Živimo u zemlji u kojoj privid političkom pluralizmu i tobožnjoj demokratiji daje višestranački politički sistem. Pozicija i opozicija se povremeno rotiraju, neko ostane na vlasti duže, neko kraće. Međutim, nema suštinskog napretka društva, države i njenih građana.
Ako ne napredujemo, čak i ako ne nazadujemo, već ostajemo na istom, ostale zemlje svakako napreduju. To znači da u najmanju ruku stagniramo. U ovom momentu, ako se pogleda opšte stanje države i nacije, zaostajemo najmanje 20 godina za zemljama sa kojima smo nekada bili u rangu: Mađarskom, Češkom, Slovačkom, Poljskom. Zaostajanje se mjeri kao lošiji standard građana, lošije stanje privrede, obrazovanja, veća korupcija i tome slično.
To je rezultat kumovske politike, koja je u nas već ustaljeno pravilo ponašanja političkih stranaka u zadnjih 20 godina. Pošto smo naslijedili sistem sa glomaznim državnim aparatom, onaj koji kontroliše politiku ima dominantan uticaj na gotovo sva kretanja u državi. Međutim, naši političari nisu ni mudri, niti se rukovode i ponašaju po definisanim planovima, a vrlo često su upitnog obrazovanja. Jedina im je konzistentnost u pljački državnih resursa, a za svoj lični interes. Nedostatak kriterija i čvrstih pravila, odsustvo moralnih normi, te nedostatak ograničavajućih pravnih normi i organa koji će da ih sprovedu, su od naše države načinili pravi haos. Taj haos se mjeri u dekadenciji mjerila vrijednosti, što je, u kombinaciji sa izolacijom našeg društva u trajanju od bar 10 godina stvorilo potpuno nakaradan državni aparat i politički sistem koji je zasnovan na izvrnutim i pogrešnim premisama: u politiku idu oni koji ne mogu da se dokažu u svojoj struci, ili oni koji su kroz razne malverzacije stekli ogroman kapital koji nastoje da kroz politički angažman, sačuvaju.
To je pravi razlog zašto ni pozicija ni opozicija ne žele da učestvuju u stvarnoj reviziji privatizacije, nacionalizaciji nelegalno stečene imovine, i da se suoče sa korupcijom kao stvarnim problemom koji nas košta znatne procente bruto društvenog proizvoda. Političke stranke u poziciji nemaju potrebe za stručnjacima iz svojih oblasti. Oni vrše vlast, pa prema tome, u sistemu iskrivljenih vrijednosti im je važnija moć, nego pravo i znanje. Ako nešto ne može, predsjednik će vam srediti. Samo mu ostavite kontakt telefon. Naravno, platićete proviziju za uslugu. I tako to ide, od vrha, do dna. Opozicione stranke, s druge strane, su spremne da sve urade samo da dođu na vlast. Iako one, kao i pozicija, jednako ne znaju šta raditi kad dođu na vlast (iz razloga jer nemaju planove i programe za spas države te stručne i moralne kadrove da to sprovedu), ponašaju se inertno, kao da su nevoljne da do ikakve promjene nabolje uopšte dođe. Na kraju krajeva, opozicija je već bila na vlasti, i rezultat je po državu i građane bio jednako katastrofalan. Duboko sam uvjeren da na našoj političkoj sceni ne postoji kvalitetna politička opcija, koja će ponuditi građanima ono o čemu se godinama uprazno priča (između ostalog): borbu protiv korupcije i oduzimanje ilegalno stečene imovine. Svako od nas je dobar političaru do mjere do koje ga ovaj može iskoristiti za svoje prljave ciljeve. A to sam više puta lično iskusio. Nije bitno kojeg je političar profila, i obrazovanja. Zajedničko im je da svi – lažu i obmanjuju, nije bitno koga. Narod, birače, političke partnere, savjetnike. Nije bitno. Na primjer, na posljednjim izborima, imao sam čvrsta obećanja jednog od sadašnjih potpredsjednika da će se pozabaviti problemima u privredi i posebno malim akcionarima. Čim je izabran na funkciju, sva (dobra) obećanja koje je dao je – zaboravio. A obećanja je bilo još, od strane mnogih. Tako bi isto današnja opozicija: spremni su saslušati mišljenja stručnih i dobronamjernih, do momenta dolaska na vlast. Nakon toga, odbacuju ih i više im ne trebaju. Zašto? Zato što imaju kumove, one koji su ih finansirali, i koji po dolasku izabranih političara, traže dividendu. Stručni i moralni im tada ne trebaju. To je bijeda naše stvarnosti.
U političkim strankama, nadalje, postoje i posebni, 'zaslužni' članovi. Evo jednog primjera, takođe iz prakse, a tiče se jedne manje, sada parlamentarne, političke stranke u čijem sam radu ranije, na žalost, učestvovao. U predizbornoj kampanji se priča svašta: daju se nerealna obećanja, navodi se kako će se zapošljavati mladi i obrazovani kadrovi. Čim je stranka uhvatila komad političkog kolača (čitaj: dobila dva poslanika u parlamentu), zaboravila je na sva predizborna obećanja, a u palatu predsjednika (uz prethodni dogovor sa pozicionim stranaka i svevišnjim šefom, uz devizu: nema talasanja) zaposlila 'mladi' i perspektivni kadar od 60+ godina i sa, valjda, nekakvom srednjom ili višom školom. Lični sam svjedok takvih dešavanja. Rekao sam im da je takvim kadrovima mjesto u kuhinji, a ne u službi predsjednika države, i vratio im člansku kartu.
U kojem beznađu mi živimo svjedoči i podatak o masovnom učlanjivanju građana u političke stranke. Kroz politički angažman oni pokušavaju kako tako da se zaposle. Međutim, to nije način na koji se može rješavati pitanje zaposlenja. U ovom momentu, u pozicionim strankama najmanje 20.000 ljudi čeka na posao. Neka im je Bog na pomoći.
Dakle, političke partije će neminovno završiti na smetljištu istorije. Narod više nema povjerenja. Državni resursi a pogotovo oni novčani su ili istrošeni ili nisu adekvatno uposleni. Nema uvećanja državnog blagostanja, naprotiv, kasa je prazna, dugovi se uvećavaju, a mi tapkamo u mraku jer nemamo ni kratkoročni a kamoli dugoročni plan za budućnost države i privrede. S druge strane, poslušni poltroni se sasvim dobro snalaze. Oni uspješno plivaju u mutnom moru: svjesni da im je to najprirodnije okruženje. Ako se voda izbistri, takvi će biti životno ugroženi. Ponašaju se po principu, uzmi sada, sve, sebi.
S druge strane, intelektualna elita uglavnom ne postoji. Nedavno sam čuo podatak da samo u Banja Luci postoji 350 magistara nauka (iz svih oblasti). Saberimo broj visokoobrazovanih profesora u državnim i privatnim obrazovnim institucijama, i biće jasno da samo u Banja Luci imamo preko 1000 magistara i doktora nauka, kao najobrazovanijih kadrova. Po mom shvatanju, naučni radnik ima odgovornost prema sebi i državi u kojoj živi. Zašto onda nema stručnih mišljenja o situaciji u kojoj se nalazimo? O kojoj ekonomiji se predaje na primjer, na banjalučkom državnom ekonomskom fakultetu? Govori li se o privatizacionoj pljački koja je uništila privredu ove zemlje? Priča li se o izvlačenju stotina miliona KM iz budžeta i iz pojedinih privrednih društava? O kojem pravu se predaje na banjalučkom državnom pravnom fakultetu? Pominju li se slučajevi privrednog i organizovanog kriminala, teška krivična djela protiv privrede i države, korumpirani političari, zakoni ne po mjeri naroda i građana, već krojeni po željama skupštinske većine?
Zato predlažem političkim strankama, da poput njihovih kolega iz Bugarske, kandiduju magarce na ključna mjesta. Uvjeren sam da će oni raditi bolje i trošiti manje.
