Vidovdanska obratnica

Piše: Slobodan Vasković

Na Vidovdan 2002. godine Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik Srbije, izručen je Haškom tribunalu. Deset godina poslije, dugogodišnji portparol Socijalističke partije Srbije i Miloševićev nasljednik na čelu te stranke Ivica Dačić dobio je od aktuelnog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića mandat za sastav nove vlade, sa stopostotnim šansama da je i sastavi i postane premijer. Simbolika izbi oči, premda sam Dačić tvrdi da je uopšte nema.

Ovakav vidovdanski rasplet  postizborne drame u Srbiji mnogi su skloni vidjeti kao povratak te zemlje u devedesete, posebno što su partneri socijalista u vlasti pripadnici Srpske napredne stranke, odnosno nekadašnji šešeljevci, srpski radikali, koji su prije par godina odlučili napustiti šinjel Haškog uznika, priuštiti sebi konfekcijska odijela i postati alternativa (Radikali su oduvijek bili opozicija, ali nikada alternativa – ni u vrijeme Miloševića, ni u vrijeme Demokratske stranke). Itekako im se isplatilo, jer sve ono o čemu su kao radikali/šešeljevci sanjali, ovaplotilo im se kao naprednjacima – imaju predsjednika Srbije i konačno su dio vlasti. Tako je nekadašnja crveno-crna koalicija, zvanično svježe prefarbana mnogo svjetlijim bojama, pobrisala žute demokrate Borisa Tadića i povela Srbiju dalje. Pitanje je gdje je i šta je to dalje i, što je najvažnije, da li su to devedesete? Nisu, niti je to moguće.

Vidovdanska pomjena vlasti u Srbiji jeste simbolizam koji ima itekako veze sa vidovdanskim izručenjem Miloševića: tadašnja Srbija zauvijek je završila sa onom Srbijom koja je doživljena kao fabrika sukoba u regionu, masovnih zločina nad nesrbima, progona, mrtvih, spaljenih, uništenih sela i gradova; današnja Srbija trebalo bi da je završila sa decenijskom pljačkaškom erom, u kojoj su lažne demokrate doslovno kopirale Miloševića u svemu, sem u izazivanju ratova u regiji. Posljedice takve vlasti su kataklizmične: Srbija je u samo par godina ostala bez pola miliona radnih mjesta, ogromna većina građana je na ivici bijede, kriminalci su elita, pošten svijet ne smije glave dići; stvorena je oligarhija koja je bila dovoljna sama sebi i koja je na kraju morala sama sebe i urušiti. Jednostavnije rečeno, Vidovdan 2002. i Vidovdan 2012. godine značili su i znače za Srbiju isto: promjenu na bolje. To što se desilo da je Dačić iz SPS-a mandatar/premijer samo je detalj, kojim se Sudbina dodatno narugala lažnim demokratama, premda je zaista fascinantno kako je on uspio spasiti stranku i, za samo deset godina, od osobe sa crne liste Evropske unije doći do Najevropljanina.

Dačićeve kameleonske sposobnosti su holivudskih razmjera (to je fenomen koji će se tek tretirati), ali nisu ni blizu gabaritima političkog poraza Borisa Tadića, osobe koja je Srbiju dovela ispod prosjačkog štapa. Da je imao i zeru časti i čestitosti, kojom se, kao na kakvom jeftinom seoskom vašaru, poput pauna kitio svih proteklih godina, Tadić bi se povukao iz politike i uživao sve privilegije bivšeg šefa države. Ali nije imao ni časti, ni čestitosti, još manje hrabrosti, da se odupre interesnim/kriminalnim/mafijaškim organizacijama koje su, preko njemu bliskih ljudi, potpuno ovladale Srbijom i poput vampira parazitirali na njoj.

Tadić više ne vrijedi ni pišljiva boba. Istina, nikada nije ni vrijedio, ali jeste funkcija koju je obnašao. On je, nakon dogovora SNS i SPS, bukvalno istjeran iz politike, osramoćen do koske, preliven vrelim katranom i posut perjem. Taj plitkoumni, impotentni, bezidejni lik ništa bolje nije mogao ni doživjeti. Požnjeo je kako je sijao.

Tadić i njegova nakaradna politika nanijeli su mnogo štete i u Bosni i Hercegovini, posebno u Republici Srpskoj, gdje je, pod njegovom palicom, stvoren jedan nakazni režim, istovjetan onom Miloševićevom, koji nemilosrdno pljačka, a spreman je i na mnogo mnogo gore stvari. Njegov definitivni odlazak na deponiju veliko je olakšanje i težak udarac Miloradu Dodiku, nespornom gospodaru ovog entiteta. Dodik na beogradskoj političkoj berzi danas ne vrijedi ni dvadeset posto onoga što je juče vrijedio. To ne znači da će se Nikolić i Dačić javno okrenuti protiv njega, ali, svakako, znači da mu srbijanski dvojac neće davati vjetar u leđa i da će se truditi da BiH pominju samo i isključivo kada moraju. Njihova politička prošlost, koju oni žele što prije izblijediti/pobrisati/zaboraviti, kao i ogromni problemi sa kojima će se suočiti u Srbiji najbolji su garant za to.

Bitno je uočiti i kako se Dačić nedavno brutalno poigrao sa Dodikom, demonstrirajući na pokaznoj političkoj vježbi da je predsjednik RS za njega još uvijek tek nedorasli pionir: prilikom posljednjeg boravka u Banjaluci, Dačić je Dodika žednog prejašio preko vode, navodeći ga da se do guše upetlja u sastavljanje Vlade Srbije, tako što je izvalio da „RS neće podržati Vladu Srbije u kojoj je Čeda Jovanović“. Lakomisleni Dodik, željan slave i priznanja u Beogradu, pomislio je da je čini Tadiću uslugu „pojeftinjujući“ Jovanovićeve zahtjeve u pregovorima, da bi, valjda, danas shvatio koliko je namagarčen, jer je upotrijebljen kao sirovo oruđe za razvaljivanje političkog partnerstva DS-a i SPS-a.

Dodik je svojim glupim političkim krampanjem tada Dačiću, (koji je bio pritisnut od DS-a za što brže formiranje Vlade Srbije), dao prijeko potrebni manevarski prostor za odugovlačenje formiranja vlasti, iz kojeg je on isplivao kao premijer Srbije, a Tadić potonuo na dno, bez nade da će ikada više biti pronađen. Preciznije, Dačić je tada, lisičiji mudro, naveo Dodika da zabije Tadiću nož u leđa, ubijedivši ga da mu vadi trun iz oka.

Sve u svemu, Srbija je preživjela još jedan Gazimestan; zvanično je nakon režima Ive Sanadera uklonjen i onaj Borisa Tadića. U regiji su ih ostala još četiri: Đukanovićev, Dodikov, Lagumdžijin i Tačijev. Čišćenje se nastavlja. In continuo.  

Investicija ili pranje milijardi maraka

piše: Slobodan Vasković

Zlatko Lagumdžija izvršio je državni udar u Federaciji BiH kako bi u ovaj entitet stiglo cca 11 milijardi maraka! Taj novac navodno bi bio uložen u izgradnju autoputeva i elektroenergetskog sektora. Mali problem u ovoj ogromnoj cifri jeste to što se ne zna porijeklo tog novca i što je firma, preko koje bi taj novac trebalo da stigne, u njemačkim poslovnim krugovima potpuno nepoznata. Stoga se može osnovano sumnjati da iza ove navodno astronomske investicije stoji pokušaj pranja novca stečenog nelegalnim poslovima. Firma preko koje je trebalo da se desi ova nevjerovatna transakcija zove se IFC & GmbH, a zastupa je gospođa Nicole Von Kiwa, predsjednica IC & IFM GmbH.

Osoba za komunikaciju sa gospođom Kiwa u ime Vlade Federacije BiH je, za nepovjerovati, (bivši/smijenjeni) zamjenik premijera Desnica Radivojević, koji je, gle čuda, nedavno prešao iz SDA u SDP. Radivojević je 14. juna njemačkog partnera obavijestio da će u sjedištu njene firme pojaviti delegacija koju, između ostalog, čine premijer Nermin Nikšić, Elvedin Grabovica, generalni direktor JP EP BiH, Ensad Karić, direktor JP Autoceste BiH i drugi. Nikšić je medijima izjavio da vrlo malo zna o ovom sastanku, što je zapanjujuće s obzirom na činjenicu o kako strašnoj i ogromnoj cifri se radi.

Sumnje da se Vlada FBiH (njen SDP-ovski dio) spremala na monstruozno pranje novca pojačava i činjenica da javnost uopšte nije obaviještena o ovim kontaktima, te o potpisivanju Protokola/Memoranduma sa ovom potpuno nepoznatom njemačkom firmom. Važno je naglasiti da je Vlada odluku o davanju saglasnosti na prijedlog protokola o saradnji sa njemačkom firmom dala još 4. juna ove godine, a da je Nermin Nikšić ovlašćen da potpiše taj protokol.

Sam protokol (memorandum) tretira ulaganja i realizaciju projekta izgradnje i održavanja međunarodnog autoputa, kao i stavljanja u funkciju njegovog infrastrukturnog projekta u FBiH. Investitori projekta su Ministarstvo komunikacija i transporta BiH, u ime javnog preduzeća koja se bavi cestama iz FBiH, te njemačka firma, a ukupna vrijednost projekta je dodikovskih 3,5 milijardi evra. Put bi se gradio od 2013. do 2023. godine. JP bi uložilo 25 posto od vrijednosti projekta, odnosno 875 miliona evra, dok bi firme iz Hamburga IFC i IFM GmbH uložile 75 posto ili 2 milijarde i 625 miliona evra. Ostatak novca (milijardu i 800 miliona evra) bio bi uložen u termoelektrane Tuzla i Kakanj. EP BiH bi u termoelektrane uložila 450 miliona evra, a firma iz Hamburga, za koju niko nije čuo, milijardu i 350 miliona evra.   

Kada pogledate dokumente jasno vam je o kakvom nelegalnom poslu je riječ i zbog čega se dešava strašna politička drama u FBiH. 

Ekskluzivno: Ključni dijelovi stenograma sa 55. sjednice Vlade Federacije BiH na kojoj je Desnica Radivojević napustio SDA i prešao u SDP BiH

piše: Slobodan Vasković

Predsjednik Federacije BiH Živko Budimir u petak, 22.06., smijenio je Desnicu Radivojevića, Ministra za prostorno uređenje u Vladi FBiH, koji je na to mjesto izabran kao član Stranke demokratske akcije. Smjena je uslijedila nakon što je Radivojević podržao prijedlog dnevnog reda u kojem je bila i tačka: promjena Nadzornih odbora u Javnim preduzećima FBiH. Bio je to signal ostalim ministrima iz SDA da je “Radivojević izdao” i prišao SDP BiH, o čemu se u javnosti spekulisalo nekoliko dana ranije. Nakon Budimirovog poteza, došlo je do pat pozicije u Vladi FBiH, jer nije postojala većina za donošenje bilo kakvih odluka, budućii da SDP kontroliše osam ministara, a isto toliko i suprotstavljene im stranke SDA, HSP i NSRzB. Uslijedila je rasprava u kojoj su članovi Vlade FBiH od Ureda za zakonodavstvo zatražili mišljenje da li se sjednica može nastaviti? Mišljenje je bilo negativno, što je ignorisao vrh SDP-a. Zlatko Lagumdžija naredio je premijeru Nerminu Nikšiću da nastavi sa radom i nakon odlaska osam ministara iz SDA, HSP i NSRzB, premda nije bilo kvoruma. Međutim, Lagumžija je Radivojevića proglasio nesmjenjivim i rekao da Vlada FBiH ima kvorum, nakon čega je sjednica nastavljena, a odluka o smjeni NO Javnih preduzeća donesena. Postupajući na taj način, Lagumdžija je počinio svojevrsni puč, a u njemu su učestvovali i premijer Nikšić, ministri iz SDP-a i građanin Radivojević. Da je to zaista tako potvrđuje i zvanična, pismena, odluka Ureda za zakonodavstvo, donesena 25.06., u kojoj se naglašava da su sve odluke donesene nakon što su ministri iz SDA, HSP i NSRzB napustili sjednicu Vlade, nezakonite.

“Nazočnost navedenog ministra (D. Radivojević, op.aut.) ne bi se mogla računati u potrebni kvorum za održavanje sjednice i donošenje odluka Vlade Federacije BiH”, navodi se u zvaničnom mišljenju Ureda za zakonodavstvo. Međutim, to neće zaustaviti Lagumdžiju, jer on jedino opstaje u igri ako nastavi da pravi haos.

stenogram

Crvena hunta uzurpirala vlast u Federaciji BiH

piše: Slobodan Vasković

Zlatko Lagumdžija izvršio je državni udar u Federaciji BiH: lider SDP-a BiH preuzeo je ingerencije Ustavnog suda tog entiteta i poništio odluku predsjednika FBiH Živka Budimira o razrješenju ministra-prebjega Desnice Radivojevića. Učinio je to nakon što je rad Vlade FBiH bio blokiran smjenom Radivojevića, jer se došlo u pat poziciju da se ne može izglasati nijedna odluka budući da se izvršna vlast raspala na dvije “G8” (osam ministara SDP BiH kontra osam ministara SDA, HSP i NSRzB).

Nakon što je smijenjenog Radivojevića ponovo hirotonisao u ministra, Lagumdžija je naredio premijeru Nerminu Nikšiću da Vlada FBiH nastavi rad sa 8 legalnih SDP ministara plus “vaskrsli” Desnica, što je ovaj poslušnik i učinio i na taj način postao saučesnik u državnom udaru. I ne samo Nikšić, već i svi oni koji su učestvovali u donošenju nelegalnih odluka o smjeni Nadzornih odbora BH telekoma, Elektroprivrede BiH, Elektroprivrede HZHB, HT-u, Hrvatskim poštama i BH poštama, preduzećima vrijednim  milijarde KM. (U fiskalnom okviru, koji je potpisao Nermin Nikšić navedeno je da će se firme, čiji su NO smijenjeni privatizovati u 2013. godini).

Neko će primijetiti da je Budimirova odluka možda nezakonita i neustavna?! Možda i jeste, ali o tome treba da odluči Ustavni sud FBiH u zakonom propisanoj proceduri, a ne pojedinac Lagumdžija, koji se stavio iznad zakona, a sve one koji se protive njegovim odlukama izvan zakona.

Poslije ovakvog djelovanja Lagumdžijine hunte, kriza u Federaciji BiH dostigla je tačku taljenja i niko više ne može ni pretpostaviti šta će sve ona izroditi; dobro, svakako, neće. Pravno nasilje koje sprovodi Lagumdžija dovelo je Federaciju BiH u košmarnu situaciju, jer su se suprotstavljene političke opcije, i oni koji ih podržavaju, radikalizovale do mjere koja prijeti da izmakne svakoj kontroli.

Nakon posljednjih  Lagumdžijinih postupaka jasno je da je on spreman ići i na mnogo nasilnije metode od dosadašnjih kako bi o(p)stao na vlasti, i u Federaciji BiH stvorio crnogorski model države. (Zato je vrlo bitno primijetiti da je pet šest dana prije nego što je izišao sa zahtjevom sa smjenu ministara iz SDA, Lagumdžija bio sa Milom Đukanovićem. Nakon toga kreće politička “akcija” razvaljivanja institucija, a njen dio svakako je i smjena direktora Sarajevske berze Zlatana Debića, preko koje se trebaju, između ostalog, privatizovati i Fabrika duvana Sarajevo i Bosnalijek. U ime SDP BiH kontrolu berze vrši Damir Hadžić.)

Vlasnik SDP BiH već odavno ne može natrag: pritisnut pogrešnim političkim procjenama i gonjen obećanjima interesnim grupacijama, koje mu kroje “politiku”, ali i sudbinu FBiH, on mora ići do kraja i nastaviće sa daljim uzurpatorskim postupcima. Na redu je parlament Federacije i on sigurno neće čekati zasjedanje zakazano za početak jula da bi preuzeo ovaj dom, već će to učiniti za par dana.

Tada će sklopiti krnju vertikalu vlasti - imaće “većinu” u Vladi FBiH (8 ministara plus kupljeni Radivojević) i većinu u parlamentu, te će moći “donositi” odluke i zakone. Cijelu ovu uzurpatorsku varijantu on će proglasiti zakonitom i krenuće u dalje nasilno osvajanje institucija u Federaciji. Duga mračna noć je, kako stvari stoje, tek počela.

Sada je vrlo bitno posmatrati šta će učiniti međunarodna zajednica i da li će ćutke preći preko činjenice da se Lagumdžija samoproglasio Ustavnim sudom FBiH. Marta prošle godine stranci su počinili kardinalnu grešku dozvoljavajući uspostavljanje Vlade Federacije BiH na neustavan i nezakonit način. Tada su dali snažan vjetar u leđa Lagumdžijinim namjerama da nastavi sa bezakonjem i nasilništvom kako bi na teritoriji FBiH vaspostavio sistem koji se kolokvijalno naziva “mafijaška država”, a danas je on na korak do njega. Možda tada nisu vjerovali sopstvenim očima, a ako im ne vjeruju ni danas, onda im i ne trebaju.   

P.S. Cijena

Desnica Radivojević imao je “million i po razloga” da napusti SDA i odleprša u SDP. Sve te razloge mu je prošle sedmice, u jednoj zemlji regiona, “utuvio” Predrag Koka Kurteš, Ministar unutrašnjih dela FBiH.

P.S.P.S. “Patološka grupa” počela da batina u Banjaluci

Pripadnici MUP-a RS počeli su da batinaju protestante koji se već duže od dvadeset dana protive izgradnji stambeno-poslovnog kompleksa u Picinom parku u Banjaluci. Ovdašnji režim očito je izgubio živce upornošću ovih mladih ljudi i krenuo u brutalan obračun sa njima. Prvo su ih i tajno i javno privodili, zastrašivali, prijetili im, a kada sve to nije urodilo plodom počeli su da ih cipelare i pendreče. I neće prestati, jer “patološka grupa” koja vodi RS odlučna je u namjeri da odbrani oteto od građana.

Svingerske svinjarije

piše: Slobodan Vasković

Politički svingeraj nova je “doktrina”  Zlatka Lagumdžije, šefa SDP BiH.

On sa svakim, On svakom, On u svakog, svako u Njega, svako nad Njim,

svako po Njemu, svako u Njemu…, a sve naočigled cjelokupne bh. javnosti, koja poluzaleđena, na ovoj vrelini, posmatra “gologuzog” Lagumdžiju kako se bjesomučno i poluizluđeno vrti u krug, pokušavajući dohvatiti Pandorinu konzervu koju je sam otvorio i još je uz to sebi svezao “na repu”.

Politički pervertit, što Lagumdžija jeste, došao je do svog kraja: započeti proces nasilne promjene vlasti na džavnom i federalnom nivou doživio je potpuni fijasko, a dva  hrvatska politička bloka – (“legitimni”, kojeg čine HDZ-ovi i “nelegitimni”, što ga tvore HSP i Narodna stranka Radom za boljitak), nemilosrdno razaraju ostatke integriteta šefa SDP-a, “napucavajući” ga iz sve snage kao krpenjaču. (Čak je i njegov lični “nosač ega” Damir Hadžić “stidljivo” najavio mogućnost kraha, dok mu je “na čelu pisalo” da ovu situaciju vidi kao idealnu da zamijeni “idola” na čelnom mjestu SDP-a).

Za manje od mjesec dana, koliko traje njegov pokušaj da eliminiše SDA iz vlasti, te da HSP i NSRzB zamijeni HDZ-ovima, jedino što je uspio jeste da nanese nevjerovatnu štetu koja će se morati popravljati godinama. Lagumdžija, čiji je SDP BiH prošle opšte izbore dobio na priči o multietničnosti, tu istu multietničnost javno je i za sva vremena spalio na lomači svojih bolesnih diktatorskih ambicija; potpuno je zaustavio državu BiH, hibernirajući je do daljnjeg, a u Federaciji BiH uveo vanredno stanje, čiji se kraj i dubina ne naziru, a ona se dalje multiplicira.

Otužno je gledati Jerka Ivankovića Lijanovića, čija je NSRzB za SDP tek politički kepec, kako otvoreno prijeti da će taj isti veliki moćni SDP izbaciti iz vlasti u tri kantona, koja je Lagumdžija blickrigom osvojio, eliminišući SDA. Lijanović ima realnu moć koju mu je u šake, i bez njegovog traženja, zgurao Lagumdžija, čineći sve da izbaci HDZ-ove i poništi većinsku biračku volju hrvatskih glasača. Lagumdžija je tako ozakonio/institucionalizovao  teror manjine nad većinom, da bi sada došao u situaciju da i sam bude terorisan (slatka li trenutka za njegove žrtve). 

Naspram ovoga, sprdnja sa “Vladom narodnog jedinstva” djeluje još kao dobar vic, koji jedino nije shvatio premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, doživljavajući Lijanovićevo izrugivanje Lagumdžiji kao ličnu uvredu.

Politička degradacija sistema, rušenje institucija, razočarenje građana, brisanje ubjeđenja i poništavanje odgovornosti…, direktne su posljedice Lagumdžijinog političkog svingeraja, koji nema načina da se izvuče iz užasa u koji je strpao i sebe i stranku.

Pitanje je kud će i kako dalje? Nema dileme da će stari “trgovac ljudima” ponovo probati da iz svoje “robovske kolonije” žrtvuje najbolje grlo, pokušavajući se sakriti iza njegovih 300 hiljada glasova. Odluči li Željko Komšić i ovaj put da mu je životni poziv spasavanje neoporavljivo posrnulog redova Zlatka, treba mu dodijeliti Svjetsku nagradu za diletantizam i politički idiotizam.    

Grupni portret s Lamom

 piše: www.slobodni.info

Prelistavajući foto arhivu, u "Slobodnom portalu" smo uočili veoma interesantnu pojavu da ne postoji bilo kakva skupna fotografija naše avangarde, "Zemljane Vlade" kako bi je nazvao Kočić, ili ukratko rečeno, Politbiroa SNSD-a, partije koja nas vodi iz prošlosti tamne u pobjede slavne.

S obzirom na ogromnu popularnost i odgovarajući stil rada, iz navedenih razloga smo odlučili da javnosti ponudimo odgovarajući supstitut grupnog portreta naših perjanica, koje su svojim zaslugama već danas zaslužile posebnu Aleju velikana, a koja bi se, naravno, obezbjedila betoniranjem odgovarajuće zelene gradske površine.

Bez obzira što se radi o legendarnim ličnostima, čitaocima uz ovu sliku i priliku naše vlasti, ipak obezbjeđujemo i njenu odgovarajuću legendu:

Kako je to već uobičajeno, u predstavljanju njihovih likova i djela ćemo početi sa lijeva, a što se uklapa i u osnovne principe evropske socijaldemokratije, bez obzira što se naši junaci još uvijek nisu izborili za mjesto u istoj.

Dakle, prva ličnost u gornjem redu sa lijeve strane ovaploćuje ser Nikolu Špirića, viteza od Drvara i plemenitog zaštitnika budžeta, ma gdje se isti nalazio.

Od  njega pa nadalje slijede kako slijedi:

Aleksandar Džombić, samo formalni šef vladinih institucija, kojeg niko ne benda, usljed čega se sa njim uvijek nalazi i miš bijeli koji sreću dijeli.

Do njega je Anton Kasipović, pronalazač tople vode i raznih nepravilnosti za koje nije znao, a čijim se rješavanjima posvećuje u dodatnom vremenu i u skladu sa raspoloživim sredstvima.

Na samom kraju gornjeg reda lociran je Igor Radojičić, dobri Bane, Tatin sin, poslušan i uvijek fin, koji stalno mašta o tome kako bi otišao negdje drugo, ali kada bi tamo na nešto, već gotovo stigao.

Donji red, takođe s lijeva, započinje neobjašnjivi Rajko Vasić, čuvar svega što mu se u slobodnom vremenu povjeri, ali kojega bi trebalo češće držati na lancu.

Figura odjevena u kostim Šerloka Holmsa, u više nego dovoljnoj mjeri ukazuje da je riječ o Stanislavu Čađi.

"Broj jedan" znamo ko je, i time se ne treba predugo baviti. U važnim trenucima je sklon dugim i zamornim pričama, a naročito o referendumu. Nekom, 'nakom, bilo kakvom.  

Pregled se završava Nebojšom Radmanovićem, kadrom koji je kadar da zabrlja sve čega se dočepa, kojeg je najbolje ne angažovati za bilo kakav zadatak,  i kojeg zato treba držati što dalje.      

P.S. Budući da bi ovo moglo da predstavlja i jeftino rješenje za univerzalne predizborne bilborde, Slobodni portal zadržava autorska prava na istome.

 

Banjaluka d.o.o.

 piše: Slobodan Vasković

Najvažnija vijest u proteklih desetak dana jeste da Dragoljub Davidović od oktobra više neće biti gradonačelnik Banjaluke. Nesporni šef ovog grada nakon decenijske vladavine odlazi tiho, odlukom vrha SNSD-a koji mu se zahvalio na daljim uslugama i za mjesto gradonačelnika nominovao Slobodana Gavranovića, Davidovićevu dugogodišnju „prvu pratilju“, koja je svoju šansu čekala i dočekala na mjestu predsjednika skupštine Banjaluke.

Ako bi se u nekoliko rečenica morao opisati Davidovićev učinak u proteklim godinama, taj sažetak bi glasio: pod njegovim vođstvom u Banjaluci je izgrađeno na desetine objekata, grad se proširio, nabujao, ali isto tako ostao bez kompletne industrije, koja postoji još samo na starim slikama. Za Davidovićeva vakta u Banjaluci je „porođeno“ nekoliko multimilionera, koji su to postali zahvaljujući dorbim odnosima sa njim i unosnim poslovima sa Gradom koje je to prijateljstvo omogućilo. Ipak, dvije najvažnije odrednice njegove vladavine su stvaranje izuzetno jake i moćne građevinske mafije, koja je inkorporirana u svim porama društva, te očuvanje SNSD-a , dok je bio u opoziciji, kao čvrste i snažne stranke. 

Davidovićeve (finansijske i logističke) zasluge za meteorski uspon SNSD-a su ogromne, ali je paradoks da on lično nikada nije imao većinsku podršku u banjalučkom Gradskom odboru ove stranke. Prilikom ranijih unutarstranačkih bitki za nominaciju (2008.) redovno je gubio i to od Gavranovića, ali je lider SNSD-a Milorad Dodik, uprkos tome, Davidoviću davao podršku. Ovaj put ona je izostala i aktuelni gradonačelnik Banjaluke sklonjen je bez ikakve buke, premda je javno u nekoliko navrata iznosio svoje pretenzije da uzme i četvrti mandat.

Dodik je izabrao Gavranovića, koji u javnosti slovi kao čovjek od visokog povjerenja Nebojše Radmanovića. Pogrešan utisak, jer već nekoliko mjeseci nije tako: Gavranović je u potpunosti okrenuo leđa Radmanoviću i iskazao apsolutnu lojalnost Dodiku. Ključni test, definitivno davanje 30 dunuma firmi „Grand trade“ za izgradnju poslovnog megaobjekta, položio je bez greške, tako da se Dodik, bez ostatka, uvjerio u njegovu odanost, nakon čega je bez milosti uklonio Davidovića. Gavranović je, takođe, jedan od najvažnijih generatora stvaranja i učvršćivanja građevinske mafije, premda je, za razliku od aktuelnog gradonačelnika, u ogromnoj mjeri pošteđen (u javnosti) te vrste odgovornosti, zbog toga što je sve vrijeme radio iz njegove sjene. On je, vješto manipulišući gradskom skupštinom, omogućio kartelu (stankovići, ćubići, đurići, čubrilovići,...)  da se dokopa najatraktivnijih parcela budzašto, a uz to je ozakonio i brojne nelegalne poslove u kojima je Grad tajkunima bio servis. Tako je stvoren zatvoreni krug moćnika čiji je jedini posao da uknjiže milione, jer Grad dodjeljuje zemlju i na njoj finansira izgradnju njihovih objekata (novcem za garaže, puteve, renoviranja, rekonstrukcije...). Jednostavnije rečeno, Davidović i Gavranović su Banjaluku pretvorili u firmu nekoliko ovdašnjih moćnih i izuzetno bogatih porodica, a namjera SNSD-a je da takav red stvari ostane i u naredne četiri godine. (Uz sve ovo, kao fusnoticu, važno je dodati da je sada definitivno jasno da je Radmanović unutar SNSD-a ostao i bez uticaja i bez ljudi, te da je on politički mrtvac, kojeg će Dodik, kad za to dođe vrijeme, odbaciti kao i Davidovića.).

Pravilo je, duže od decenije, da onaj koga SNSD nominuje za gradonačelnika Banjaluke, to bez problema i postane, tako da je, ranije, ključna bitka bila za kandidaturu, a sami izbori tek tehnička formalnost. Mnogi su ubjeđenja da će i na predstojećim izborima biti tako, odnosno da će Gavranović „protrčati“ kroz cilj, bez većih problema. Nejedinstvo banjalučke opozicije ide u prilog takvim tvrdnjama, a izostanak zajedničkog kandidata koji bi se suprotstavio Gavranoviću, čini ga velikim favoritom. Ali ne i apsolutnim.

Gavranović, (sem rečenog), ima nekoliko velikih nedostataka zbog kojih ni on, a ni njegovi u stranci mirno ne spavaju: prije svega, on, za razliku od Davidovića, nema nikakve harizme, već je tipični suvoparni birokrata. Uz to je i u poodmaklim godinama, što će mlađe birače odbiti od njega (da je SNSD kandidovao nekog mlađeg, pobjeda bi bila ubjedljiva), a ne treba, kao faktor, zaboraviti ni dešavanja oko „Picinog parka“ i proteste koji još uvijek traju. Loša po njega je i činjenica da su klasne razlike sve izraženije, a siromaštvo galopirajući napada sve veći broj građana Banjaluke. Takođe, Gavranović nema ništa novo za ponuditi, a njegova najveća i jedina prednost jeste izvanredna infrastruktura SNSD-a u Banjaluci. I, naravno, nesloga opozicionih stranaka.

Opozicija (za sada) ima dva kandidata, (uopšte nije isključeno da ih bude još), Dragana Čavića, ispred PDP-a i DP-a, te Nenada Stevandića iz SDS-a.

Realno, Stevandić je najveći krivac za nepostizanje dogovora oko zajedničkog opozicionog kandidata u Banjaluci. Istrčavajući prije svih u javnost sa svojom kandidaturom (za koju do objavljivanja nije znao čak ni vrh stranke), potpuno je smanjio manevarski prostor za bilo kakav kvalitetniji dogovor, a sebe i Gradski odbor SDS-a u Banjaluci doveo u defanzivnu situaciju u kojoj su optuženi da su „kandidati SNSD-a“. Stevandić je na sebe preuzeo ogromnu odgovornost i teret koji on vrlo vrlo teško može iznijeti, jer nema ni minimum šanse da ugrozi Gavranovića, kao ni drugog opozicionog kandidata Čavića. U SDS-u (kako u vrhu tako i među banjalučkim biračima) veoma su nezadovoljni njegovim „soliranjem“ (zbog očuvanja jedinstva u stranci pred izbore, nisu insistirali da on povuče kandidaturu, premda je bilo takvih prijedloga), pa je vrlo vjerovatno da će on u sopstvenoj partiji imati svojevrsnu antikampanju. Stevandiću će se desiti da će, nakon prebrojanih glasova, imati znatno manju podršku nego SDS, što će biti pogubno po njega.

On je očito svjestan svih opasnosti u koje je sam ušao, te pokušava poziciju „osnovnog uzroka razbijanja opozicije“ ublažiti koaliranjem sa ovdašnjom Srpskom naprednom strankom, što je nova greška (a i smiješno je), jer ta stranka trenutno ima više predsjednika nego članova.

Stevandićevo razoravanje opozicije najviše u prilog ide Partiji demokratskog progresa, koja će, između ostalog, i na tom „činu izdaje“ graditi svoju kampanju. PDP je, za ove prostore, povukao jedan nerezonski, ali aktivan potez, dajući podršku kandidatu druge stranke, koja je, još uz to, manja od njih. Postupajući na ovakav način PDP je odaslao poruku da je u Banjaluci najčvršće protiv SNSD-a, da su spremni na ustupke samo da se vladajuća garnitura skine sa vlasti i da su, što im je bio i najvažniji cilj, oni vodeća opoziciona snaga u ovom gradu. Vrlo teško je, nakon raspleta opozicione „drame“, ovu njihovu priču demantovati, tako da će, bez sumnje, PDP „na mostu“ dobiti, ono što je opozicija izgubila „na ćupriji“, ne nalazeći način da dođe do zajedničkog kandidata. Ništa manje nije bitna ni činjenica da je već sada PDP aboliran od bilo kakve odgovornosti za (mogući/već viđeni) poraz opozicionih kandidata u trci za gradonačelnika. 

Suštinsko pitanje je može li Čavić pobijediti Gavranovića? Najprecizniji odgovor glasi da ga može ugroziti, što još uvijek ne znači da ga može i pobijediti. Da bi Čavić došao u priliku da može pobijediti Gavranovića, neophodno je da PDP i DP u narednim mjesecima stvore „ili-ili“ situaciju i „prisile“ birače da se izjasne po tom principu. Na taj način bi se Čaviću otvorile realne šanse, jer bi ga u takvom ambijentu podržali i birači drugih stranaka.

P.S. Iza scene još uvijek postoje pokušaji da se dođe do zajedničkog kandidata opozicije u Banjaluci, a u opciji je nekoliko imena, među kojima i Čavićevo. Posljednji rok za prijavljivanje imena kandidata za načelnika/gradonačelnika CIK BiH je 07. juli.

P.S.P.S. U SNSD-u smatraju da će na lokalnim izborima osvojiti 34-35% glasova (u ukupnom zbiru), što je za 3-4% manje nego prije dvije godine (kada su bili opšti izbori). Međutim, njihove procjene su preoptimistične, a realno je da osvoje 30-31% glasova.