Piše: Slobodan Vasković
Zlatko Lagumdžija je za samo dvadeset mjeseci prešao dug
put od političara „koji sve drži u šaci“ do potrošenog političara „kojeg svi
drže u šaci“.
Kada je njegov SDP BiH ostvario relativnu pobjedu na opštim
oktobarskim izborima (2010.), Lagumdžija se proglasio apsolutnim pobjednikom i
krenuo u realizaciju plana prema kojem ni on ni partija mu ne bi imali
relevantnog protivnika u opoziciji. Otud SDA u koaliciji sa SDP-om (što je
njima kao izbornim gubitnicima itekako odgovaralo) na entitetskom (a potom i na
državnom) nivou, a SBB BiH u ulozi „prve rezerve“, koja čeka svoj trenutak da
„utrči u teren vlasti“, a dotle se „zagrijava“ čerečeći Lagumdžijine bošnjačke
partnere. Nakon ovakve postavke, uz zloupotrebu povjerenja međunarodne
zajednice, bezobzirno je minimizirao hrvatsku izbornu volju i HDZ-ove,
neustavno, „kaširao“, zamjenjujući ih potpuno marginalnim HSP-om i Narodnom
strankom Radom za boljitak. Cijela priča svedena je na sljedeće-u ovakvom
razigravanju SDP uvijek ima većinu u Vladi Federacije BiH, što ne bi bio slučaj
da su umjesto HSP-a i NSRzB unutra HDZ-ovi, koji bi, bez sumnje, lako našli
zajednički jezik sa SDA i Lagumdžiji zadali brojne probleme.
Nakon toga preostalo mu je jedino da istu stvar ponovi
na državnom nivou, ali tu je naišao na „tvrdo“ vezane „orlove i šahovnice“,
koji su spriječili još jedno „masakriranje“ Dragana Čovića i Bože Ljubića.
HDZ-ovi su ušli u Savjet ministara, a Lagumdžija je rane „zalizao“ pozicijom
Ministra inostranih poslova, nakon čega je cijelu SDP-ovu politiku sveo na
zauzimanje fotelja, pražnjenje računa profitabilnih firmi kroz sumnjive poslove
i ucjenjivanje SDA javnim petingom sa SBB-om. Istovremeno je tajno „ljubakao“ i
sa SNSD-om, vjerujući da će im iz naručja
istisnuti HDZ-ove, u čemu se gadno prevario. Kao i u procjeni da će SDA mirno i
ćutke prihvatiti višegodišnju ulogu „Friclove žrtve“. Sulejman Tihić&co
strpljivo su čekali da nezajažljivi i nepromišljeni Lagumdžija, ponesen i
zanesen lažnom slikom o sopstvenoj veličini i opijen moći koju ostvaruje, naleti
na neku od brojnih „srpsko-hrvatskih mina za BiH“, a idelana prilika im se
ukazala kada je pristao na državni budžet, koji je, najblaže rečeno,
deprimirajući i ponižavajući. Nakon toga su ga „mrtvi-hladni“ optužili za
izdaju. Nekako u isto vrijeme pala je i Lagumdžijina TV Bastilja, što je već
bilo previše za samoproglašenog „gospodara života i smrti SDA„, pa je, bez
trunke razmišljanja (ova navika mu je već postala karakterna osobina), pokušao
da uvede SBB na teren, a tihićevce pošalje
„u svlačionicu“ i na entitetskom i na državnom terenu. Kakav promašaj, jer se
ispostavilo da je to nemoguća misija, uprkos činjenici da je Lagumdžija javno
polizao sve što je popljuvao po HDZ-ovima.
Lagumdžijin neuspješni pokušaj rekonstrukcije Savjeta
ministara BiH i Vlade Federacije BiH pokazao je nekoliko vrlo bitnih stvari: on
i SDP više nemaju većinu ni u parlamentu FBiH, a posebno nemaju pojma o
procedurama, jer su dozvolili da sva ključna mjesta u Federaciji BiH, koja mogu
otvoriti promjenu vlasti, drže SDA, HSP i NSRzB. Džaba njegovo puzanje pred
Čovićem i ljubljenje ruke HDZ-ovima, kada nema funkcionere koji mogu provesti
njegove sulude političke vratolomije. SDA, kao i sve druge nacionalne stranke,
odlično poznaju tehnologiju vlasti i birali su, sada se to vidi, isključivo
mjesta koja ih u toj vlasti i ostavljaju, ma šta činili njihovi partneri. Pokazalo
se da je Lagumdžija, ma koliko bio „crven“, još uvijek prezelen za „zelene“. I
ne samo za njih, već i za HSP i Lijanoviće, koji su, zahvaljujući njegovom
nevjerstvu, sada postali ključni politički faktor u Federaciji BiH, ne
pristajući na samoubistveni izlazak iz vlasti i predaju HDZ-ovima, iako im
Lagumdžija svojim ponašanjem i djelovanjem otvoreno sugeriše da je suicid za
njih odličan politički put. Tako je „mudri“ Zlatko došao u situaciju da SDA,
HSP i NSRzB sada (kao od šale) mogu da SDP preglasavaju u Vladi FBiH.
Ako nema rekonstrukcije federalne vlade (uz javnu
egzekuciju HSP i Lijanovića), onda nema ni promjena u Savjetu ministara, bio je
jasan Čović, ostavljajući tri bošnjačke stranke (SDP BiH, SDA i SBB BiH) „na
čekanju“, dok on ne procijeni šta će sa njima i da li će ih ili neće
uvoditi/izbacivati u vlast i iz nje. Sjajna pozicija, nema šta, a Čoviću je
bošnjačke partije i njihovu sudbinu „na tacni“ isporučio Lagumdžija. (Ima tu
Božije pravde: Lagumdžija je umislio da može odlučivati u ime hrvatskih partija,
a sada je doveden u situaciju da te stranke, i male i velike, drže njegovu sudbinu
u svojim rukama). Uz sve to, Čović, koji je veteran sudskih procesa u kojima je
optužen (i nekoliko puta oslobađan) za kriminal i korupciju, nakon „balade“ postade
i principijelna politička vertikala, jer nije odstupio ni za jotu od stavova
izrečenih u izbornoj noći. Može biti zadovoljan i Fahrudin Radončić, šef SBB,
jer mu je stranka ušla u vlast u par kantona, a uz to Lagumdžija „veže konja“ i
gdje mu on kaže, jer mora paziti da mu se ne izmakne i moćni vlasnik „Avaza“ i
prepusti ga „do koske“ na milost i nemilost SDA, HDZ-ovima, HSP-u,
Lijanovićima, SNSD-u, SDS-u... Kakav šlamperaj.
Jednostavnije rečeno, Lagumdžija je nakon oktobarskih
izbora pokušao silovati prvo HDZ-ove, pa SDA, pa SBB, pa Federaciju, pa državu...,
da bi na kraju uspio jedino brutalno silovati sam sebe i SDP BiH. Ključno
pitanje na koje sada traži odgovor glasi: Postoji li neko u BiH spreman da
pliva uz davljenika?!
