Piše: Siniša Božić, ekonomista
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik saopštio je stanje i tendencije naše privrede, sa posebnim osvrtom na niz ekonomskih pokazatelja. Učinila mi se dobrom prilika da navedeni istup demistifikujem, što činim u dobroj namjeri, jer je zaista degutantno iskrivljeno tumačiti faktičko stanje u ekonomiji kao opravdavanje političkog (ne)djelovanja.
Prvo, podatak o prosječnoj neto plati mora se uzimati u kombinaciji sa stopom nezaposlenosti, odnosno brojem zaposlenih. Slaba vajda što je prosječna neto plata porasla za 10 KM u odnosu na početak godine, kada je u istom periodu 20.000 ljudi ostalo bez posla! Po visini plata, prednjače finansijski sektor i državna uprava. Broj radnika u tradicionalno najbolje plaćenom finansijskom sektoru (banke i osiguranja) iznosi oko 4.000, odnosno 1,8% od ukupnog broja zaposlenih i nije statistički značajan. Međutim, u državnoj upravi, što predstavlja drugu kategoriju po visini plate, radi preko 22.000 ljudi, odnosno preko 10% od ukupnog broja zaposlenih, i ova kategorija direktno utiče na proračun prosjeka neto plate, obzirom da prosječan državni činovnik ima neto platu od oko 1.100 KM, odnosno, 2.000 KM bruto. Tako proizilazi da 22.000 državnih činovnika mjesečno plaćamo u brutu 44 miliona KM. Pa ipak, 40.000 ljudi u raznim granama privrede košta (privatne vlasnike) otprilike jednak iznos, oko 44 miliona KM bruto. Nadalje, od 220.000 zaposlenih, na zaposlene u državnim institucijama i državnim i djelimično državnim preduzećima, otpada oko 110.000 ljudi, što je ogromnih 50% od ukupnog broja zaposlenih. Za poređenje, u Hrvatskoj taj procenat iznosi oko 35%. Jasno se vide dvije činjenice:
- nesrazmjernost prosječne plate u državnoj upravi i državnim i mješovitim državnim preduzećima, i
- veliki, iznadprosječan broj zaposlenih u državnoj upravi i državnim i mješovitim državnim preduzećima u odnosu na ukupan broj zaposlenih.
Kada se uporedi prosječna neto plata u Republici Srpskoj, i prosječno isplaćena penzija, vidi se da prosječna penzija iznosi oko 40% od prosječne neto plate. Toliki procenat se ostvaruje i u okolnim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj. Međutim, od obje zemlje, Republika Srpska ima značajno veću stopu nezaposlenosti, što socijalnu situaciju čini značajno lošijom.
Ove činjenice mogu na prilično slikovit način opisati politički uspjeh stranaka na vlasti. Naime, oni mogu, kako smo vidjeli, da ucjene 110.000 zaposlenih i 230.000 penzionera, odnosno, oko 340.000 ljudi (koji direktno zavise od državnog budžeta), što iznosi oko 36% od ukupnog biračkog tijela u RS, što je de fakto i broj glasova koji SNSD i njemu pridružene stranke već drugi put osvajaju na parlamentarnim izborima u RS. Glasanjem za navedene političke opcije, 340.000 ljudi je ispunilo svoju svrhu (jer političarima samo za to trebaju), za šta su nagrađeni, u periodu od 2007-2011., 21% povećanjem plata (naravno bez osnova, jer isto rade kao i prije 4 godine, a to je – nedovoljno).
Međutim, ostalih 110.000 zaposlenih u privatnom sektoru, se rapidno osipa i smanjuje iz dana u dan. Oni ne samo da rade sa značajno manjim platama (i do 40%), već je država nametnula obavezu većeg poreskog opterećenja njihovim poslodavcima (kroz konstantno proširivanje poreske osnovice i uvećanje doprinosa što se dešavalo u proteklih 5 godina). Na taj način se pokušava kompenzovati smanjenje broja radnika u privredi, međutim, to su drakonske mjere, jer statistike pokazuju dalji porast zapošljavanja u državnoj upravi, te dalje osipanje radnika u privredi.
Predsjednik Dodik dalje ističe da je fizički obim industrijske proizvodnje uvećan za čak 21% u periodu od godinu dana. Bilo bi zgodno podsjetiti, da cilj proizvodnje u kapitalističkom sistemu, kakvim se smatra onaj u RS, nije ostvarivanje obima proizvodnje, već dobiti. Iz te dobiti se plaća porez i stvara akumulacija za nove investicije. Fizički obim proizvodnje je dovoljan, ali ne i potreban uslov da bi se moglo tvrditi da li je stanje u privredi (industriji) povoljno. Za to nam trebaju podaci o kumulativnim finansijskim pokazateljima pojedinačnih preduzeća koja sačinjavaju privredu. Kako su javno dostupni samo podaci o otvorenim akcionarskim društvima (finansijski izvještaji za zatvorena akcionarska društva, i društva sa ograničenom odgovornošću se ne objavljuju javno), pokušaću da analiziram kumulativne podatke na 411 akcionarskih društava koja su javno objavila polugodišnje finansijske izvještaje, kako bi se vidjelo da li postoji pozitivna ili negativna tendencija.
U prvoj polovini 2011. godine, akumulirana neto dobit ovih preduzeća iznosi 106 miliona KM, za razliku od 124 miliona KM neto dobiti u prvoj polovini 2010. godine. Ukupan, akumulirani gubitak sa 30.6.2011. godine iznosi 2,15 milijardi KM, dok je ukupan akumulirani gubitak sa 30.6.2010. godine iznosio 2 milijarde KM. Ukupne obaveze ovih preduzeća su polovinom 2011. godine iznosile 3,2 milijarde KM, dok su polovinom 2010. godine iznosile 3 milijarde KM. Kako vidimo, u posmatranom periodu, akcionarska društva su poslovala manje profitabilno, sa generisanjem više gubitka, i sa većim zaduživanjem. To znači da su za ostvarivanje sličnog nivoa prihoda bila prisiljena da pored sopstvenog kapitala koriste i pozajmljeni kapital što je uticalo na nivo poslovnog rezultata. Kada bi imali zbirne izvještaje i za društva sa ograničenom odgovornošću i zatvorena akcionarska društva, imali bi pravu sliku privrede RS, a pošto nikad nisam vidio nigdje u nas da je slična analiza objavljena, pitam se kako uopšte može da se procjenjuje stanje u privredi RS bez – kumulativnih finansijskih izvještaja!
Dalje se navodi da izvršenje budžeta neće doći u pitanje, iako su emitovani trezorski zapisi, a, prema navodima, planira se i emisija obveznica na internom i eksternom nivou, odnosno zaduživanje na domaćem i inostranom tržištu kapitala. Nije mi jasno kako će se Republika Srpska zaduživati na inostranom tržištu kapitala, emitovanjem (euro)obveznica, kada ista nema status države već – entiteta, koji ima unutrašnje monetarne nadležnosti, ali ne i – spoljne!
Za kraj se navodi da je '300.000 građana RS koristilo godišnji odmor u inostranstvu, što takođe govori o ekonomskoj moći stanovništva', te da školska godina u RS počinje i da su obezbijeđeni svi uslovi za to.
Nisam uspio u ekonomskoj literaturi da pronađem ova dva zadnja pokazatelja, pa ih ne mogu sa sigurnošću proanalizirati. To ostavljam vama, čitateljima, da učinite.
