Piše: Slobodan Vasković
Nešto prije 19 časova krenem na večeru u baštu restorana gdje, po navici, ali i što volim, sjedim.
Odlčan restoran, ljudi koji rade u njemu još bolji; Dosta je naših iz BiH.
Prilazim bašti kad ugledah Zorana Prokletog Lihvara kako sjedi na njenom početku. Maše mi, zove me za sto; Poguren, rekao bih i izbezumljen. Poražen.
Samo prođem - uvijek sjedim u drugom kraju bašte. Sjedam. Fotografišem ga, dok mi on maše.
Naručim večeru.
Stiže prva poruka od Prokletog Lihvara, jednog od Kumova Zvorničkog NarkoKartela.
“Može li jedna miroljubiva kafa”, pita.
Ne odgovaram, jer ne pijem kafu sa Prokletnicima poput njega.
Naručujem večeru i mineralnu, da "presiječem".
Stiže druga poruka, ovaj put na “direktni”, a ne na “Signal”.
“Može li jedno piće miroljubivo”, pita NarkoZelenaš.
Ne odgovaram, jer ne pijem ni piće sa Zločincima poput njega koji uništavaju svjesno sopstveni narod.
Bio sam na “pola večere” kada Prokletnik ustade iza svog stola i krenu prema mom. Hladnokrvno čekam da priđe.
Priđe.
“Je li slobodno”, upita.
Samo mu odmahnem rukom da se udalji. I tako dva puta.
Ode. Pogureni Zločinac sa svim svojim gadarijama koje je počinio.
Šta je htio Prokleti Lihvar? Uopšte me ne interesuje šta hoće Zlikovci poput njega; Pripremam novi tekst o zločinima Zvorničkog NarkoKartela, čiji su Kumovi Lihvar, Siniša Mijatović i Dejan Ilić Tigar, šef ogranka Kavačkog klana u Republici Srpskoj.
Završim večeru; Popijem mineralnu; Platim i dođem do računara da vas obavijestim o svemu.
Večera je bila odlična.
