piše:
Slobodan Vasković
Nije
neinteresantna “rasprava” Milorada Dodika i Branislava Borenovića o sudbini
Željka Vulića i izgradnji mega objekta u Picinom parku, koji realizuje Mile
Radišić i njegov “Grand trade”.
U istupima obojice može se naći
ponešto istine: Borenović je u pravu kada kaže da iza megaprojekta stoji Dodik,
Dodik je u pravu kada zbori da je Borenović „političar u pokušaju“.
Ogavno je kada Dodik navede da
je „lično zainteresovan za slučaj Vulić“, pokušavajući pokazati svoju brigu za
čovjeka kojemu je uništio život. I njegovoj porodici. Ništa manje ogavna nije
ni Borenovićeva briga za Vulićevo zdravlje, jer su se svi (pa i on) Vulića
sjetili tek kada je tijelom spriječio bagere da mu raskopaju put do kuće, a od
tada ga se prisjete od premlaćivanja do premlaćivanja.
Vulić je prav zdrav pritvoren u
psihijatriji i to nije nikakvo iznenađenje: zločinačka organizacija spremna je
na sve. Iznenađenje je što je Vulić još uopšte živ.
Milan Vukelić iste te nije preživio.
Ali, Vukelića malo ko od političara pominje. Rijetko i o godišnjicama masakra u
kojem je raznesen u paramparčad, Tomo Dobrnjac ostao bez obje noge, a Slava
Pepinović „išarana“ gelerima.
Najogavnije je, ipak, kada
Borenović traži od Dodika da podnese ostavku zbog slučaja „Vulić“; istog onog
Dodika koji mu je prilikom one laktaške kafe od prije dva i po mjeseca (12.
maja o.g.) itekako bio predsjednik. I nakon te „kafe“ (kojoj je nazočio i
Mladen Ivanić), upravo je Borenović učinio sve da rastrubi na sve strane kako
je bila kvalitetna, gusta i potaman slatka.
Gdje je Borenoviću tada bio
Vulić? A uveliko je baš tih majskih dana bio progonjen. Vulić, a ne Borenović,
koji ga se tada nije ni sjetio, ozaren blizinom Dodika. I mirisom mogućih političkih
dobitaka od tog „iznenadnog“ sastanka, za koji se ispostavilo da je bio Vaterlo
velikih PDP-ovih očekivanja.
Dodik ne treba podnijeti
ostavku, njega treba narod svrgnuti i sudovi procesuirati zbog svih nedjela
koja je počinio, a u kojima je slučaj Vulić tek jedna brojka.
Borenović je taj koji treba da
podnese ostavku, jer je, zajedno sa najvećim brojem opozicionih političara, godinama ćutao i tolerisao mafiju koja suvereno vlada RS.
Njegova ćutnja i tišina njemu
sličnih, mafiji je dala krila da zdrave ljude zatvaraju u psihijatriju, dok
vladaju „ruku pod ruku“ sa stvarnim bolesnicima.
Da je Borenović iskren, a ne
licemjer (i to malih dometa) jednom bi se konačno odvažio da kaže da slučaj
Vulić nije uzrokovan željom „Grand trade“ da prekopa pristupni put porodičnom
imanju Željka Vulića, već da je cijela ta storija tek mala, ali dramatična posljedica
činjenice da Banjalukom vlada mafija. I da je ta ista mafija 2003. godine, mimo
svih zakonskih normi i po Dodikovom nalogu, dodijelila Picin park Miletu Radišiću.
Svi dokumenti o toj prevari
postoje, kao i dokumenti o prevarama koje su uslijedile, i svi su objavljeni,
ali Borenović nije smogao snage da ih vidi. Ili nije „stigao“.
Da mafija nije „bezecovala“ i
otela Picin park, danas slučaj Vulić ne bi postojao; da mafija nije pljačkala
na rekonstrukciji Trga Krajine, izgradnji parka Petar Kočić, izgradnji
kolektora... danas bi Milan Vukelić bio živ; da mafija ne gospodari Banjalukom
i svim njenim resursima, Mile Radišić bi i dalje bio vozač, Milorad Janjetović
bi imao neku malu cvjećaru, Ljubo Ćubić bi bio furman, Čedo Savić jedva bi
preživljavao od penzije, njegov sin Vedran bio bi na Birou za zapošljavanje,
Budo Stanković bi klao svinje komšijama da prehrani sebe i porodicu...
Ali mafija vlada Banjalukom i
zato su sva pomenuta gospoda mafijaši danas multimilioneri. I zato je Vukelić
pod zemljom, a Vulić na psihijatriji.
Ta mafija ne bi bila toliko jaka
da su Borenović i njemu slični progovorili na vrijeme i ukazali šta se dešava, da
su demonstrirali, da su štrajkovali, da su napustili parlamente, da su
prozivali korumpirane tužioce i sudije, da su..., da su preduzeli bar nešto
više sem jalovih sporadičnih istupa u kojima kenjkaju, pokušavajući da na tuđoj
nesreći zarade pokoji politički poen. A kada im „zamiriše“ kafa, sve zaborave.
Vuliću i njegovoj porodici se dobro
ne piše. Nisu se uspjeli odbraniti od mafije čak ni u situaciji kada je njihova
nesreća postala vlasništvo svih i kada je kompletna javnost prati kao „Farmu“.
Nažalost, u takvoj su situaciji,
jer takozvana opozicija (sem časnih izuzetaka) još uvijek kalkuliše da li će sa
mafijom praviti koaliciju ili neće. Što je mafija iskoristila da u RS napravi
sebi državu, a preko osamdeset posto njenih stanovnika pretvori u vuliće, otimajući im sve - ugljenokope, oranice,
šume, vode, struju, fabrike, milijarde..., živote.
