Piše: Siniša Božić, ekonomista, Predsjednik Udruženja
akcionara investicionih fondova RS (www.uaifrs.com)
Transferne cijene predstavljaju cijene po kojima se
obavljaju transakcije između grupacije preduzeća. Pošto je kranji (su)vlasnik
grupe isti – direktno ili indirektno, u stanju je da vlasnički kontroliše
poslovanje svih preduzeća, što znači da može da vodi takvu cjenovnu politiku u
internim transferima koja može da vodi ostvarivanju raznih finansijskih
ciljeva. Pri tome, sva preduzeća unutar grupe su formalno nezavisna, što znači
posebno su osnovana, imaju zasebne službe, upravu i ostale funkcije, međutim,
faktički, ona predstavljaju samo podružnice grupe, dok vlasnik (ili: većinski
vlasnik, u slučaju da postoje i ostali vlasnici) teži da posmatra cijeli sistem
grupe kao jedno preduzeće, odnosno, grupa preduzeća se posmatra kao cjelina,
kao jedno preduzeće (princip fikcije pravne cjeline).
Navedeni koncept je poznat desetinama godina u
razvijenom svijetu, budući da praktično sve velike korporacije posluju po ovom
principu.
Poslovanje unutar grupe neminovno dovodi do pojave
konflikata, na više relacija: većinski – manjinski vlasnici, zavisno preduzeće
– matično preduzeće, poreski organi – uprava grupe, interna pravila grupe –
zakonski propisi, itd. Za finansijsku struku, problemi poslovanja u grupi
predstavljaju izazov, budući da je izrada konsolidovanih bilansa zahtjevan, ali
i neophodan posao.
Putem korištenja transfernih cijena, transakcije u grupi
se mogu tako podesiti kako bi se ostvarili željeni poslovni ciljevi, kao što su
smanjivanje poreskih i carinskih obaveza, ostvarivanje bolje konkurentske
pozicije, smanjenje poslovnog rizika, izbjegavanje dvostrukog oporezivanja,
itd.
Ovi ciljevi mogu biti i zloupotrijebljeni, pa je
transfernim cijenama moguće izbjegavati plaćanje poreza na dobit, iznositi
novčana sredstva iz države ukoliko je grupa multinacionalna (a najčešće jeste),
kršiti prava manjinskih vlasnika i tome slično.
Ovo su problemi koji su odavno uočeni u razvijenim
zemljama. Pošto je poreska legislativa interna stvar državnih organa, a kako
multinacionalne grupe preduzeća nadilaze granice jedne države, problem kontrole
transfernih cijena je tako postao međunarodnog karaktera. Kada bi poreska
regulativa svih država bila ista, problem transfernih cijena ne bi postojao,
međutim to nije slučaj, pa se poreska pravila razlikuju, po pitanju poreske
stope, priznavanja/odbijanja rashoda i prihoda u poreskom bilansu i brojnih
drugih detalja.
Iz tog razloga se pokušava putem donošenja zajedničkih
smjernica na nivou međunarodnih organizacija harmonizovati problem transfernih
cijena, a praktički standard u tom polju su Smjernice o transfernim cijenama u
izradi OECD, mada se i druge internacionalne organizacije bave ovim pitanjima,
kao npr. Ujedinjene nacije, Evropska komisija. Pri tome, svaka razvijena država
smatra problem transfernih cijena jako bitnim (npr. SAD su 2010. godine u svoju
poresku upravu IRS zaposlile čak 800 radnika koji puno radno vrijeme rade na
otkrivanju problema transfernih cijena!), budući da 2/3 svih transakcija u
velikim korporacijama predstavljaju – transferne cijene.
Zato već desetinama godina postoje baze podataka koje obuhvataju
finansijske podatke o milionima privrednih subjekata širom svijeta, a takve
baze podataka koriste poreske uprave kako bi imali referentnu tačku za kontrole
naročito međunarodnih transfernih cijena. Najpoznatija takva baza je Amadeus
(kreirana 1986. godine), a značajno je pomenuti još i BankScope i Osiris. Ono
što je značajno za nas, Amadeus baza sadrži detaljne podatke o više od 2000
preduzeća iz BiH i kao takva se može koristiti u svrhe kontrole poslovanja
povezanih preduzeća.
Na prvom međunarodnom susretu o transfernim cijenama,
održanom u martu 2012. godine u Parizu u organizaciji OECD, istaknuti su
slijedeći problemi:
sve složenije globalno poslovanje,
rast korištenja transfernih cijena,
nedostatak resursa u poreskim upravama,
skupo i složeno prikupljanje podataka,
povećanje broja sudskih sporova,
stalna potreba za održavanjem globalnog pristupa po
pitanju transfernih cijena.
Problem transfernih cijena u Republici Srpskoj je
propisan Zakonom o porezu na dobit i Pravilnikom o primjeni navedenog zakona,
gdje je implementiran glavni princip OECD smjernica, tzv. 'arm's length'
pravilo, koje kaže da transferna cijena nastala u transakciji unutar grupe mora
da bude u skladu sa cijenom nastalom u transakciji sa bilo kojim drugim,
vlasnički ili na drugi način nepovezanim poslovnim subjektom. Preduzeća u grupi
su dužna da Poreskoj upravi RS pruže dokaze o transfernim cijenama, za šta se
koristi poseban obrazac. Dakle, kakav – takav zakonodavni okvir postoji, mada
je situacija u praksi potpuno drugačija.
Ovaj teorijski uvod je bio neophodan kako bi čitaoci
bolje shvatili obim problema transfernih cijena. A sada ćemo se osvrnuti na
izjavu Predsjednika RS g. Milorada Dodika.
Dodik
optužio Mittal da je transfernim cijenama iznosio profit iz RS,
Nezavisne novine/FENA, 04.07.2013
Predsjednik
Republike Srpske Milorad Dodik optužio je danas kompaniju
"ArcelorMittal", kao većinskog vlasnika Rudnika željezne rude u
Omarskoj kod Prijedora, da je transfernim cijenama i s prodajom povezanim
subjektima godinama iznosila profit iz RS.
Svakako je pohvalno da briga o transfernim cijenama
dolazi iz najviših državnih vrhova. No, treba imati u vidu da poreska politika
nije u nadležnosti Predsjednika RS, već je to stvar izvršne vlasti, odnosno
Poreske uprave kao dijela Ministarstva finansija. Dalje, pošto je g. Dodik
bivši premijer, a obzirom da navedenom izjavom potvrđuje da je bilo problema sa
transfernim cijenama, čudno je da premijer Dodik nije znao za transferne
cijene, a da je predsjednik Dodik upoznat sa istima.
Poznate su mi inicijative koje su neki državni (ili ako
hoćete, entitetski) organi pokušali da sprovedu vezano za problem transfernih
cijena. Npr., 2005. godine je Poreska uprava RS i Republički devizni
inspektorat RS kontrolisao poslovanje Fabrike glinice Birač i njenih povezanih
lica, i o tome sam detaljno pisao ovdje: http://slobodanvaskovic.blogspot.com/2011/10/pravda-za-sve.html
Poznata mi je i inicijativa Komisije za hartije od
vrijednosti RS, koja je dopisom br. 01-031-810/09 od 19.02.2009. godine tražila
od Poreske uprave RS podatke o transakcijama između povezanih lica (ne znam šta
je bilo sa tim zahtjevom).
Bilo je i stidljivih pokušaja javnog prezentovanja
problema transfernih cijena, od strane Banjalučke berze, raznih udruženja
ekonomista, i tome slično.
Dakle, upozorenja na ovaj problem, kakvih – takvih, je
bilo, ali bez efekta. Koliko sam mogao da pratim iz javno dostupnih podataka,
nikad nijedan subjekat u RS nije odgovarao za kršenje Zakona o porezu na dobit
putem korištenja transfernih cijena.
Ukoliko je ArcellorMital RS koristio transferne cijene,
Poreska uprava RS može da dobije valjane podatke o tome u roku od 48 sati. Ako
postoje indicije da ArcellorMital RS već godinama to radi, onda neko iz Poreske
uprave RS treba da odgovara, jer ne radi svoj posao – stvari su vrlo
jednostavne.
Slučaj poslovanja preduzeća iz naftne industrije RS je
posebna priča. Optima grupa doo ima enorman prihod (najveći u BiH) za 2012.
godinu od 1,3 milijarde KM. Nema dobiti. Prihod Rafinerije nafte je 62 miliona
KM. Nema dobiti. Prihod Nestro petrola je 240 miliona KM, sa sitnom dobiti od 1
milion KM. Prihod Rafinerije ulja je 79 miliona KM, dobit je 28.000 KM.
Bilansni gubici Rafinerije nafte iznose ogromnih 455 miliona KM. Pri tome,
Rafinerija nafte je najveći poreski dužnik u RS sa 130 miliona KM obaveza, koje
su beskamatno reprogramirane do 2017. godine. (O privatizaciji naftne
industrije sam već opširno pisao:
"Tome se mora
stati u kraj", rekao je Dodik u
izjavi novinarima na Mrakovici i dodao da se moraju raščistiti odnosi koji su
definisani privatizacionim ugovorom, koji predviđa da RS participira u
raspodjeli prihoda onoliko koliko je suvlasnik u tom preduzeću.
