piše: Slobodan Vasković
Preminuo je Željko Cvijanović, 25.08.2018. godine.
Moj prijatelj nekada, dok smo zajedno radili u “Ekstra magazinu”, banjalučkom “Reporteru”, “Građaninu”, listu pokojnog Aleksandra Tijanića.
Zadnjih desetak godina smo se razišli. Potpuno. Do neprijateljstva.
Što ne znači da sam prestao da čitam sve što piše, a pisao je izvanredno.
Upoznao sam ga davne 1997. godine, tada je radio za AIM, pod pseudonimom, ne sjećam se više tog imena; Nazvao me Senad Pećanin, tadašnji urednik magazina “Dani”, pitao znaš li Ko je pseudonim, znao sam, uvezao ih i nastala je višemjesečna polemika u “Danima” o svim aspektima rata i dešavanja nakon njih.
Polemika je bila veoma čitana, široka, dugotrajna i nimalo nježna. Jedna od najznačajnijih novinarskih polemika u BiH.
U potpunom Neprijateljstvu, svako od nas otišao je na svoju stranu; On u Beograd da postane novi Tirke ili Tijanić, ja ostao u Banjaluci sa blogom.
On je u Beogradu postao Cvijanović, ja sam u BiH ostao Vasković. Zajedno su nas, uprkos lošem odnosu, strpali u nekoliko propagandističkih knjiga, prikazujući kao demone.
Malo je i to bilo: Toliko su ga mrzili da su napisali ogavnu knjigu o njemu; Nakon toga su, po ugledu na to nedjelo, sličnu napisali i o meni. Pisci nedjela su različiti. Namjera im je bila ista - uništiti!
Imaš Prijatelja, koji ti postanu Neprijatelji, ali za koje uvijek ostaješ vezan, jer ni njemu ni tebi ne praštaju neki treći, četvrti, enti - Maliciozne neznalice koje se uvijek kriju ispod nečijeg šinjela.
Bez obzira na činjenicu da sam se na njegovom portalu “Novi Standard” nerijetko, često, poslednjih godina, nalazio stalno u formatu mete polupismenih žeton analitičara banjalučkog Režima, Njegova smrt je duboko potresna za mene.
Ako ne znaš cijeniti Neprijatelja, njegovu snagu, znanje, harizmu, kako ćeš znati cijeniti Prijatelja?!
