(O)Bijesni Slonovi i Neodlučni Miševi

Piše: Slobodan Vasković

Slon je u Sobi već gotovo deceniju. I poruši sve oko sebe. Sem dva ormara: Hedonističkog i Konformističkog, u kojima su smješteni Mladen Ivanić i Mladen Bosić, kao i Staklenog zvona. Ispod kojeg viče Dragan Čavić.

Da se Miloradu Slonu Dodiku nije u Sobi na “Žurci” pridružio i beogradski Slon Toma Nikolić, pitanje je da li bi Ivanić ikada napustio udobnost krletke u kojoj je, kao i Bosić, svojom voljom zatvoren. I iz kojeg, zajedno sa stanovnikom Staklenog, opoziciono djeluju poput placeba, kao što to genijalno primijeti na svom tviter profilu DR.

Ivanić je, nakon Nikolićevog beskrupuloznog ataka na njega, u kojem ga je, u Dodikovom društvu, optužio za veleizdaju u pokušaju (“Neka Ivanić  sazove sjednicu Predsjedništva BiH i izjasni se o rezoluciji o Srebrenici …), konačno otškrinuo vrata ormara i oštro uzvratio predsjedniku Srbije, odbijajući njegove Lekcije, jer su, što jeste jeste, iskonstruisane i naslonjene na vulgarne neistine.

Ivanić je prije Nikolića reagovao na nacrt britanske Rezolucije o Srebrenici i to sasvim uravnoteženo, korektno i u skladu sa apsolutno većinskim stavom srpskog naroda koji i predstavlja u Predsjedništvu BiH. Pri tom strogo vodeći računa da ne uvrijedi ikog iz reda drugih naroda, posebno bošnjačkog.

“Da je (Nikolić)  čitao diplomatsku poštu i medije, vidio bi da sam se ja o rezoluciji o Srebrenici odredio puno prije njega i da sam to rekao javno u intervjuu Politici prije mesec dana, ali i na ozbiljnim mjestima, kao što je Savjet Evrope i da nisam ćutao i da nisam ikome držao pridiku”, naglasio je Ivanić.

On je još pozvao Nikolića da svoju političku strogoću trenira malo više u Srbiji, da se bolje priprema i “ne dijeli srpski narod zapadno od Drine, jer se bojim da je nastupom koji je imao sa Dodikom, ušao u tu priču”.

“Nadam se da će u svemu tome stati na vrijeme”, naveo je Ivanić

Prilika čini čovjeka, a ovu je Ivanić iskoristio i na trenutak pokazao da ima stav i kičmu, čime je pokazao sopstveni dignitet i, što je podjednako važno, sačuvao dignitet institucije koju predstavlja.

To je u ovom trenutku važan doprinos primirivanju uzavrelih međuetničkih raslojavanja u BiH.

Ipak, to je samo mali koračić, suprotstavljen razarajućim silama koje produkuju Slonovi, kako beogradski, tako i laktaški, koji su na kratkoj R - uzici. Ruka koja drži drugi kraj lanca spremna je i ovaj put da Srbe potroši u sukobu sa Zapadom i potpuno ih marginalizuje kao narod.

Nikolić i Dodik su promoteri te politike, koja Srbe uvijek vidi kao žrtvu nejasnih ruskih interesa; Žrtvu sa pokrovom od lažnog tradicionalnog prijateljstva, koje postoji u lakonskim, patetičnim izjavama i nigdje više.

Ono što Ivanić nije rekao, a što je notorno jeste da nije on bio Glavna Meta Slonovskog beogradskog ispada, već tek kolateral; Glavno jelo na Dodikovom i Nikolićevom meniju bio je (i još uvijek je) Aleksandar Vučić. I njegova težnja da Srbiju primakne Zapadu.

Zato Dodik nije ispoštovao dogovor sa Ivanićem o zajedničkom pismu Savjetu bezbjednosti i zato Dodik i dalje, poput najdivljijeg Slona, lomi po Sobi preostale krhotine, svojim iracionalnim, suludim apikacijama za poništenje ovog entiteta, što se ogledaju kroz njegove najnovije najave ostvarenja nemogućih referendumskih misija. (Uzgred, zapanjujuće je da Ivanić i nakon što ga je Dodik više puta nazvao izdajnikom i dalje uopšte ima ikakvu komunikaciju sa njim; To nije strpljivost, posebno ne vrlina, već morbidni mazohizam osobe nespremne i neopredijeljene za otvoren sukob sa Slonom štetnijim od Ebole.)

Sve navedeno Dodiku je potrebno kao municija protiv Vučića, koji u svim razgovorima/pregovorima/približavanjima/odmicanjima ima na stolu i salvetu sa iscrtanom RS.

Pucajući u Ivanića, Nikolić je ciljao Vučića, dok mu je Dodik pridržavao Pušku. Jer Vučić neće da traži veto Rusije (koji ne bi ni dobio), jer Vučić hoće Srbiju u EU, jer Vučić hoće da  sa Merkelovom i Viktorijom Nuland u Beogradu napravi odličan dogovor za Srbiju, ali to Nikolić i Dodik pokušavaju spriječiti, jer Vučić hoće novu Srbiju, drugačiju od ovih koje smo vidjeli u poslednjih 25 godina. I poslednjih sto godina. 

Daleko je Vučić od bezgrešnosti, još dalje od ideala demokratičnosti, ali se trudi i to mu niko ne može osporiti. I napravio je krupne korake ka najvažnijim srpskim nacionalnim ciljevima. Konačnom uspostavljanju punih partnerskih odnosa sa Zapadom. Koji bi Beogradu, ukoliko Vučić uspije, trebali donijeti status ključne metropole u Regionu. A Srbiji standarde, moderno društvo, novac, projekte, firme, poslove… I skidanje crnine zauvijek.

Bio bi to ogorman korak i za BiH/RS. Sistem spojenih posuda ovdje je najefikasniji.

Upravo ti koraci i jesu smetnja Istočnoj varijanti, njenim Slonovima, svjesnim da u modernim društvima, njihovom uspostavljanju, oni nemaju šta da traže. Da su besmisleni.   

Ivanić je samo djelimično u pravu kada kaže da Nikolić dijeli Srbe sa ove strane Drine. Puna istina je da Nikolić dijeli Srbe sa obje strane Drine i da neće posustati. I dobro je što Ivanić to nije rekao, jer i nije njegovo da se miješa u unutrašnja pitanja Srbije, ali jeste da ne dozvoli uplitanje u unutrašnje stvari u BiH i taj dio je jako dobro uradio.

Nikolićeva prebrza reakcija/demanti/pojašnjenje na Ivanićev istup dokaz je njegove prenervoze, svijesti da je satrao sve norme diplomatskog ponašanja, posebno urušio srpskosrpske odnose. Nikolić je pokazao da nije prijatelj ni BiH ni RS. Već osoba koja bi rado oba subjekta potkusurila za svoje lične, sebične interese.

Nažalost, Ivanićev  istup bio je tek trenutni bljesak, adhok odbrambena piruetica i nikako definitivni izlazak iz Hedonističkog ormara. Događaji koji su uslijedili pokazali su da se Ivanić odmah vratio u toliko voljenu krletku. I nastavio (zajedno sa Bosićem i Čavićem) ponašati kao da ne vidi Slona u Sobi. 

Ivanić je, samo sat nakon svog istupa, na sastanak sa Dodikom, u njegov kabinet, poslao Igora Crnatka na razgovore o stvarima o kojima Njemu (Ivaniću), kako je rekao, ne pada na pamet da razgovara sa Slonom.

Zašto je onda slao Crnatka?

I zašto je Bosić slao Tadića?

I zašto je Čavić slao Novakovića?

Da bi unizili Dodika, spremajući mu osobe bez ikakve političke snage, bez mogućnosti donošenja odluka, čak i ravnopravnog učestvovanja u njima?

Da li su ih slali tek kao puke diktafone, čiji je zadatak da snime i prenesu rečeno?

Ne. I Ivanić i Bosić i Čavić nastavljaju da se igraju politike, djelujući politikantski, kalkulantski, infantilno. Plašeći se konačnog iskoraka protiv Slona koji je sve srušio. I Slonova koji mu nesebično pomažu, pod matricom da se ruši rušenja radi, a ne zbog bilo kakvog validnog, jasnog, opravdanog cilja. Pod uslovom da bilo koje i kakvo rušenje može imati cilj.

Slati bilo koga, čak i sopstvene marionete, Slonu koji je poništio sve institucije RS; Koji je naredio poništenje RS, ozakonjujući u parlamentu političku korupciju; Koji je izolovao RS gotovo do sjevernokorejske mjere, nije politika. Posebno ne stav. Još manje odbrana RS.

To je kukavičluk i nespremnost hvatanja u koštac sa činjenicom da onaj Slon koji je cijeli narod opljačkao, obezvrijedio, ponizio i izolovao, mora biti izolovan. I prepušten svojoj neveseloj sudbini. Kako bi se narod/entitet/država izvukli iz izolacije i spasili ekonomske/finansijske kataklizme.   

Priča o navodnom zajedničkom stavu protiv britanske Rezolucije je deplasirana iz tri razloga: Prvo, svi su protiv nje i bez sastančenja i drugo, zajednički stav je obesmislio Dodik, izbjegavajući da ga potpiše sa Ivanićem. I izbjegavajući da napravi ikakve konsultacije sa bilo kim o svojim postupcima, nakon što se saznalo za nacrt Rezolucije.

Zato je, nažalost, slanje Diktafona Dodiku svjedočanstvo o političarima koji su svjesno omogućili Slonu/Slonovima da dovrše svoj rušilački pohod, stavljajući lično  iznad kolektivnog, plaćajući prejeftina zadovoljstva nečinjenja najskupljim i najvećim interesima. Izuzeci poput Ivanićeve pokazne vježbe otpora Nikoliću samo to potvrđuju.

Naravoučenije: Miševi Slona pobjeđuju samo u basnama. 

Dodatak: I u Ruskom Nacrtu rezolucije pominje se genocid

Nezavisne novine:...U Nacrtu rezolucije, koju je ruska delegacija u UN podijelila svim članicama Savjeta bezbjednosti, u koji je agencija "Sputnjik" imala uvid, podsjeća se na presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde koje se odnose na zločine počinjene od različitih strana u sukobima na teritoriji bivše Jugoslavije.

U Nacrtu se podsjeća na odgovornost država za okončanje nekažnjivosti i krivično gonjenje odgovornih za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne i druge zločine.

"Politika" i Dodik udruženi u laži

Piše: Slobodan Vasković

Pratim Dodikovu beogradsku turneju po tamošnjim medijima i institucijama; To grozničavo bauljanje bez ikakvog reda i smisla, laganje „na čekrke“, trivijalnosti... dobro došle su u Beogradu onima koji ne žele da se Srbija primakne Zapadu; Koji ne prihvataju da je nastupio ključni trenutak da se donesu najvažnije odluke, jer ne nastane li nova epoha pristupa životu, Srbi će otići na periferiju istorije.

Jednostavnije rečeno, Srbija i Srbi moraju odlučiti da li će se primaći Zapadu (što znači i udaljavanje od Rusije) ili ne, a od te odluke direktno zavisi budućnost Srbije.

Kakva god da ta odluka bude (a ubijeđen sam da će se Srbija prikloniti Zapadu), ni u jednoj budućnosti koja će uslijediti nema Dodika.

Što ga čini dobrodošlim u pojedinim beogradskim salonima/medijima kao „borbenog ovna“ kojim se pokušavaju urušiti Vučićeva prozapadna htijenja.

To je potpuno legitimno, posebno kada se „borbeni ovan“ sam nudi, vjerujući da ima budućnosti za njega i na drugim mjestima sem političke lomače koju je poodavno zaslužio. I koju ne može izbjeći.

Dodikovi istupi su plitki, bez strateških smjernica. Ne nazirem aktivnu analitiku i studije iza njegove “strategije”.

Svoje takozvane strateške namjere, koje nemaju nikakve logike, niti dodira sa stvarnošću, Dodik pakuje kao parole koje bombastično zvuče, ali njihov vijek trajanja je, u najboljem slučaju, dnevni; Bez šanse da išta od izrečenog on i pokuša sprovesti  u djelo. Bilo da je riječ o stavljanju najviših funkcionera bh. institucija (iz RS) pod svoju punu kontrolu, referendum o ukidanju Suda i Tužilaštva BiH (najavio je skupštinu o tome do 5. jula), vraćanju prenesenih nadležnosti sa nivoa BiH…

Ko se još sjeća januarskih Zaključaka Senata Republike Srpske, koja je javnosti predstavio Dodik. Jedna od njih je glasio: “Senat Republike Srpske smatra da je neophodno da se sva pitanja koja razmatra Parlamentarna skupština BiH prethodno razmatraju u Narodnoj skupštini Srpske".

Kako je izrečen, taj Zaključak je i zaboravljen. Nije čak bilo ni najbenignijeg pokušaja da se on realizuje.  

Dodik je mornar bez lađe u moru neistina koje je sam stvorio. Opasni cirkusant, riješen da poništi sve ne bi li sebe spasao.

„Hubrisu“ u njemu sigurno godi da ga na naslovnoj strani „Politike“ predstave kao „političku zvezdu“ kojoj u foajeu „Metropola“ „ljudi prilaze“, „fotografišu se sa njim“, „saradnici mu guraju telefone u ruke“, „čitaju mu u hodu saopštenja, vesti“...

Iskreno, kada se pročita uvodni dio Dodikovog intervjua „Politici“, pomisli se da je Dodik Minotaur sa Vol Strita, vlasnik većinskog paketa akcija najvećih multinacionalnih korporacija ili, možda, Hju Hefner lično, kojem su zečice pobjegle iz sjemeništa, pa su mu bitne vijesti o njihovom nestanku/pronalaženju.

Koji to još ozbiljan državnik u foajeu bilo kog hotela pravi takvu cirkusku predstavu, sem afričkih tirana i ovdašnjeg palanačkog Primitivca?!

Dodikov intervju „Politici“ je neinteligentan, dosadan; prazan skup, sem jednog fascinantnog detalja. Njegove i „Politikine“ zajedničke laži.

Novinar: Bili ste uoči predsedničkih izbora u Rusiji, sa Putinom. Dao vam je milijardu...

Dodik: Maraka

„Politika“ i Dodik zajedno su slagali javnost Srbije da je Rusija u septembru prošle godine dala Dodiku milijardu maraka.

Nije ovdje riječ o neznanju novinara, još manje Dodikovom: zajednička laž je usmjerena protiv prozapadne politike zvaničnog Beograda, u svrhu uzdizanja Putina kao dobročinitelja i Dodika, kao osobe od uticaja u Moskvi.

Ako je mala RS dobila milijardu, koliko li će tek dobiti Srbija, samo ako...

Šta god da je razlog notorne neistine, „Politika“ u Dodikovoj službi nije baš referenca za taj list. Dapače.

Bila je i zajednička sjednica vlada Srbije i RS, sve sa slikanjem premijera plus Dodik i Nikolić, bez telefona u rukama; Izgledalo je prilično mučno, improvizovano, neiskreno...

Prije toga Dodik je bio na tribini organizovanoj povodom osnivanja ogranka „Prosvjete“ u Srbiji.

To je najdetaljnije propratio portal „Nova srpska politička misao“, koji uređuje Đorđe Vukadinović. Poznat kao oštar kritičar „Vučićevog totalitarizma“ i vjerni apologeta Dodikove diktature. Kvaka je u honoraru i proruskim linijama.

Na NSP se oglasio proruski Branko Pavlović sa tekstom koji ima tipično holivudski naslov „Dodikov odgovor“, toliko sličan blokbasteru „Odgovor: Bornov ultimatum“.

U ispisivanju ljigavog, uvlakačkog panegirika Dodiku, Pavlović predstavlja svoj glavni lik kao natčovjeka sposobnog da se odupre kompletnom Zapadu.

Pavlovićev tekst objavljen je i na sajtu „Fond strateške kulture“, koji je izrazito proruski i antivučićevski, a premijera Srbije otvoreno karakterišu kao izdajnika.

U svrhu nebeskog vaznesenja Dodika, Pavlović je potegao citate čak i iz stripa „Alan Ford“: „Ako kaniš pobijediti ne smiješ izgubiti“, tvrdeći da tek posle pažljivog analiziranja svake riječi ovdašnjeg Primitivca konačno razumije šta je strip junak (Grunf, op.aut.) htio da kaže.

Karikaturalni Pavlović zaista djeluje kao Dodikov Nosonja, s tim što će mu trebati vijekovi da shvati  i tri alanfordovska gradonačelnika Njujorka, koji su “Bezimeni, a svinjoliki, i ilustrovana su metafora svake birokratizovane, arogantne, pohlepne, bezosjećajne i nesposobne vlasti”.

Ne bih se Pavlovićevim svinjolikim panegirikom uopšte bavio da nije otvorene prijetnje na kraju njegovog poltronskog štiva.

„Glavni nauk koji Dodik svojim delovanjem svedoči je, da se napad zapada ne može izdržati ukoliko ne eliminišeš glavne opasnosti u sopstvenim redovima i ne učiniš svakom građaninu jasno o čemu je reč i koliko su stvari opasne po nacionalne interese. Nacionalni interes se ne može ni braniti, a naročito ne ostvarivati, ako se otvoreno ne usprotiviš glavnim zahtevima zapada. Samo tako se može izbeći poraz, a to je već uvod u neku buduću pobedu“, piše krvožedni Pavlović, već spreman opravdati eventualne fizičke zločine Dodikovog režima nad neistomišljenicima (očito inspirisan filmom „Bornov identitet“, u kojem glavni junak pobije sve što mu se nađe na putu da sazna ko je gdje je kud je krenuo).

„Dodikov identitet“ trebalo bi da, po Pavloviću, ima istu matricu, s tim što Dodik otpočetka filma tačno zna šta i kako hoće, ali Zapad nema pojma o tome na koga je udario.  

U hepiendu Dodik i Pavlović, ruku pod ruku, sa polja punog leševa domaćih izdajnika i zapadnih okupatora u pokušaju, odlaze zajedno u zalazak sunca. Planirajući gdje da potroše onu „Politikinu“ milijardu. Maraka.

Nakon što je Pavlović na početku svoje Ode Primitivcu citirao Grunfa, ni meni ne preostaje ništa drugo nego da svoj tekst završim Grunfovom filozofskom misli, koji se, svojevremeno, "osvrnuo" na sve pavloviće  i slične političke turneje, poput Dodikove beogradske, riječima: “Bolje ispasti budala nego iz voza”.

Getoizacija Srba: Dodikov Zid i Irgeti na njemu

Piše: Slobodan Vasković

Takozvani Savez za promjene (SDS, PDP, NDP) poodavno je dokazao da nije alternativa Režimu (SNSD, DNS, SP), a poslednjih dva mjeseca uporni su u nastojanju da argumentuju da nisu ni opozicija vladajućoj antinarodnoj i anticivilizacijskoj koaliciji.

Da nisu alternativa, svima je znano, jer je matrica po kojoj funkcionišu stranke Saveza identična onoj Režimskoj. Istina je da bi promjenom vlasti, samim tim činom, došlo do blagog povećanja stepena sloboda i blagog pada obima kriminala/korupcije, ali je istina da se u samom prakticiranju vlasti ništa ne bi promijenilo.

Istina je i da je navedena hipotetička situacija tek „puzanje (najsporije moguće) naprijed“, ali je istina i da SzP ne želi čak ni takvu promjenu. Oni ne žele ništa, jer ne znaju ni šta bi.

Istina je i da politički konformisti (Mladen Bosić), politički hedonisti (Mladen Ivanić) i politički solisti, bez šanse da nađu kvalitetan prateći hor (Dragan Čavić), nisu više ni mogli napraviti od do sada viđenog. S tim što treba znati da bez „Roditeljskog staranja“ nikada ne bi uspjeli ući u vlast na bh. nivou. Gdje predstavljaju Lutke koje govore, a ništa ne čine, pošto nisu uspjeli da se izbore za alate kojima bi dejstvovali. Sve bi trebalo za njih da uradi „Neko Drugi“.

Zato što (a to je najgore od svega) narečeni (mentalno prelijeni maksimalni potrošači našeg životnog vremena) smatraju da su Baš Oni zaslužili „zajedničku vlast“, premda je istina da „Roditelji“ nisu imali nikakav drugi izbor, već „Daj šta daš“; Pošto je „najgori od sve Djece“ (Milorad Dodik), postao regionalni problem, sa tendencijom da vrhunac svoje prevarantske i konvertitske političke karijere završi uspostavljanjem teritorije pokojne Republike Srpske kao poligona na kojem će se obračunati svjetske sile.

Sa akcentom na što kvalitetnije zatrpavanje ovog entiteta, koji je upokojen izglasavanjem Zaključaka kojima je praktično ozakonjena politička korupcija, a ukazivanje na nju proglašeno protivustavnim, neprijateljskim i rušilačkim. Te Zaključke parlamentu je predložio Režim nakon dvodnevne rasprave o aferi kupovine poslanika.

Glasanje takozvanog SzP o Zaključcima svjedoči da je grupacija stranaka koje predvodi SDS dezorijentisana u istoj mjeri kao i Režim i da je potpuno nesposobna za artikulaciju sopstvenih najprostijih „ideja“, a kamoli za što kompleksnije.  

SzP je inicirao raspravu u parlamentu, Režim je glasačkom mašinerijom iznjedrio i izglasao Zaključke kojima je praktično ukinuta vladavina prava,  ozakonjena politička korupcija, dok je ukazivanje na nju definisano kao izdajnički čin i rušenje nacionalnih interesa.

Isti taj SzP je bio potpuno podijeljen u vezi sa pretvaranjem Narodne skupštine u koruptivni instrument; Njih 14 je bilo protiv tih Zaključaka, dok ih je 12 bilo suzdržano. Pola Saveza, prisutnog sjednici parlamenta, suzdržalo se na donošenje odluke o upokojenju Republike Srpske, u koju se i oni navodno kunu. I koju navodno brane.

Pola njih suzdržalo se na otvoreno ponižavanje inteligencije naroda, njegovo nabijanje u najcrnju totalitarnu rupu. Pola njih je podržalo Režim svojim neprotivljenjem.     

Postupajući na taj način SzP je javno poručio da više nisu ni opozicija Režimu, već njegovi irgeti; Fizički radnici, koji izvršavaju Pogrebne usluge što ih Režim naruči. A nasahranjivalo se u proteklih deset godina. Pripadnici lažne opozicije nisu, saučestvujući, „lopatu“ iz ruku ispuštali.

Kap je to na prepunom okeanu neodgovornosti i nečinjenja odlično plaćenih pripadnika stranaka koji su trebali da spriječe Režimske pogrebne platforme i njihovu realizaciju sa ekstremno visokim procentom uspješnosti; Koji su trebali da onemoguće getoizaciju Republike Srpske i zaziđivanje živih ljudi u njoj. Što je sprovodi Dodik, kao glavni Zidar i Projektant, samoprijegorno radeći na tom projektu svakodnevno. Vođen nadom da će biti spašen od odgovornosti za sva nepočinstva, koja je realna koliko i opstanak Zida kojim obziđuje ovaj entitet.

U ambijentu izuzetno kompleksnog političkog previranja, nerijetko neuhvatljivom ovdašnjem posmatraču u svim njegovim sedimentnim naslagama, ali golim okom vidljivog u dimenziji nove podjele Zona uticaja između Zapada i Rusije, SzP ni ne pokušava spriječiti Dodikovo divljanje; Njegovo mahnito armiranje i betoniranje, ograđivanje entiteta (samim tim i Srba, kao apsolutno dominantnog naroda u RS) stometarskim zidinima spram svijeta progresa i demokratije, već se davi u detalju; Zapeti antiljudskih Zaključaka, kako bi sami sebe spriječili da vide šta zaista Najgori od sve Djece čini. Kako bi sebe poštedjeli činjenja ikakvog napora na sprečavanju poništenja kompletnog naroda, njegovog uništenja i progona.

Stranke koje čine tzv. SzP saučesnik su u brojnim Dodikovim (privrednim, finansijskim, ekonomskim...) zločinima, jer nisu ni pokušali da ih spriječe, a pomažu mu i u getoizaciji Srba, mučki ćuteći o detaljnom kontaminiranju ovog prostora šovinističkom politikom koja je, zajedno sa istim takvim politikama ratnih elita drugih naroda kao saučesnicima (s tim da je presuđeno da je srpski udio dominantan, što je ključna dimenzija) izazvala ratne strahote i Srbe i Srbiju dovela do gabarita prostoproširenog Beogradskog pašaluka, sa donedavnom tendencijom ka prostom.  

 

Da ta tendencija ne bi bila materijalizovana Srbija je odbacila politiku devedesetih, učinili su to njeni najžeći promoteri, shvatajući da (nastave li) neće imati tu politiku gdje prezentovati, jer Srbije biti neće. Promjena je to koja je spasila Srbiju, nebitno je kako ko doživljava one koji su se promijenili.

Srbija je odustala od „kulture zločina“ kao dominantnog političkog odnosa sa drugima, što odbranu sopstvenog retrogradnog djelovanja gradi na istom takvom činodejstvovanju drugih.

Srpskim političarima u RS na pamet ne pada da se manu politike devedesetih, bilo da je sprovode u tvrdoj ili mekoj varijanti.

Dodik je tu politiku preoteo SDS-u 2006.: Krimpragmatik je uvidio da je najjednostavnije opustošiti narod i sve njegove resurse, podastirući mu neostvarive, iracionalne, maksimalističke nacionalne ciljeve i nade kao lako preskočive ljestvice, istovremeno uvodeći Plutokratiju kao oblik vladavine. Koja je prerasla u upravljanje institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa.

Zid, od elemenata laži, obmana, prevara, vezivanih mržnjom prema drugima i drugačijem, zidan je gotovo deset godina; Snažno su podgrijavane nerealne težnje za secesijom, garnirane mržnjom prema drugim narodima u BiH; Sada doživljavaju svoj krešendo u potpunoj getoizaciji Srba i njihovom isporučivanju na tacni kao topovskog mesa Velikim Silama. I to dok su Srbi u ritama, bez para, prijatelja, resursa.

Dodik to radi potpuno svjesno, zlonamjerno, sistematično, još uvijek ispaljujući lažne balone da je faktor, da je regionalni lider, da je bitan koliko i Najbitniji na Planeti.

Grandomanija (Hubrisov sindrom), od koje je taj nebitni, nikom potrebni, prevaziđeni Profiter, (zadrigao od bogatstva krvavo zarađenog na srpskim atavizmima, zabludama i iracionalnim težnjama), teško obolio, mu je pokretačka snaga, koja ga tjera da zida Zid, koji će biti oduvan kao Kuća od slame. Podjednako koliko i strah od odgovornosti.

Zid, kada uskoro bude srušen, ostaviće teške posledice po one na koje padne; Narod primarno, kojeg nijedna od Velikih Sila (ma kako koju duhovno doživljavao) žaliti neće, jer je sam sebi izabrao neljude koji su mu uništili zdravstvo, školstvo, privredu, poljoprivredu, ekonomiju, finansije, institucije…, pod matricom “borbe” za “nacionalne” interese.

Srbi su žrtve sopstvenog izbornog cinizma, koji je produkt višedecenijske mitomanske zablude o sopstvenoj Planetarnoj veličini: Birali su za Vođe one koji su ih nemilosrdno opljačkali i bacilli u najprljavije tamnice. I tamo ih drže bez ikakve namjere da ih puste. Sa namjerom da ih tu zauvijek zakopaju.

I bili su uporni u tom biranju. Zarobljenici dežavi sindroma.

Dio tog istorijskog Cinizma, tog Kulta svjesnog Samobistva Naroda, nesvjesnog Slamke i Vihorova, je i povjerenje onima koji su ih trebali odbraniti od lažnih Vođa, Careva, Baja i ostalog Šljama i Ološa.

SDS je 2006., Dodikovim konvertitstvom sa lijevog na ultradesno krilo, ostao bez politike. Prvo su godinama tužno gledali kako Dodik na njihovim retrogradnim „nacionalnim“ platformama gradi Ličnu Imperiju, da bi poslednje tri shvatili da nemaju šansu da tu politiku vrate.

Sama ta spoznaja učinila ih je nešto drugačijim od Dodika, ali SDS nije napravio ključnu stvar: Nisu ni pokušali osmisliti/formirati drugačiju politiku od one koju su vodili do 2006.; Čak nisu ni pokušali pogledati Kalendar i utvrditi da je već 15 godina 21. vijek.

Nisu učinili ništa konkretno, sem što su glumili sjenu SDS-a do 2006., što je bilo najgore moguće rješenje. SDS je glumio i još uvijek glumi „Umivenog Dodika“. Iako je Dodik, i Umiven i Neumiven, pošast koja je sve opustošila.

Ova činjenica nije više cinizam, već najmorbidniji politički mazohizam; Svjedočanstvo da ne postoji alternativa. Niti opozicija.

Svjedočanstvo da će opet stradati narod, koji jeste napravio greške, ali, ako je za utjehu, i nije imao nekog izbora u poslednjih deset godina, jer je mogao da bira između Falsifikata Ratnog Originala, što je postao SNSD,  i „SDS-a u crnini“ za otetom mu politikom.

PDP nikada nije ni bio izbor, to je interesna organizacija, koja lajt nacionalizam i lažno evropejstvo kvalitetno naplaćuje kao predjelo promoterima atavističkih politika (prvo od SDS-a, pa od SNSD-a, pa opet od SDS-a...).  Varijacija na temu PDP je DNS, dok su socijalisti zloupotrijebili žal za predratnim vremenima, a NDP je privremena čekaonica za slučajne prolaznike.

Sa antinarodnim vođstvom i lažnom impotentnom opozicijom, dočekali smo Igre Velikih na ovom prostoru. Dodik im je ponudio narod kao glinene golubove. Što je, izvan svake razumne sumnje, prihvaćeno. Već su krenula ispaljivanja...

Sukob Rusije i Zapada na ovom prostoru, tek je djelić sveukupnog sudara. Međutim, on će ostaviti iza sebe tektonske promjene u političkom miljeu Regije.

Što se tiče Dodikovog Režima, on je, već slomljen. Ali se, očekivano, odupire odvlačenju. Zato će se, što je “sveto pravilo” svih režima, pa i ovog, prije konačnog uklanjanja fizički obračunati sa narodom. I svi to znaju, pa i čelnici ovdašnjeg Režima.

Ali, nemaju kud. Fatalizam Moćnika koji su se precijenili i prenapregnuli prostor i vrijeme u kojem djeluju: decenije su nabili u godine i sami sebi skratili vijek postojanja.

Jer, (već sam to navodio), Plutokratija ne trpi drugačije mišljenje. Plutokratija, iskustvo je pokazalo, uvijek završava/biva potpuno uklonjena Revolucijom.

I ovdašnja će. To je mlin na koji Režim nagoni većinsku vodu.

SzP to ne može spriječiti, niti žele, pošto djeluju u skladu sa “Zakonima” i “Pravilima” koje im je uspostavila Oligarhija u proteklih gotovo deset godina, a mogu se svi podvesti pod “iracionalne strahove od optužbi za rušenje nepostojećih srpskih nacionalnih interesa, bijeg od reakcije i nedjelovanje, otjelovljeno u Nojevom sindromu”.

Lažna Opozicija, riječju, djeluje po “Zakonima” i “Pravilima” onih koji su te nacionalne interese spalili. U bukvalnom smislu te riječi. I ne pada im napamet da to promijene. Kakav paradoks.

Krajem avgusta 2014. sam u jednom blogu konstatovao da su

oktobarski izbori zadnja šansa da se vlast u Republici Srpskoj promijeni mirnim putem i ukoliko se to ne desi, sledeći korak je anarhija i to niko ne može spriječiti, ma koliko svi gromko ćutali o tome.

Ostajem i danas pri tome da je zadnja šansa, nažalost, potrošena i propuštena.

    

Pokojna Republika Srpska

piše: Slobodan Vasković

Višegodišnji varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti doživio je na poslednjem zasjedanju parlamenta svoju kulminaciju: Režim je usvojio zaključke prema kojima je cilj otvaranja afere „kupovine poslanika“ bio destabilizacija RS i rušenje njenog ustavnog poretka.

Proglasili su Dan za Noć; Bijelo za Crno. Vid za Sljepilo, Sluh za Gluhoću. Proglasili su inteligenciju za neinteligenciju/tupost/idotluk… Proglasili su svakog ko drži do sebe kao do ljudskog bića za zvjerad, na koju je otvorena lovina.

Upravljanje institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa, tako je dostiglo svoj zenit; Arhijereji Pornokratskog Patrijarha spalili su na lomači i poslednju šansu za mirni povratak u civilizaciju. Republika Srpska je pokojna, a u mjesecima koji dolaze držaćemo sami sebi zadušne dače.

Nametanje ličnih ciljeva Pornokrata kao opštih svim sredstvima ne može više uspješno dovesti do anesteziranja različitosti mišljenja, ma koliko se upokojenje Republike Srpske u Sjemeništu Pornokratije smatralo velikom pobjedom.

Ono što nikako ne razumiju Kreatori Javnog Odstreljivanja Republike Srpske, posebno ne oni što su je u Skupštini “potvrdili” u Glavu, jeste da su i sami sebi pucali u sve dijelove tijela. Gdje god su stigli.

Oni bez RS ne znače ništa, a nakon što su je nemilosrdno umorili, i sami su postali nepotrebni.

Nasilje i Strah ovdje više neće biti “duh života”, već notorne, dnevnopolitičke činjenice; Svakodnevnica, na koju će se odgovarati istom mjerom.

Put ka tiraniji u proteklih deset godina perfektno je utaban velikom podrškom naroda, a nakon poslednjeg akta beskrupuloznih Vladara, narod više nema kud.

Pribijen je na dno žive masovne grobnice, iz koje će morati izaći. I zgaziti Pornokrate, koji su poništili sve društvene odnose – od političkih, preko privrednih, do ekonomskih i finansijskih, ostavljajući samo lične, kao kratki lanac za držanje poslušnih.

Vjera Pornokrata i njihovih Novovjeraca da će i dalje moći beskonačno dugo kažnjavati i brutalno gušiti svako ispoljavanje različitosti, sama po sebi je drskost gigantskih razmjera.

Koja će biti brutalno kažnjena. Takav rasplet nemoguće je više izbjeći, a njegovi kreatori su oni koji su upokojili ovaj entitet.

Stvari su ovdje jednostavne: Patrijarh Pornokrata pojednostavio je sistem do vulgarnosti, čineći ga potpuno zavisnim od svojih ličnih interesa, što je, vremenom, dovelo do nesnošljivosti.

Sada je taj prag Vulgarnosti i Nesnošljivosti pređen. Povratka nema ni za koga: Ni za Pornokrate ni za njihove Žrtve. Ni za RS koja više i ne postoji, sem kao hologram mrtvog subjekta.

Otpor potpunoj varvarizaciji svih civilizacijskih normi sad se postavlja kao imperativ. To je pitanje opstanka svakog pojedinca, pitanje opstanka Naroda. Kojeg je Režim doveo do ivice uništenja.

Državu ne može voditi jedan čovjek. Čak ni grupa njih. Vrijeme diktatora je prošlo, jer ne mogu da ponesu breme vođenja jedne moderne nacije.

Nemoguće je i najefikasnijom izolacijom u potpunosti odvojiti nasilno zatvoreni prostor od svijeta progresa. Posebno je to nemoguće u modernom društvu, u kojem se pluralizam podrazumijeva.

Zato ovdje predstoji teška bitka za očuvanje naroda. Zadnja.

Ili narod ili Oni.

Narod, nažalost, ne može računati na tzv. Opoziciju, tu skupinu nomada izgubljenih u prostoru i vremenu, koji svoj nomadski život sprovode sa mišlju da bi trebali krenuti, da bi se trebali pokrenuti, istovremeno se ne krećući nigdje. Niti pokušavajući. Jer ne znaju ni gdje bi ni kud bi, a ni zašto.

Samodopadljivi egocentrici ograničenih kapaciteta, bez ikakve, čak i nejasne, vizije dnevne politike (veću kapaciranost i da ne pominjem), ne mogu artikulisati ni lične zahtjeve, a kako bi narodne.

Nomadi bez zemlje, stada, prostora, vremena, taj djelimično iskrivljeni reflex Pornokrata, satruli su na mjestima gdje su se zatekli. Upokojeni su prije svih. Bog da im dušu prosti.

Narod ne može računati ni na Igora Radojičića, gumenog patuljka, kojeg je nemoguće pritisnuti u mjeri u kojoj se on može poviti. Ma šta mu učinili, on uvijek nađe razlog da se dodatno povije. Upokojeni Igor. (Lažni signal sa Onog svijeta, koji sam pogrešno shvatio, zbog čega Vam se svima najiskrenije izvinjavam).

Narod može računati samo na sebe. Što je najteža moguća pozicija.