Piše: Slobodan Vasković
Prateći izvještaje režimskih
medija o trovanju banjalučkih studenata zaključio sam sljedeće: mlade akademce
zarazili su čelnici KBC-a Banjaluka jastukom napunjenim salmonelom u menzi
Studentskog centra „Nikola Tesla“, zato što su studenti htjeli da se istuširaju!
Niko od
gledalaca/slušalaca/čitalaca pomenutih medija nije uspio saznati koliko je
studenata zaista zaraženo, a posebno je ostalo nejasno zbog čega režimski
megafoni teškom artiljerijom napadaju čelništvo KBC-a, koje je spasavalo
studente, a ne vođstvo Studenjaka, gdje su ih zaista potrovali?!
I kada je salmonela „stavljena
pod kontrolu“, studenti napustili KBC, ova pitanja su i dalje otvorena, a uz
njih još niz drugih. Poput onog koje glasi: da li je rukovodstvo KBC-a
torpedovano kako bi pristalo na neki štetan ugovor o nabavci lijekova ili je
pretrpilo medijsku torturu samo zato da bi se spasila „glava“ direktora Studentskog
centra „Nikola Tesla“ Milana Komljenovića? Ili su oba razloga u pitanju?!
Uz to, ostalo je otvoreno i
zašto se niko u navedenim medijima nije ranije bunio kada su neki drugi
otrovani, koji nisu studenti, ostali bez tuširanja, a i bez jastuka?!
Moglo bi se nabrajati unedogled,
ali zalud. Jedino je jasno da odgovornost za propuste u javnim ustanovama,
institucijama, firmama..., ni dalje u RS ne postoji, niti će je u dogledno
vrijeme biti. Čak sam se plašio da će se neko kritički osvrnuti na (ne)rad
Komljenovića, a onda će to iz vlasti i njihovih medija biti proglašeno napadom
na Republiku Srpsku.
Djeluje cinično, ali bojim se da
nije, već da je potpuno istinito, jer nagledali smo se u ovom entitetu
svakojakih „bravura“, u kojima je odgovornost pojedinaca pod zaštitom vlasti,
relativizovana, a pozivi na nju proglašavana napadom na entitet.
Da odgovornost postoji,
Komljenović bi bio u istražnom pritvoru, a ministar prosvete Goran Mutabdžija
na Birou za zapošljavanje, sa veoma lošom perspektivom, zbog izuzetno loših
preporuka, jer su mu potrovali studente.
Vlada RS imala bi vanrednu
sjednicu, iz KBC-a se ne bi branili od apsurdnih napada zato što liječe
studente, već bi im bilo dozvoljeno da saopšte broj zaraženih, tok liječenja,
potrebe...
Međutim, ništa od toga se nije
desilo, jer odgovornosti nema, a čak je ta riječ izbrisana i iz srpskog jezika.
Umjesto toga, raznorazni mešetari koriste ljudske živote i njihove, u ovom
slučaju, patnje kako bi ostvarili svoje prizemne interese i ciljeve.
Bilo bi nekorektno reći da je odgovornost
zakazala u samo ovom slučaju. Taman posla; sjetite se samo hapšenja Bojana
Golića, nekadašnjeg direktora IRB-a zbog malverzacija. Umjesto da tadašnji
ministar finansija Aleksandar Džombić podnese ostavku, on je tvrdio da je Golić
nevin. U nastavku ove priče, Golić je dobio četiri mjeseca zatvora, a Džombić
je postao premijer, nakon čega je postao ništa.
Sjeća li se još neko Čika
Boleta, finog, kulturnog čikice „kojeg zna cijela Banjaluka“ i koji je u
dvoranu „Borik“ unio arsenal oružja. I šta se desillo: Bole se sam predao MUP-u
(bar malo odgovornosti), ali ostavku nije podnio direktor dvorane Manojlo
Zrnić. Jer bi to, valjda, bio napad na RS. Isti taj Zrnić sada konkuriše za
poziciju direktora Vodovoda. Ako pobijedi u toj trci, neki vodovodni Bole će u
Vodovod sigurno i bez problema unijeti podmornicu.
Ima i svježijih primjera:
propala je Balkan investment banka, budžet RS je u njoj opljačkan, a ministar
finansija Zoran Tegeltija, umjesto da bude smijenjen i danonoćno saslušavan u
MUP-u i Tužilaštvu, pokreće akciju „spasavanja“ mafijaške banke narodnim
parama.
Tegeltija, pod čijim nadzorom je
i Poreska uprava, koja nije sve donedavno našla ništa sporno u Biraču, nije ni
nakon te afere vrijedne milijardu KM odlučio da podnese ostavku, već upravo on
spasava Birač. I opet našim parama. Lako je zaključiti da je Tegeltija u stvari
profesionalni spasilac, a ne ministar finansija. Zato valjda i ne podnosi
ostavku.
Ipak, nije RS na dnu ljestvice
po pitanju neodgovornosti.
Postoji jedan svijetli primjer
iz 2002. godine, kada su odstupila čak dvojica: prvo je odstupio Goran Popović
sa mjesta direktora carine RS, jer je CAFFAO u svom izvještaju naveo da je bilo
malverzacija sa carinjenjem nekih uvoznih gaća, čarapa, potkošulja i ostalog
donjeg i gornjeg veša.
Bio je to laki senzacionalizam
bez pokrića, ali, ne lezi vraže, nakon Popovića dobrovoljno je odstupio i
tadašnji ministar finansija Milenko Vračar, jer se afera desila u njegovom
resoru.
Sve to pozdravio je tadašnji visoki
predstavnik Pedi Ešdaun riječima da se u BiH prvi put desilo da bude
primijenjeno pravilo odgovornosti, bez obzira na to što oni koji su odgovorni u
tim resorima nisu učestvovali u bilo kakvim malverzacijama.
Bilo je to prvi put, ali bilo je
to i zadnji put da „komandna odgovornost“ proradi.
Kad smo već kod Vračara, to je
onaj isti Vračar na kojem je „pao“ Srđan Ljubojević, bivši direktor Šuma RS,
koji je od firme „Vral“ potraživao deset hiljada KM, kako bi im isplatio
njihova sredstva za urađenu reviziju.
Vračar se našao na usluzi „Vralu“,
ponio obilježene pare Ljubojeviću, koje je ovaj uzeo i dobio godinu dana zatvora.
I to sporazumno, jer je priznao krivicu.
Presuđen je krajem novembra
prošle godine i kada su svi očekivali da bude u zatvoru, on je Sretnu Novu
2013. dočekao u jednom elitnom banjalučkom restoranu u društvu sudije Ustavnog
suda RS Duška Medića.
Dobro, možda tada nije bilo
mjesta u bajboku, pa je čekao da dođe na red, ali mjesta ima sada, a Ljubojević
u zatvoru samo prenoći, dok danju radi kao i svi ostali građani. Odličan način
da se robija, nema šta. Što se tiče odgovornosti uprave zatvora, pa jasno je da
je nema. Jer bi to bio napad na RS.
Na ovoj presudi nije stala priča
između Ljubojevića i Vračara, bar ne kada je Alternativna televizija u pitanju.
Prije par večeri imali smo priliku vidjeti iskonstruisani prilog iz kojeg se
moglo zaključiti da je Vračar najveći kriminalac, a Ljubojević njegova žrtva.
Za taj prilog se čak ne bi moglo
reći ni da je sraman, već da je, bez sumnje,
naručen, što je mnogo mnogo gore. I to zato što je „Vral“ ponovo dobio da radi
reviziju u „Šumama“ RS. Da stvar bude sočnija, Vračar formalno uopšte nije
vlasnik, niti osnivač, niti uposlenik „Vrala“, što ATV-u nije smetalo da ga
predstavi kao najcrnjeg Vraga, a reketaša Ljubojevića kao razapeto jagnješce. Ljubojević je, očito, pravosnažno presuđen za sve, osim za ATV, koja jedino priznaje sud Socijalističke partije.
Teško da je Ljubojević naručio
taj „prilog“, koji je tužno svjedočenje na kako niske grane je pala ATV;
učinjeno je to iz vrha Socijalističke partije, te kriminalne organizacije, što
pljačkaju bez milosti. Uostalom, na čelu SP RS je Petar Đokić, pravosnažno
presuđeni kriminalac za krađu impulsa „Telekomu“.
Takođe, kadrovi SP RS vode
„Dunav osiguranje“, koje je u teškim gubicima i u kojem su počinjene brojne
malverzacije. (Baš kao i u matičnom beogradskom „Dunavu“, gdje na vidjelo
svakodnevno izlaze podaci o pljačkama desetina miliona evra.).
Ta kuhinja stoji iza uređivačke
politike ATV-a, koja reketaše i kriminalce hirotoniše u svece. Za siću, ali capital je čudo.
