piše: Slobodan Vasković
Politički banditizam koji hara
Republikom Srpskom već dugih osam godina ušao je u svoju zadnju fazu –
frontalni udar na sve i svakoga za koga se procjenjuje/smatra/tvrdi/zaključuje
da predstavlja prepreku opstanku/ostanku gangsterske strukture na vlasti.
Primitivizam, nasilje, laži i
prostakluk, osnovne karakteristike političkog banditizma, eksplodiraju u lice
svima, pokušavajući da zastraše/uplaše/ smrve svaku pomisao na otpor i promjenu
stanja koje se može sažeti u pet riječi - mafija ovdje ima svoju državu.
A da bi je sačuvala, otpočeli su
jednogodišnji projekat „ekonomske politike“ koji garantuje enormnu proizvodnju „državnih
neprijatelja“.
Najistaknutiji predstavnik škole
političkog banditizma Milorad Dodik obraća se građanima na način kojeg bi se
postidio i šef mjesnog odbora čobana.
Nije ni čudo: taj je oduvijek podanike
smatrao najobičnijom stokom i tako se i odnosio spram njih. Nikada nije bio
predsjednik svih građana, već isključivo Šef okoštale mafijaške strukture, koja
je, osim pljačke, godinama radila na raspirivanju srpsko-srpske mržnje, unoseći
podjele u sve institucije, organizacije, udruženja, firme, škole, vrtiće,
porodice, monstruozno etiketirajući one koji drugačije misle.
Mafija je računala da će im
jednom srpsko - srpska mržnja zatrebati za izazivanje srpsko - srpskog sukoba,
kako bi na taj način pokušali spasiti oteto i opljačkano. Imali su dobru
procjenu i sasvim kvalitetnu strategiju - na korak smo od tog sukoba.
Mržnja prema svakom ko ga ne
glorifikuje, ne podržava, ne divi mu se, nije zaljubljen u njega, nije oduševljen
njegovim gangsterskim stoicizmom/kriminalnim pragmatizmom/lažnim nacionalizmom/licemjernim
altruizmom/ciničnim filantropizmom, Dodika je dovela do situacije da upire
prstom i traži kažnjavanje/presuđivanje/satiranje žigosanih. Ostalo mu je još
da izgovori - po kratkom postupku.
Njegovo ponašanje nije nikakvo
iznenađenje. Dapače, sasvim je očekivano. Neočekivano bi bilo smatrati da će se
osoba koja je ukrala preko milijardu maraka predati i prepustiti blagodetima
pravne države. Ne, on i oni se neće predati i, u najopasnijoj godini koja je
pred nama, neće propustiti da brutalnim fizičkim nasiljem udare po nekom od „državnih
neprijatelja“.
Ali džaba. Ovo je zadnji boj
Primitivca i Primitivaca; bitka koju oni ne mogu dobiti. Kakvo god zlo uradili.
Oni su gotovi.
Dodikovo ubjeđenje da je „narod
stoka“, koju je lako zavesti sa nekoliko lažnih nacionalističkih floskula, nešto
maraka, kojim „sređenim“ radnim mjestom, Potemkinovim građevinama, šatorskim
druženjem i šund retorikom, tanak je led, koji je već pukao pod njegovim
nogama. On i njegov ukleti brod nasukali su se na hridi sopstvenih laži o
referendumima, vraćanju nadležnosti, bjeslosvjetskim neprijateljima, petokolonašima,
privrednim uspjesima, političkoj dominaciji...
Narodu, kojeg Dodik toliko
potcjenjuje, uveliko je jasno da postoje petokolonaši u RS - ali to nisu oni u koje
Dodik prstom upire, već oni koji upiru.
Dodik je izlizan, pohaban,
rashodovan, zastario... Puko je sredstvo okruženja, koje se svelo na Radišića,
Stankovića, Čičića, Đurića... U Dodikovoj blizini nema nikog poštenog, ni
stotinama kilometara daleko.
On je pročitana knjiga, čije
listanje je, nažalost, potrovalo mnogo poštenog svijeta u ovoj zemlji; doveo je
sebe do pozicije Pajaca. Veoma opasnog.
Već izaziva gađenje to njegovo ekstremno
nasilje prema slabijima i još esktremnija servilnost prema jačima. Patologija,
da ga citiram.
Dodik je prestravljen onim što
dolazi i nekontrolisano čini krupne greške. Postao je najjače vezivno tkivo
opozicije u RS, silom ih tjera na udruživanje i sabijanje; mnogo većom nego što
su je oni bili spremni emitovati u ovom momentu.
Njegov udar na Vladu Trišića i
BN TV još veća je greška. Potez je to očajnika; prezrenog nasilnika, koji je
prethodnih mjeseci preko emisara/seiza/kurira pokušavao polizati ono što je
popljuvao krajem prošle godine. Tražio je pomirenje, pištao za njim, a kada je
odbijen i kada je BN TV nastavila sa objektivnim informisanjem, on je ponovo pokazao
svoje pravo lice - izopačeno, jadno, unakaženo...
Dodik, koji je opljačkao
milijardu maraka, koji je svim sinu dao kredit od tri miliona maraka, bratu milione
i hiljade dunuma državne zemlje, ostatku porodice milione, koji je u svojim
medijima uspostavio „Crne liste“, pokušava izigravati moralnu vertikalu lažno
optužujući Trišića da je od „Amerikanaca dobio 800.000 dolara“!
Kakvi jeftini trikovi; prejeftini
do mjere da ih ni poslednji džambas ne bi koristio. Ali, i poslednji džambas
ima zeru časti.
Dodikovo nasilničko, primitivno,
bahato i prostačko ponašanje imaće svoje konsekvence i u Beogradu, tamošnjim
zvaničnim krugovima. Oduvijek je osobama koje danas čine državni vrh Srbije
bilo jasno sa kim imaju posla, kada im se pomene Dodik.
Uzaludno je sve njegovo
poltronisanje, puzanje i izvinjavanje Tomi Nikoliću, Aleksandru Vučiću i
ostalima, jer su svjesni o kakvim nasilniku, bez ikakvih skrupula, morala, mrve
ljudskosti, je riječ.
Njegov poslednji udar na Trišića
dodatno im je podvukao tu svijest. Jer Trišić je čovjek koji ima izvrsne odnose
sa najužim državnim vrhom Srbije; bolje nego bilo koji drugi pojedinac iz RS.
Trišić nije njihov čovjek. On je njihov prijatelj. Uz to, Trišić ima najmoćniji
medij u RS. Medij koji ima srpski nacionalni prefiks, koji Dodik očajno želi. I
koji neće dobiti, što ga, kako to sve češće imamo priliku vidjeti, potpuno
izluđuje i prestravljuje.
Dodik je na putu potpunog samouništenja i niko i ništa ga u tome ne može zaustaviti.
