Piše:
Slobodan Vasković
Na
Vidovdan 2002. godine Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik Srbije,
izručen je Haškom tribunalu. Deset godina poslije, dugogodišnji portparol
Socijalističke partije Srbije i Miloševićev nasljednik na čelu te stranke Ivica
Dačić dobio je od aktuelnog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića mandat za
sastav nove vlade, sa stopostotnim šansama da je i sastavi i postane premijer.
Simbolika izbi oči, premda sam Dačić tvrdi da je uopšte nema.
Ovakav vidovdanski rasplet postizborne drame u Srbiji mnogi su skloni
vidjeti kao povratak te zemlje u devedesete, posebno što su partneri
socijalista u vlasti pripadnici Srpske napredne stranke, odnosno nekadašnji šešeljevci, srpski radikali, koji su
prije par godina odlučili napustiti šinjel Haškog uznika, priuštiti sebi
konfekcijska odijela i postati alternativa (Radikali su oduvijek bili
opozicija, ali nikada alternativa – ni u vrijeme Miloševića, ni u vrijeme
Demokratske stranke). Itekako im se isplatilo, jer sve ono o čemu su kao
radikali/šešeljevci sanjali, ovaplotilo im se kao naprednjacima – imaju
predsjednika Srbije i konačno su dio vlasti. Tako je nekadašnja crveno-crna
koalicija, zvanično svježe prefarbana mnogo svjetlijim bojama, pobrisala žute demokrate Borisa Tadića i povela
Srbiju dalje. Pitanje je gdje je i šta je to dalje i, što je najvažnije, da li
su to devedesete? Nisu, niti je to moguće.
Vidovdanska
pomjena vlasti u Srbiji jeste simbolizam koji ima itekako veze sa vidovdanskim
izručenjem Miloševića: tadašnja Srbija zauvijek je završila sa onom Srbijom koja
je doživljena kao fabrika sukoba u regionu, masovnih zločina nad nesrbima,
progona, mrtvih, spaljenih, uništenih sela i gradova; današnja Srbija trebalo
bi da je završila sa decenijskom pljačkaškom erom, u kojoj su lažne demokrate
doslovno kopirale Miloševića u svemu, sem u izazivanju ratova u regiji. Posljedice
takve vlasti su kataklizmične: Srbija je u samo par godina ostala bez pola
miliona radnih mjesta, ogromna većina građana je na ivici bijede, kriminalci su
elita, pošten svijet ne smije glave dići; stvorena je oligarhija koja je bila
dovoljna sama sebi i koja je na kraju morala sama sebe i urušiti. Jednostavnije
rečeno, Vidovdan 2002. i Vidovdan 2012. godine značili su i znače za Srbiju
isto: promjenu na bolje. To što se desilo da je Dačić iz SPS-a
mandatar/premijer samo je detalj, kojim se Sudbina dodatno narugala lažnim
demokratama, premda je zaista fascinantno kako je on uspio spasiti stranku i,
za samo deset godina, od osobe sa crne liste Evropske unije doći do
Najevropljanina.
Dačićeve
kameleonske sposobnosti su holivudskih razmjera (to je fenomen koji će se tek
tretirati), ali nisu ni blizu gabaritima političkog poraza Borisa Tadića, osobe
koja je Srbiju dovela ispod prosjačkog štapa. Da je imao i zeru časti i
čestitosti, kojom se, kao na kakvom jeftinom seoskom vašaru, poput pauna kitio
svih proteklih godina, Tadić bi se povukao iz politike i uživao sve privilegije
bivšeg šefa države. Ali nije imao ni časti, ni čestitosti, još manje hrabrosti,
da se odupre interesnim/kriminalnim/mafijaškim organizacijama koje su, preko
njemu bliskih ljudi, potpuno ovladale Srbijom i poput vampira parazitirali na
njoj.
Tadić više
ne vrijedi ni pišljiva boba. Istina, nikada nije ni vrijedio, ali jeste funkcija
koju je obnašao. On je, nakon dogovora SNS i SPS, bukvalno istjeran iz
politike, osramoćen do koske, preliven vrelim katranom i posut perjem. Taj
plitkoumni, impotentni, bezidejni lik ništa bolje nije mogao ni doživjeti.
Požnjeo je kako je sijao.
Tadić i
njegova nakaradna politika nanijeli su mnogo štete i u Bosni i Hercegovini,
posebno u Republici Srpskoj, gdje je, pod njegovom palicom, stvoren jedan
nakazni režim, istovjetan onom Miloševićevom, koji nemilosrdno pljačka, a
spreman je i na mnogo mnogo gore stvari. Njegov definitivni odlazak na deponiju
veliko je olakšanje i težak udarac Miloradu Dodiku, nespornom gospodaru ovog
entiteta. Dodik na beogradskoj političkoj berzi danas ne vrijedi ni dvadeset
posto onoga što je juče vrijedio. To ne znači da će se Nikolić i Dačić javno
okrenuti protiv njega, ali, svakako, znači da mu srbijanski dvojac neće davati
vjetar u leđa i da će se truditi da BiH pominju samo i isključivo kada moraju. Njihova
politička prošlost, koju oni žele što prije izblijediti/pobrisati/zaboraviti,
kao i ogromni problemi sa kojima će se suočiti u Srbiji najbolji su garant za
to.
Bitno je
uočiti i kako se Dačić nedavno brutalno poigrao sa Dodikom, demonstrirajući na
pokaznoj političkoj vježbi da je predsjednik RS za njega još uvijek tek
nedorasli pionir: prilikom posljednjeg boravka u Banjaluci, Dačić je Dodika
žednog prejašio preko vode, navodeći ga da se do guše upetlja u sastavljanje
Vlade Srbije, tako što je izvalio da „RS neće podržati Vladu Srbije u kojoj je
Čeda Jovanović“. Lakomisleni Dodik, željan slave i priznanja u Beogradu,
pomislio je da je čini Tadiću uslugu „pojeftinjujući“ Jovanovićeve zahtjeve u
pregovorima, da bi, valjda, danas shvatio koliko je namagarčen, jer je
upotrijebljen kao sirovo oruđe za razvaljivanje političkog partnerstva DS-a i
SPS-a.
Dodik je
svojim glupim političkim krampanjem tada Dačiću, (koji je bio pritisnut od DS-a
za što brže formiranje Vlade Srbije), dao prijeko potrebni manevarski prostor
za odugovlačenje formiranja vlasti, iz kojeg je on isplivao kao premijer
Srbije, a Tadić potonuo na dno, bez nade da će ikada više biti pronađen. Preciznije,
Dačić je tada, lisičiji mudro, naveo Dodika da zabije Tadiću nož u leđa, ubijedivši
ga da mu vadi trun iz oka.
Sve u
svemu, Srbija je preživjela još jedan Gazimestan; zvanično je nakon režima Ive
Sanadera uklonjen i onaj Borisa Tadića. U regiji su ih ostala još četiri:
Đukanovićev, Dodikov, Lagumdžijin i Tačijev. Čišćenje se nastavlja. In continuo.
