom.

Vučićev politički hodogram pokazao je da je on odlično naučio sve lekcije i za nevjerovati je da je preskočio onu koja se zove Dodik. Posebno zato što je u njoj i vrlo kvalitetno objašnjenje za djelovanje zločinačkih organizacija usmjerenih protiv interesa sopstvenog naroda.