 |
| Edvard Munk: Krik |
Piše: Slobodan Vasković
1.
Korona je prilagođen Kafkijanski model.
Svako je, bez svoje volje, dio Procesa.
Bez suđenja presuđen kao mogući prenosilac virusa/njegova žrtva koje mjerama ograničenja sprečavaju/spasavaju arbitri novostečene, nametnute, distopijske stvarnosti.
2.
Ne postoji način da se pobjegne; Svako bi umakao, ali niko nema kud.
Sve granice su zatvorene, nerijetko i veze između gradova, kao na teritoriji ne tako dalekih zemalja.
I sve te izolacije šire se kao virus, zajedno sa virusom.
3.
Metodologija je svima jako dobro poznata. Samo se preuzima, kopira po mjeri kvalitete kopiraparata; Neki kopiraju bolje, neki lošije, zavisno od države do države, njene snage, ekonomske, privredne i finansijske moći.
4.
Države su postale karantini, sastavljene od karantina, koji imaju status nižih nivoa.
Kompletna hijerarhijska struktura je pretvorena u karantinsku vertikalu i horizontalu.
5.
U početku se smatralo - trajaće kratko, Dvije nedelje lako je izdržati; Onda su se dvije nedelje proširile na još dvije, pa još na dvije, pa više niko ne zna do kada će sve trajati.
Svaka šetnja je kao zatvorska; Uvijek te vraća u ćeliju/karantin/dom, gdje si zatočen.
I gdje god da si zatočen si.
6.
Tek tu čeka neizvjesnost, suočavanje sa njom; Nemoć da se bilo šta, vlastitom voljom, promijeni; Plus tekuće simptomatologije, one virusom zatečene, pod napadom virusa stečene, one koje će nastupiti kao posljedica modela koji se nametnuo…; Plus ostale nimalo bezazlene nuspojave. Među kojima je i bijes, koji svakim danom postaje sve veći, snažno generisan strahovima.
Strahovi su bezbrojni - od brige za najbliže, koji su, takođe, pritvoreni, bez suđenja presuđeni, preko brige za preživljavanje, ostalih egzistencijalnih panika; Straha da će biti zaraženi, odvedeni, ulogorovani; Straha od budućnosti, čiji se obrisi iz korona-perspektive ne mogu ni nazrijeti.
7.
Svaki neodobren izlazak je preskup, jer je kažnjiv.
8.
Presude su izrečene u mjerama zaštite: Dosta njih su bile nužne, iako teško svarljive; Jedan dio su iz izvorišta strahova arbitara zbog prenaglog izranjanja dramatičnih posljedica svih njihovih višedecenijskih varvarskih napada na sistem društvenih vrijednosti; Čija trenutna simptomatologija je, najblaže rečeno, pesimistična.
9.
Prelako smo odustali od većine naših ustavom garantovanih prava, još lakše su nam ih oduzeli iako od toga, u ukupnom zbiru, ni elite nemaju Bogznašta - trenutni prevlađujući osjećaj moći vrlo lako i brzo može zamijeniti osjećaj potpune nemoći, jer ništa nije vječno, pa ni narod u ćelijama/domovima.
Zidovi će, prije ili poslije, morati da se uklone, kako bi se povratilo bar pravo na život.
U takvoj situaciji novouvedeni “Instituti” za “mjerenje” vremena i ograničavanje prostora, drugih sloboda, biće beznačajni. I sve druge zatočeničke kategorije.
10.
Svaka politika koja ne prepoznaje preteške respiratorne probleme rasturenog društva osuđena je na nestajanje; Nikakva nasilnost neće joj pomoći - to je kratkoročna mjera na direktnom putu samouništenja.
11.
Niko vlastodršce ne krivi da su uzrokovali pojavu pandemije, pa bi, u najmanjem, trebalo da i oni prestanu da krive isključivo stanovništvo za širenje virusa.
To jednostavno nije tačno, kao što nije moguće da svu odgovornost za nastale štete i njihovo prevazilaženje ponesu nevoljni zatočenici korone.
Takve “dijagnoze” su lažne optužbe, dokaz slabosti sistema, izmrcvarenog, izlomljenog, sastruganog ranijim partokratskim djelovanjem, uspostavljanjem klase podobnih koja ne trpi sposobne, premreženog poltronskim klijentelističkim mrežama, koje sada pucaju.
Ogromna većina stanovništva strpljivo i disciplinovano iznosi teret sopstvenih Procesa; Ne kreću se, u izolaciji su, čekaju da vlasti urade svoj dio posla.
Što njima, očito, u određenoj mjeri ne polazi za rukom: Ne može stanovništvo, zatvoreno u sopstvene Procese, kontrolisati ulice tokom policijskog časa, privoditi one koji ga krše; Ne može stanovništvo otkrivati ni klastere, niti njihove kontakte; Ne može se samotestirati niti nabavljati testove, aparate za njihovo očitanje, očitavati ih; Ne može se samo ni liječiti; Ne može, iako bi htjelo, krenuti na svoje poslove, kako bi se riješilo punjenje budžeta; Ne može ni živjeti bez novca, a za to bi se morali pobrinuti vlastodršci, koji umjesto rješenja, spinuju (potrebno) izdvajanje budžetskih sredstava za medicinsku opremu, predstavljajući je kao sopstvene, lične, donacije.
12.
Nažalost, ne nazire se promjena u pristupu arbitara - pokušaji prebacivanja kompletne odgovornosti na stanovništvo i zbog pošasti i za oporavak privrede, ekonomije, društva u cjelini, su svakodnevni, sve jači, bezobzirniji…
13.
Političari su se preko noći preobratili u šamane, ignorišu struku, lično “liječe” jalovim “obredima” koji nemaju nikakvog efekta; Bez ikakvih jasnih planova - inteligentnih ekonomskih i privrednih rješenja, pokušavaju, spinovanjem, spasti sami sebe, spriječiti povlačenje pitanja njihove odgovornosti za sve vidljive razvaline u tkanju sistema, nastale višedecenijskom nebrigom, razvlačenjem, kleptokratijom; Riječju, kakistokratijom, koju je, zajedno sa strahovitiim posljedicama, potpuno ogolio napad pošasti.
14.
Ne vjeruju “Krdu”, to je preočito; Ako nastave i dalje insistirati na njegovoj isključivoj krivici, malicioznom transferisanju kompletne odgovornosti za zarazu, štete i za oporavak, bez preuzimanja bar jednog dijela krivice zbog ranije upropaštene ekonomije, privrede, teško nagriženog zdravstva, nefunkcionalnosti društva u cjelini, i “Krdo” će sve manje njima vjerovati.
15.
Obostrani imunitet će, ako se nastavi sa neutemeljenim optužbama na račun “Krda”, početi eksponencijalno da opada.
