piše: Slobodan Vasković
Najvažnija vijest u
proteklih desetak dana jeste da Dragoljub Davidović od oktobra više neće biti
gradonačelnik Banjaluke. Nesporni šef ovog grada nakon decenijske vladavine
odlazi tiho, odlukom vrha SNSD-a koji mu se zahvalio na daljim uslugama i za
mjesto gradonačelnika nominovao Slobodana Gavranovića, Davidovićevu
dugogodišnju „prvu pratilju“, koja je svoju šansu čekala i dočekala na mjestu
predsjednika skupštine Banjaluke.
Ako bi se u nekoliko
rečenica morao opisati Davidovićev učinak u proteklim godinama, taj sažetak bi
glasio: pod njegovim vođstvom u Banjaluci je izgrađeno na desetine objekata,
grad se proširio, nabujao, ali isto tako ostao bez kompletne industrije, koja
postoji još samo na starim slikama. Za Davidovićeva vakta u Banjaluci je
„porođeno“ nekoliko multimilionera, koji su to postali zahvaljujući dorbim
odnosima sa njim i unosnim poslovima sa Gradom koje je to prijateljstvo
omogućilo. Ipak, dvije najvažnije odrednice njegove vladavine su stvaranje
izuzetno jake i moćne građevinske mafije, koja je inkorporirana u svim porama
društva, te očuvanje SNSD-a , dok je bio u opoziciji, kao čvrste i snažne
stranke.
Davidovićeve (finansijske i
logističke) zasluge za meteorski uspon SNSD-a su ogromne, ali je paradoks da on
lično nikada nije imao većinsku podršku u banjalučkom Gradskom odboru ove
stranke. Prilikom ranijih unutarstranačkih bitki za nominaciju (2008.) redovno
je gubio i to od Gavranovića, ali je lider SNSD-a Milorad Dodik, uprkos tome,
Davidoviću davao podršku. Ovaj put ona je izostala i aktuelni gradonačelnik
Banjaluke sklonjen je bez ikakve buke, premda je javno u nekoliko navrata
iznosio svoje pretenzije da uzme i četvrti mandat.
Dodik je izabrao
Gavranovića, koji u javnosti slovi kao čovjek od visokog povjerenja Nebojše
Radmanovića. Pogrešan utisak, jer već nekoliko mjeseci nije tako: Gavranović je
u potpunosti okrenuo leđa Radmanoviću i iskazao apsolutnu lojalnost Dodiku.
Ključni test, definitivno davanje 30 dunuma firmi „Grand trade“ za izgradnju
poslovnog megaobjekta, položio je bez greške, tako da se Dodik, bez ostatka,
uvjerio u njegovu odanost, nakon čega je bez milosti uklonio Davidovića. Gavranović
je, takođe, jedan od najvažnijih generatora stvaranja i učvršćivanja građevinske
mafije, premda je, za razliku od aktuelnog gradonačelnika, u ogromnoj mjeri
pošteđen (u javnosti) te vrste odgovornosti, zbog toga što je sve vrijeme radio
iz njegove sjene. On je, vješto manipulišući gradskom skupštinom, omogućio
kartelu (stankovići, ćubići, đurići,
čubrilovići,...) da se dokopa
najatraktivnijih parcela budzašto, a uz to je ozakonio i brojne nelegalne
poslove u kojima je Grad tajkunima bio servis. Tako je stvoren zatvoreni krug
moćnika čiji je jedini posao da uknjiže milione, jer Grad dodjeljuje zemlju i
na njoj finansira izgradnju njihovih objekata (novcem za garaže, puteve,
renoviranja, rekonstrukcije...). Jednostavnije rečeno, Davidović i Gavranović su
Banjaluku pretvorili u firmu nekoliko ovdašnjih moćnih i izuzetno bogatih
porodica, a namjera SNSD-a je da takav red stvari ostane i u naredne četiri
godine. (Uz sve ovo, kao fusnoticu, važno je dodati da je sada definitivno
jasno da je Radmanović unutar SNSD-a ostao i bez uticaja i bez ljudi, te da je
on politički mrtvac, kojeg će Dodik, kad za to dođe vrijeme, odbaciti kao i
Davidovića.).
Pravilo je, duže od
decenije, da onaj koga SNSD nominuje za gradonačelnika Banjaluke, to bez
problema i postane, tako da je, ranije, ključna bitka bila za kandidaturu, a
sami izbori tek tehnička formalnost. Mnogi su ubjeđenja da će i na predstojećim
izborima biti tako, odnosno da će Gavranović „protrčati“ kroz cilj, bez većih
problema. Nejedinstvo banjalučke opozicije ide u prilog takvim tvrdnjama, a
izostanak zajedničkog kandidata koji bi se suprotstavio Gavranoviću, čini ga
velikim favoritom. Ali ne i apsolutnim.
Gavranović, (sem rečenog),
ima nekoliko velikih nedostataka zbog kojih ni on, a ni njegovi u stranci mirno
ne spavaju: prije svega, on, za razliku od Davidovića, nema nikakve harizme,
već je tipični suvoparni birokrata. Uz to je i u poodmaklim godinama, što će
mlađe birače odbiti od njega (da je SNSD kandidovao nekog mlađeg, pobjeda bi
bila ubjedljiva), a ne treba, kao faktor, zaboraviti ni dešavanja oko „Picinog
parka“ i proteste koji još uvijek traju. Loša po njega je i činjenica da su
klasne razlike sve izraženije, a siromaštvo galopirajući napada sve veći broj
građana Banjaluke. Takođe, Gavranović nema ništa novo za ponuditi, a njegova
najveća i jedina prednost jeste izvanredna infrastruktura SNSD-a u Banjaluci. I,
naravno, nesloga opozicionih stranaka.
Opozicija (za sada) ima dva
kandidata, (uopšte nije isključeno da ih bude još), Dragana Čavića, ispred
PDP-a i DP-a, te Nenada Stevandića iz SDS-a.
Realno, Stevandić je
najveći krivac za nepostizanje dogovora oko zajedničkog opozicionog kandidata u
Banjaluci. Istrčavajući prije svih u javnost sa svojom kandidaturom (za koju do
objavljivanja nije znao čak ni vrh stranke), potpuno je smanjio manevarski
prostor za bilo kakav kvalitetniji dogovor, a sebe i Gradski odbor SDS-a u
Banjaluci doveo u defanzivnu situaciju u kojoj su optuženi da su „kandidati
SNSD-a“. Stevandić je na sebe preuzeo ogromnu odgovornost i teret koji on vrlo
vrlo teško može iznijeti, jer nema ni minimum šanse da ugrozi Gavranovića, kao
ni drugog opozicionog kandidata Čavića. U SDS-u (kako u vrhu tako i među
banjalučkim biračima) veoma su nezadovoljni njegovim „soliranjem“ (zbog
očuvanja jedinstva u stranci pred izbore, nisu insistirali da on povuče
kandidaturu, premda je bilo takvih prijedloga), pa je vrlo vjerovatno da će on
u sopstvenoj partiji imati svojevrsnu antikampanju. Stevandiću će se desiti da
će, nakon prebrojanih glasova, imati znatno manju podršku nego SDS, što će biti
pogubno po njega.
On je očito svjestan svih
opasnosti u koje je sam ušao, te pokušava poziciju „osnovnog uzroka razbijanja
opozicije“ ublažiti koaliranjem sa ovdašnjom Srpskom naprednom strankom, što je
nova greška (a i smiješno je), jer ta stranka trenutno ima više predsjednika
nego članova.
Stevandićevo razoravanje
opozicije najviše u prilog ide Partiji demokratskog progresa, koja će, između
ostalog, i na tom „činu izdaje“ graditi svoju kampanju. PDP je, za ove
prostore, povukao jedan nerezonski, ali aktivan potez, dajući podršku kandidatu
druge stranke, koja je, još uz to, manja od njih. Postupajući na ovakav način
PDP je odaslao poruku da je u Banjaluci najčvršće protiv SNSD-a, da su spremni
na ustupke samo da se vladajuća garnitura skine sa vlasti i da su, što im je
bio i najvažniji cilj, oni vodeća opoziciona snaga u ovom gradu. Vrlo teško je,
nakon raspleta opozicione „drame“, ovu njihovu priču demantovati, tako da će,
bez sumnje, PDP „na mostu“ dobiti, ono što je opozicija izgubila „na ćupriji“,
ne nalazeći način da dođe do zajedničkog kandidata. Ništa manje nije bitna ni
činjenica da je već sada PDP aboliran od bilo kakve odgovornosti za (mogući/već
viđeni) poraz opozicionih kandidata u trci za gradonačelnika.
Suštinsko pitanje je može
li Čavić pobijediti Gavranovića? Najprecizniji odgovor glasi da ga može
ugroziti, što još uvijek ne znači da ga može i pobijediti. Da bi Čavić došao u
priliku da može pobijediti Gavranovića, neophodno je da PDP i DP u narednim
mjesecima stvore „ili-ili“ situaciju i „prisile“ birače da se izjasne po tom
principu. Na taj način bi se Čaviću otvorile realne šanse, jer bi ga u takvom
ambijentu podržali i birači drugih stranaka.
P.S. Iza scene još uvijek
postoje pokušaji da se dođe do zajedničkog kandidata opozicije u Banjaluci, a u
opciji je nekoliko imena, među kojima i Čavićevo. Posljednji rok za
prijavljivanje imena kandidata za načelnika/gradonačelnika CIK BiH je 07. juli.
P.S.P.S. U SNSD-u smatraju
da će na lokalnim izborima osvojiti 34-35% glasova (u ukupnom zbiru), što je za
3-4% manje nego prije dvije godine (kada su bili opšti izbori). Međutim,
njihove procjene su preoptimistične, a realno je da osvoje 30-31% glasova.
