Vanredna situacija u SNSD-u, Džombić ponudio ostavku: Pokušaj smirivanja strasti ili raskol

Piše: Slobodan Vasković

Unutarstranački problemi, oličeni u katastrofalno lošim međuljudskim odnosima, unutar Saveza nezavisnih socijaldemokrata dostigli su kulminaciju: premijer Aleksandar Džombić prije par dana ponudio je svoju ostavku. O njegovoj daljoj političkoj sudbini najviši stranački organi odlučiće u narednih nekoliko dana.

Džombić se na ovaj potez odlučio kako bi testirao koliko ima povjerenje unutar SNSD-a, ali i zbog izuzetno teškog sukoba sa predsjednikom stranke i Republike Srpske Miloradom Dodikom. Njih dvojica već jako dugo uopšte i ne razgovaraju, već danima se špekuliše da je Dodik spreman da smijeni Džobića, „jer ne može više da ga trpi“. On premijeru zamjera previše samostalnosti u odlučivanju, te pokušaj stvaranja sopstvene frakcije unutar SNSD-a, o čemu smo iscrpno pisali.

Dva nedavna detalja potvrđuju dubinu raskola Dodika i Džombića: Prvo je Predsjednik RS, bez prisustva premijera, prisustvovao potpisivanju ugovora između „Save“ iz Bijeljine i „Šofke“ iz Njemačke, da bi nešto nakon toga u pratnji nekolicine ministara obišao Šamac. Džombića nije bilo ni na mapi.

Uz sve to, sukobi ministara u Vladi RS u tolikoj mjeri su se rasplamsali da ova institucija gotovo i ne radi. Džombić je u teškom sukobu sa Rankom Škrbićem, ministrom zdravlja, te ministrom finansija Zoranom Tegeltijom i Nedeljkom Čubrilovićem, ministrom saobraćaja i veza. U sukobu su i Škrbić i Petar Đokić, ministar boraca, a odranije je Srebrenka Golić protiv Džerarda Selmana.

U cijeli ovaj sukob umiješao se i Nebojša Radmanović, član predsjedništva BiH i predsjednik IO SNSD koji traži smjenu Škrbića, jer je ovaj ranije pomeo direktora KBC-a Mirka Stanetića.

Na vanrednoj sjednici Izvršnog odbora stranke, (koja bi trebalo da se održi dana i sutra, 31. marta i 1. aprila), izvjesno je da će doći i do direktnog sučeljavanja između Dodika i Iogora Radojičića, predsjednika Narodne skupštine RS. Sukob između njih dvojice, već odavno tinja, o čemu svjedoče i dijametralno suprotni stavovi izneseni oko formiranja Savjeta Ministara BiH, ali i pomjeranja lokalnih izbora. Uz sve to, Radojičić je na nekoliko (nezvaničnih) mjesta vrlo (zvanično) saopštio da „Dodik ne bi trebalo da se kandiduje ni za jednu funkciju na izborima 2014. godine“.

Sukob ovog dvojca eskalirao je posebno nakon ponovnog zbližavanja Dodika i Zlatka Lagumdžije, što Radojičić nikako ne odobrava. Predsjednika NSRS naročito su iznervirale Dodikove ishitrene odluke, donesene bez znanja vrha stranke. Posljednje u nizu tiču se Dodikovih pregovora/dogovora sa Lagumdžijom i Draganom Čovićem da opšti izbori 2014. budu pomjereni za oktobar ove godine. Ovaj trojac smatra da bi na taj način „izbacili“ iz igre SDA, Lijanovićevu mesarsku stranku, Jurišićeve pravaše, a SDS-u bi Dodik, za ustupke ovakve vrste, ponudio mjesto premijera nakon oktobra ove godine.  

Sumrak saga: Dodikovi krokodili žderu jedni druge

Piše: Slobodan Vasković

Nisko, prenisko je pao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik - na samo 2,5 miliona Evra! Tip koji je, maltene, do juče svakodnevno „usrećivao“ narod tvrdnjama o „milijardama Evra investicija“ koje stižu u RS, „spao“ je na nazočnost potpisivanju ugovora o poslovnoj saradnji između bijeljinske „Save“ i njemačke firme „Šofke“, koji je vrijedan samo 2,5 miliona Evra. Uz sve uvažavanje posla koji je ugovorila „Sava“, događaj što ga je svojim prisustvom „uveličao“ predsjednik RS mnogo više govori o katastrofalnom stanju u privredi ovog entiteta, nego o nekom njenom izlasku iz razarajuće krize. Jer, kada se Dodik sa milijardi „spustio“ na tričave milione (čak i za malu RS, 2,5 miliona Evra su beznačajna svota), nesumnjivo je da je pred nama izuzetno težak period u kojem će se slaviti svaka marka prihoda sa strane. (Ako takvih maraka uopšte bude.)

Koliko je privredna situacija kataklizmična dodatno potvrđuje i podatak da je režimska, poltronska i (pot)kupljena BN TV upriličila nekakvu komičnu zemljoradničku emisiju, u kojoj je predsjednik RS Dodik demonstrirao svoja znanja o „robama koje brzo kaliraju“, sve zajedno sa čelnicima „Save“ i „Šofke“. Paprike, repica, kukuruz, krastavac i ostale pšenice bili su tema, a Dodik je pokazao zavidno pijačno znanje. Ni riječi o tome gdje je premijer Aleksandar Džombić i zbog čega se predsjednik RS bavi takvim trivijalnim stvarima, kao što je berba kupusa?! Otužna istina zbori da Dodik pokušava održati lažni optimizam, koji sije već šest godina, ali i da je svjestan da bi zaista bilo posve jadno da i on i Džombić zajedno slave „Savina“ 2,5 miliona Evra.  

Ovaj događaj samo je jedna u nizu fusnota koje vrišteći svjedoče da je „šerpa skroz sastrugana“ i da nije preostalo ništa. Svi koji ovdje žive morali bi da zadrhte od straha, kada spoznaju da posla nema ni za Dodikove najbliže tajkune/saradnike, što znači da oni izvan tog kruga mogu odmah „na štrik“.

Evo nekoliko primjera: Slavko Roguljić, jedan od najvoljenijih Dodikovih „bizmismena“ obustavio je gotovo sve poslove. Ponešto još prodaje nafte, ali to je u tolikoj mjeri malo, da nije ni vrijedno pomena.

Roguljić će nekako preživjeti sa onim što je „sklonio“, ali Milutin Žujić, vlasnik firmi „Parma trade“ i „Parma trend“ i desetina benzinskih pumpi nije pregrmio dugove. Digao je ruku na sebe. Vijest o njegovom samoubistvu intrigirala je ovdašnje „medije“ jedno popodne, a nakon toga sve je, pa i pokojni Žujić, gurnuto na marginu. (Ne)očekivano, jer Žujić je bio veoma blizak vlastima, sarađivao je vrlo usko sa njima, a oni nisu ništa učinili da spasu njegove (svoje) poslove. Tačnije, nisu mogli ništa učiniti, jer je kesa potpuno prazna, te je Žujić prepušten sudbini. Što ga je nagnalo da, nažalost, presudi samom sebi. 

Ranije je već propao „Binis beton“, uprkos desetinama miliona kredita iz IRB-a RS i namještenih i napuhanih poslova na rekonstrukciji brze ceste Banjaluka - Klašnice. „Binis“ ne spasava ni činjenica da je vlasnik firme Borko Radinković u veoma prijateljskim odnosima sa premijerom Džombićem.

U ogromnim problemima je i Ljubo Ćubić, vlasnik „Niskogradnje“, koja je proteklih godina, uz firme Slobodana Stankovića, bila nosilac „razvoja“ RS i odnosilac desetina/stotina miliona KM iz njenog budžeta. Međutim, svemu dođe kraj pa i parama od prodaje „Telekoma“ i kreditnim zaduženjima, tako da je Ćubićeva firma „na glavi“. Posla nema, para nema, a Ćubić čak kasni sa isplatama ličnih dohodaka, što je u „Niskogradnji“ do prije par mjeseci bilo nezamislivo. U firmi se širi lažni optimizam: biće para od izgradnje autoputa Prnjavor - Doboj.

Istim parama nada se i Slobodan Stanković, čiji „Integrali“ i „Integre“ gore stoje od „Niskogradnje“. Tom novcu nadaju se i drugi, „sitniji“ građevinci iz RS, ali neće biti para za sve. Možda čak i ni za koga iz RS, jer su se na međunarodni tender prijavile 33 firme iz Evrope, od kojih većina kapacitete „Niskogradnje“ i „Integrala“ smatraju jedva dostatnim za čišćenje njihovog kruga. Čak i da se desi čudo, da neka od ovdašnjih firmi dobije posao na međunarodnom tenderu, para neće biti do iduće godine. A do tada treba preživjeti bez banke. Svima.

„Na glavi“ je i „Nova banka“, ta visokohvaljena finansijska institucija, a potpuni kolaps sprečava kratkoročnim pozajmicama. Kreditima su je nedavno spasile „Balkan investment banka“ i „Uni kredit banka“.

Para nema ni za sve režimske biltene, pa je krenulo međusobno „klanje“. Na žestokom udaru našao se zato bijedni i jadni „Fokus“, a na vidjelo su „odjednom“ isplivale brojne nezakonitosti vezane za taj list. I to najviše u onim režimskim medijima, koji su, koliko do juče, zajedno lokali sa gazdama „Fokusa“ na istom koritu. (Koja bijedna iluminacija.) Sve se čini da se od malverzacija „opere“ Milorad Janjetović, vlasnik firme „Tamaris“, koji je preuzeo „Fokus“ od Željka Kopanje, a vlasnik je i BEL televizije. I Janjetović je u strašnim finansijskim problemima, uprkos unosnim ugovorima sa gradom: milione je uložio u BEL TV, „Fokus“, ali i izgradnju diskoteke za Šefovog sina. (Diskoteka još uvijek ne radi, iako oni koji su je vidjeli tvrde da je najmodernija na Balkanu.)   

Potpuno je nebitno kako će „Fokus“ i gazde mu završiti, bitno je uvidjeti da su Dodikovi krokodili krenuli da žderu jedni druge. Biće interesantno posmatrati da li će Dodik žrtvovati Stankovića ili Ćubića, jer obojica teško da mogu opstati, dok se ostali binisi i tamarisi  nemaju čemu ni nadati. Što se, pak, naroda tiče može se tretirati već prožderanim.

Odgađanje izbora, direktno vodi u diktaturu

piše: Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije

Ne postoji ništa od onoga što im je posao po funkciji da rade ozbiljno i studiozno osim osmišljavanja “projekata“ iz kojih se izvlači lična korist za režimske prvake i njihove prijatelje, rođake i stranačke biznismene.

Kao i sve što rade, improvizovano i površno, i, uglavnom, deklarativno , režimski dvojac crvenih i crvenijih, koji se ne znaju ni zacrveniti kada prevare ili slažu građane koji su ih birali, u dvije zadnje sedmice su naizmjenično oživljavali inicijativu za prolongiranje lokalnih izbora za dvije godine. Obrazloženje izgleda prilično nesuvislo, iako stoji da bi izborni proces trebalo ozbiljno reformisati, ali ne ovako kako oni predlažu.

Izbori koji se održavaju svake dvije godine destabilizuju politički ambijent i realno onemogućavaju podjednako i vlast i opoziciju da se četiri mandatne godine posvete poslovima zbog kojih i postoje.

Radi razumjevanja potrebe promjene cijele izborne prakse u BiH potrebno je podsjetiti se na istoriju poslijeratnih izbora u BiH i RS.

U Republici Srpskoj od 1996. godine održani su sledeći izbori:

1996.godine prvi poslijeratni opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS, poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.

1997. godine održani su vanredni izbori za Narodnu skupštinu RS i prvi poslijeratni lokalni izbori.

1998. godine održani su drugi redovni opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS, poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.

2000. godine održani su drugi poslijeratni lokalni izbori i opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS i poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH.

2002. godine održani su treći opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS,poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.

2004. godine održani su treći poslijeratni lokalni izbori.

2006. godine održani su četvrti opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS,poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.

2007. godine održani su prvi vanredni izbori za Predsjednika RS.

2008. godine održani su četvrti poslijeratni lokalni izbori.

2010. godine održani su peti opšti izbori za poslanike u Narodnoj skupštini RS, Predsjednika RS, poslanike u Parlamentarnoj skupštini BiH i člana Predsjedništva BiH.

2012. godine trebaju se održati peti poslijeratni lokalni izbori.

Dakle, u poslednjih 12 godina ukupno će biti 13 izlazaka na izbore na kojima su se građani izjašnjavali ukupno za  33 liste kandidata.

Da SAD održavaju ovoliki broj izbora u ovako malo godina, pitanje je da li bi bili prva sila svijeta.

Zbog čega smo ovako često izlazili na izbore i ko nam je skrojio ovakav izborni istorijat, pitanje je koje zaslužuje odgovor prije odgovora na inicijativu Đokića i Dodika.

Ovako česti izbori rezultat su dominacije stranaca nad izbornim procesom u BiH koju je po završetku rata nametnula međunarodna zajednica.

Zaključno sa 2000. godinom, OEBS je raspisivala i održavala izbore u BiH preko Privremene izborne komisije (PIK), ukupno šest puta u 4 godine.

PIK-om  je presjedavao Ambasador OEBS u BiH, uvijek Amerikanac.

Svaki izbori koje su oni organizovali održavani su po drugačijim pravilima.

Privremena izborna pravila koje je OEBS primjenjivala predstavljala su osnov za Izborni zakon BiH koji je usvojen 2001.godine nakon čega je formirana Centralna izborna komisija BiH(CIK) koja je preuzela arhive PIK-a i preuzela obavezu provođenja izbora po Izbornom zakonu BiH.

Izborni zakon je napravio OEBS, i predstavlja jedan od najkomplikovanijih izbornih zakona u svijetu, kako po izbornoj metodologiji utvrđivanja parlamentranih mandata, tako i po načinu provođenja izbornog procesa.

PIK je bio izborni egzekutor postratnog međunarodnog protektorata u BiH.

OEBS-ovi eksperti provodili su izborne eksperimente u BiH, tražeći izborni model koji će eliminisati ratne stranke SDA,SDS i HDZ i pogurati mirnodopske i multietničke stranke, prije svega Zlatkove i Miloradove socijaldemokrate.

Kako im izborni eksperimenti nisu uspjeli za eliminaciju „ratnih“ stranaka, promjenili su strategiju i prešli na direktnu eliminaciju kadrova ovih stranaka kroz odluke Visokih predstavnika počev od Vestendorpa, preko Petriča, Ešdauna, Švarcšilinga, pa sve do Lajčaka koji je poslednji vršio smjene. Koliko mi je poznato Incko nije smjenio nikoga.

Umjesto da ih unište izbornim pravilima, opredjelili su se da ih unište destkovanjem kadrova. I u tome su prilično uspjeli, naročito kod SDS-a, HDZ-a, a i SDA je imala žrtava.

Time su otvorili prostor za ekspanziju socijaldemokratama. Međunarodni predstavnici su mijenjali izborna pravila da bi eliminisali konkurenciju socijaldemokratama.

Sada Dodikovi i Đokićevi „crveni“, podržani Tihićevim „zelenim“, žele eliminisati konkurenciju svojim novim izbornim pravilima.

Ista metodologija, samo u domaćoj režiji.

Inicijativa da se predstojeći lokalni izbori ne održe ove godine i da se prolongiraju za dvije godine, kako bi se 2014 godine održali kompletni izbori u BiH, nije provodiva iz sledećih razloga.

Prvo, na snazi je Izborni zakon BiH po čijim odredbama CIK BiH mora 07. aprila objaviti lokalne izbore, čime otpočinje izborni proces za lokalne izbore koji će se održati u prvoj nedelji oktobra, ili tačnije 07. okotbra 2012. godine.

Da bi se izbori prolongirali potrebno je izmjenjati Izborni zakon BiH i izborne zakone entiteta i objaviti izmjene u službenim glasnicima prije 07. aprila, što je nemoguća misija.

Svako stupanje ovih zakona na snagu poslije 07. aprila 2012. godine ne bi moglo zaustaviti otpočeti izborni proces, jer ni jedan parlamentarni akt ne može imati povratno dejstvo, što je ustavno pravilo.

Drugo, produženje mandata izabranih lokalnih vlasti za dvije godine je neuobičajena praksa koja se ne događa nigdje u demokratskim društvima, i otvara pitanja koja će postaviti OEBS i Savjet Evrope koji i postoje da bi svojim članicama nametnuli fer i međunarodno usklađen izborni proces. Prolongiranjem izbora uskraćuje se pravo građanima da biraju i budu birani što je u konfliktu sa međunarodnim standardima ljudskih i građanskih prava, a time i Ustava. Izbori su do sada prolongirani samo u totalitarnim državama, a sa tog stanovišta, nismo daleko od ovakvog društvenog stanja.

Treće, Izborni zakon koji reguliše izborna pravila je prekomplikovan da bi se proveo u jednom izbornom danu.Kada bi ova ideja onih koji imaju ideja na pretek stvarno bila realizovana prema postojećem ustavnom poretku organizacije vlasti u BiH, koje se sigurno zadugo neće promjeniti, a i po izbornom zakonu BiH, birač bi na izbornom mjestu u RS, na primjer u Banjaluci, dobio sledeće glasačke listiće :

1.           Glasački listić sa najmanje 20 stranaka učesnica sa po 34 kandidata sa odbornike u gradskoj skupštini (min.680 kandidata).

2.           Glasački listić sa minimalno 5 kandidata za gradonačelnika.

3.           Glasački listić sa najmanje 20 stranaka učesnica za poslanike u Narodnoj skupštini RS sa po 13 kandidata (min. 260 kandidata)

4.           Glasački listić sa najmanje 10 kandidata za Predsjednika i Potpredsjednike RS

5.           Glasački listić sa najmanje 20 stranaka učesnica za poslanike u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH sa po 3 kandidata ( min.60 kandidata)

6.           Glasački listić za člana Predsjedništva BiH sa najmanje 5 kandidata.

Od ovih glasačkih listića sve parlamentarne liste su otvorene gdje glasač glasa i za stranku i za kandidate na listi.

Dakle, birač treba da zaokruži imena onih za koje se opredjelio između (minimalno) ukupno 1020 imena kandidata.

U stvarnosti kod nas broj kandidata na listama je veći najmanje za 20 % .

Čak i da je glasač na biračko mjesto došao znajući imena za koje glasa na svih 6 listića, treba mu najmanje 10 minuta da ih pronađe, pod uslovom da je dobrano pismen , a takvih kod nas nema baš previše.

Broj nevažećih listića, praznih listića, kao i apstinenata vrtoglavo bi porastao.

Izbore bi bilo nemoguće završiti u jednom danu i morali bi se odvijati bar dva dana zaredom.

Prave muke nastale bi po završetku izbora. Birački odbori ovoliku masu podataka ne bi mogli obraditi za manje od dva dana. Lokalnim izbornim komisijama, a posebno Centralnoj izbornoj komisiji trebalo bi desetine dana da objave konačne rezultate.

Prostor za manipulaciju i izbornu krađu bio bi ogroman.

O svemu ovome predlagači ove „genijalne ideje“ nisu imali vremena da razmišljaju. U stvari, ova ideja je dimna zavjesa koja treba da prikrije silne ekonomsko socijalne probleme koji su rezultat njihove šestogodišnje promašene politike sa kontinuitetom.

Cinično zvuči obrazloženje da će se neprovođenjem ovogodišnjih lokalnih izbora uštedjeti novac koji bi se preusmjerio u socijalne potrebe.

Za potrebe megalomanske rastrošnosti režima ove godine u RS je, sa jedne strane, umanjena penzija oko 40 hiljada penzionera , a, sa druge strane, tek slijede novi nameti koji će pogoditi građane, kao što je novi i povećani porez na imovinu koji stiže ovih dana na adrese stotina hiljada građana RS. Do kraja godine, oko 40 hiljada poljoprivrednika će pride dobiti obavezu da mjesečno plaćaju 75 KM za obavezno penziono osiguranje, što do sada nisu morali.

Ne bi me čudilo da „režimskim genijalcima“ padne na pamet i ideja da se izbori ne održavaju narednih deset godina, kako bi se uštedjelo.

Ali ne postoji novac kojeg građani mogu uštedjeti, koliko su oni u stanju potrošiti.

Ipak, svjesni su režimski genijalci da ova teška ekonomsko socijalna godina može ostaviti velike ožiljke na njihovom željenom izbornom rezultatu, jer onaj ko je ove godine dobio manju penziju i veće račune za sve što mora platiti, onaj ko je dobio ček da plati porez kojeg je smislio režim, onaj ko je dobio uplatnicu da plati doprinos za PIO kojeg do sada nije plaćao, onaj kome je uvaljena preskupa fiskalna kasa koja ne radi i čije održavanje skupo plaća, onaj koji je ostao bez posla, jer je firma propala zbog novih državnih nameta, onaj koji je bolestan a ne može se liječiti, jer mu firma ne plaća doprinose za zdravstvenu zaštitu, vjerovatno neće glasati za režimske stranke.

Društvo je podjeljeno na njihove građane i sve ostale. Njihovih je sve manje, a ostalih sve više. I sve su ogorčeniji.

Zbog toga je njima najviše stalo da se izbori ne održavaju, ako je moguće nikako, ili barem što kasnije.

Bez obzira na njihovu improvizaciju i niske pobude u inicijativi za objedinjavanje svih izbora u jednoj godini, potrebno je potpuno rekonstruisati izborni zakon i narednim godinama objedniniti sve izbore u jednu izbornu godinu.

Da bi to bilo moguće, prije svega treba pojednostavniti izborni proces. Neizostavno treba uvesti zatvorene parlamentarne liste umjesto otvorenih, da glasač dobije glasački listić samo sa nazivima stranaka, a ako želi da zna ko je na listama stranaka neka to sazna iz izbornih brošura koje će moći vidjeti odmah nakon registracije svih stranačkih kandidata, dakle znatno prije izbornog dana.

Zatvorene liste bi omogućile stvaranje parlamentarnih predizbornih koalicija, što bi smanjilo broj učesnika na izborima, ali i pojednostavilo formiranje vlasti poslije izbora.

Takođe, treba ukinuti komplikovani model obračuna mandata i uvesti čisti proporcionalni model bez kompenzacionih mandata.

Zatvorene liste, uz pravila o obaveznoj zastupljenosti manje zastupljenog pola, povećalo bi učešće žena u parlamentarnom životu.

Broj izbornih jedinica bi trebalo povećati i uravnotežiti broj potrebnih glasova za svaki parlamentarni mandat.

Neophodna nam je i cjelovita reforma organizacije lokalnih zajednica uz redefiniciju statusa gradova i opština itd.

Da bi se u jednom danu glasalo na šest glasačkih listića, oni moraju biti jednostavni i za glasača, ali i za one koji prebrojavaju glasove i objavljuju izborne rezultate.

To ne može da se dogodi bez ozbiljne i cjelovite reforme cijelog izbornog zakonodavstva, a za to treba vremena.

U ovoj zemlji i za manje značajne stvari treba jako mnogo vremena da se zakonodavno urede.

Zbog svega prethodnog, za mene je inicijativa Đokića, Dodika i Tihića neprihvatljiva i uz to nepromišljena i neprovodiva.

Da sam na njihovom mjestu, umjesto ovakve besmislene inicijative učinio bih nešto što ima smisla.

Recimo, pokrenuo bih inicijativu da se rekonstruiše PDV politika tako što bi se smanjio PDV na gorivo na 15 %, uz istovremeno smanjene akcize što bi pojeftinilo troškove prevoza i uticalo na opšte smanjenje cijena, čime bi se ublažio trend porasta cijena nafte koji će evidentno trajati, a to bi posebno blagotvorno djelovalo na privredu i poljoprivredu.

PDV na najvažnije socijalne potrebe stanovnika, kao što su hljeb, mlijeko, dječija hrana, lijekovi i slično smanjio bih na 5 %, a PDV na atomobile, alkohol, duvanske prerađevine, nakit i sličnu luksuznu robu bih povećao na 25 %.

Uveo bih neoporezivi dio dohotka i, umjesto najniže neto plate, uveo bih najnižu bruto platu.

Uveo bih ukidanje poreza na dio dobiti koji se usmjerava u investicije.

Uveo bih jedinstvenu i nisku stopu poreza na imovinu.

Povećao bih izdvajanja za podsticaje u poljoprivredi na 6 % od budžeta.

Za greenfield investicije, koje zapošljavaju nove radnike, uveo bih dvogodišnje oslobađanje od obaveze plaćanja poreza na dohodak.

U podsticajnu politiku uveo bih regresiranje kamate na stambene kredite mladih bračnih parova pri kupovini stanova koji ne koštaju više od 1200 KM po metru kvadratnom.

Ukinuo bih fiskalne kase, ukinuo bih obavezni doprinos za PIO poljoprivrednicima.

Itd, itd...

Ali ja nisam na njihovom mjestu.

Građani su njima vjerovali.

Ne znam da li im još vjeruju.

Da bih saznao, trebaju nam novi izbori, što prije to bolje.

Dragan Čavić

Traži se Zlatko Lagumdžija

Piše: Slobodan Vasković

Prije nekoliko dana nestao je Zlatko Lagumdžija! Posljednji put viđen je u hodniku Ministarstva inostranih poslova Bosne i Hercegovine; na sebi je imao plavi sako, crvenu kravatu, bijelu košulju, pantalone i relativno iznošene cipele; prosijed je i ekstremno zalizan; star je 57 godina, a mole se svi koji nešto znaju o njemu, ili su ga možda vidjeli, da jave porodici i prijateljima ili najbližem dopisništvu Federalne televizije. Nagrada pronalazaču slijedi!

Posljednje informacije do kojih smo došli ukazuju da se Zlatko Lagumdžija izgubio u bespućima sopstvene politike, te da će ga biti jako jako teško pronaći, a on će se još teže sam naći. Iako je opsežna potraga u toku, (najveća od Dejtona na ovamo), u koju su uključeni brojni Lagumdžijini poltroni, čuvari njegove narciosidne vatre, hranioci teško oboljelog ega, klimoglavci njegovoj ispraznoj politici, njegovatelji Lagumdžijinih mentalnih brčina, te ostale brojne agencije (a i šire), gotovo da nema nade u sretan ishod ove humanitarne akcije. Lagumdžija je bespovratno izgubljen za ovu zemlju. Kada se sve sabere i oduzme, i nije neka velika šteta. Dapače.

Lagumdžija se počeo gubiti odmah nakon izbora održanih 3. oktobra prošle godine, da bi se definitivno izgubio nakon nedavne zvanične posjete Beogradu, gdje se sreo sa predsjednikom Srbije Borisom Tadićem i nekolicinom apologeta politički impotentnog šefa susjedne države. Večera sa Tadićem i ručak sa Vukom Jeremićem, šefom srbijanske diplomatije i pretendentom na funkciju u Ujedinjenim nacijama, bili su preveliki mentalni teret za bh. ministra, koji se pod njim bukvalno raspao.

Iako mu je preporučivano da ne ide na tako težak put potpuno nepripremljen i bez odgovarajuće terapije, Lagumdžija je ignorisao te savjete, čvrsto vjerujući da mu je podrška njegovog terapeuta Milorada Dodika sasvim dovoljna da se iznese sa svim kontraindikacijama koje posjeta zvaničnom Beogradu sa sobom nosi. Očito Lagumdžija nije povjerovao u brojne dokaze i pisane dokumente koji svjedoče da Dodik nije nikakav terapeut, već da je riječ o najobičnijem šarlatanu, koji već godinama kao citostatike prodaje zašećerenu vodicu za ogromne novce.

Izvori tvrde da je Lagumdžijino teško pogoršano stanje, nakon 3. oktobra, posljedica njegovog unutrašnjeg poistovjećivanja upravo sa Dodikom, odnosno posljedica njegove snažne želje da u Federaciji BiH postane „Drug Mićo“. „Lagumdžija se javno navodno borio protiv Dodika i njegovog uticaja, ali je tajno činio sve da postane pljunuti on. Upravo ovaj sukob javnog i intimnog doveo je do toga da se on izgubi. Uznapredovale probleme dodatno su pogoršale snage iz Federacije BiH, koje su se snažno protivile, i protive tome, da on ponese lentu Druga Miće, premda je on učinio sve da je se dokopa, pa je čak formirao i Platformu, jer je smatrao da će sa nje lakše dokučiti željenu poziciju. Slom platforme na državnom nivou doveo ga je do sloma“, navodi se, između ostalog, u zaključcima dokumenta pod nazivom „Država za pacijenta“.

Ključni trenutak koji je doprinio definitivnom Lagumdžijinom gubljenju jeste njegov posljednji razgovor/seansa sa terapeutom Dodikom, prije odlaska u Beograd. Naše službe presrele su taj razgovor/seansu, mi smo do njega došli preko naših izvora i stenogram prenosimo u cjelini.

Lagumdžija: Grdno sam pogriješio sa onim Milanovićem, prisjede mi ručak, a da ga nisam ni pojeo. Samo meni se takva stvar može desiti.

Terapeut Dodik: Ma nisi pogriješio, šta ti pada na pamet. I ko je uopšte taj zagrebački fićfirić da ti jedeš sa njim. Sad ćeš ti meni fino ručati u Beogradu i nema šanse da ti prisjedne srpka kuhinja.  

Lagumdžija: Čuo sam ja da je srpska kuhinja odlična.

Terapeut Dodik: Najbolja. Vidi šta je od mene napravila, širi sam neg dulji, imam stotine miliona, a samo sam onim budalama glasačima obećao referendum koji će dobiti al u ...

Lagumdžija: Alal ti vera, bre.

Terapeut Dodik: Nego da mi krenemo sa seansom. Valja tebi večeras stići do Sijedog.

Lagumdžija: Izvolite Druže Mićo

Terapeut Dodik: Ti spavaš, tvoji kapci su teški

Lagumdžija: Ja spavam, moji kapci su teški

Terapeut Dodik: E fino, sad me pažljivo slušaj. Čim napustiš Teheran i sletiš u Beograd podržaćeš Vukovu kandidaturu, nakon toga ćeš ručati. Ručati, podržati, ručati, žvakati, podržati... Podržati, držati, Vuk, Jeremić, Ja sam ja, Jeremija... Podržati....

Posljednja vijest: Došlo je do iznenadnog obrta u potrazi za Zlatkom Lagumdžijom. Nađen je u živom blatu, kraj njega stoji Vuk Jeremić koji mu bezuspješno pokušava doturiti slamku. Spasilačke službe su nemoćne, jer ne mogu prići mjestu na kojem se Lagumdžija, kako stvari stoje, utapa. Jeremić se trudi, ali nikako da slamku dobaci do Lagumdžije. Ekskluzivno saznajemo da mu je slamki ponestalo, a da Lagumdžija u agoniji ponavlja: Željko, Željko, Željko...     

Najposljednjija vijest: FTV je upravo javila da nije tačno da Vuk Jeremić dodaje slamke Lagumdžiji. „Nije tačno da ja Lagumdžiji doturam slamku spasa. To su izmišljotine. Dodik, Tadić i ja smo mu poklonili betonske čizme prilikom njegove posjete Beogradu i to je sva istina“, rekao je Jeremić ekskluzivno za FTV.  

Tri slike demokratskog funkcionisanja vlasti Republike Srpske

piše: Slobodan Vasković

Predstavnici vlasti Republike Srpske nerijetko su puni hvale o sopstvenom radu, ekonomskim i političkim uspjesima, dostignutoj demokratizaciji društva, zavidnoj pravoslavizaciji nacije, efikasnoj borbi protiv kriminala i korupcije, stasaloj nezavisnosti, nepristrasnosti, objektivnosti i profesionalizmu medija i tako dalje i blablabla...; sve u svemu, kada ih slušate i gledate, oni su savršenstvo. Tri hard core slike koje slijede eksplicitno to potvrđuju.  

slika prva

Miloš Čubrilović Čubri i Velibor Šotra Šole kumovi su. Čubri je još i savjetnik za bezbjednost predsjednika RS Milorada Dodika, a Šole, donedavno, njegova desna ruka. Šole je pomogao prodor SNSD-a na Sarajevsko - romanijski plato, preko Vlasenice. Sve to debelo je naplatio kada je Dodik došao na vlast. Naplaćivao je to gotovo punih šest godina. U tih šest godina, Čubri i Šole napravili su paravojsku od tzv. zaštitarskih agencija, pa čak i osnovali jednu svoju - Alfu. Teško ćete ih naći u papirima, ali vlasnici su oni. Naplaćivali su Čubri i Šole papreno i masno pristup Šefu, i to u tolikoj mjeri da je čak i jedan režimski bilten našao za shodno da tome posveti par redaka, ne pominjući njihova imena. Naplaćivali su oni za Šefa i kada to Šef nije ni znao. Sve u svemu, dobro su se omastili, a Alfa je postala krava muzara. Kao što to biva sa kravama, problem je nastao oko muže: Čubriju je dosadilo da muze i Šole, te mu je ponudio 200 hiljada KM da napusti štalu. Ovaj je to odbio tražeći 2,5 miliona KM. Čubri je ostao zapanjen, a jedan njegov momak je prema Šoletovoj glavi usmjerio vrlo kratku cijev. Ubjeđivanje je bilo vrlo efikasno. Šole, poznat i kao ovaploćena kukavica, prestravio se, i više kravi ne prilazi. Em se boji, em nije zdravo. Određeni tvrde da je odlučio da se ispovijedi u Tužilaštvu BiH.

slika druga

Visoki funkcioner vladajuće stranke iz Vlasenice u teškim je problemima: ostao je bez novca, bez podrške centrale u Banjaluci, bez uticaja na firme u kojima novca još ima; sve u svemu toliko je oslabio da ne može da smijeni nikoga u tom kraju, čak ni one koje je on „stvorio“. Vrlo teška i nezavidna pozicija lokalnog „Stvoritelja“. Uvidio je da njegova brodica tone, a da dojučerašnjih prijatelja nema ni na vidiku. Štaviše, neki od njih svjesno dodatno potapaju malu barku dojučerašnjeg lokalnog Boga. Davljenik se i za slamku hvata, veli naš narod; ali to je nekad bilo. Danas, u ova moderna vremena, ovi moderni političari, čak i lokalni, veoma su se osavremenili pa se hvataju za video snimke. Posebno su im omiljeni oni „kućne izrade“ i erotskih sadržaja. Takvih nekoliko posjeduje i pomenuti Davljenik, a glavne uloge, osim njega, igraju još i Jedan od najviših funkcionera Vlade RS, te dvije maloljetnice. Set je bio na Jahorini.

Sada Visoki funkcioner vladajuće stranke iz Vlasenice erotskim snimcima ucjenjuje Jednog od najviših funkcionera Vlade RS, tražeći podršku (čitaj pare). U suprotnom, snimci će u medije! Vlast je u grču, vrlo neerotskom, jer ne znaju kako da riješe novonastalu situaciju: da li organizovanjem filmskog festivala ili odstreljivanjem režisera? Preporuka zainteresovanim: pratite crnu hroniku i kulturu.

Kada se ovako ponašaju pripadnici vlasti, pitanje je šta nam rade oni „pravi“ kriminalci, koji se ne stide svog posla, pa se ni ne predstavljaju lažno kao političari. O tome govori slika broj 3.

slika treća

Odgovor na pitanje šta rade pravi kriminalci glasi: Ništa. Zašto? Zato što su ih nazvali iz MUP-a RS i rekli im da miruju. Zvuči kao olinjala šala, ali dobro bi bilo da je tako, a ne da je to, nažalost, istina.

Na banjalučkoj regiji registrovano je desetak lica čija je specijalnost pljačkanje pošta, banaka, vozila za prevoz novca... Ova zvanično „policiji odranije poznata“ lica pozvali su neki od inspektora u MUP RS i ultimativno od njih zahtijevali da „ne vrše pljačke u vrijeme podjele penzija“, jer se taj novac nema odakle nadoknaditi!