piše:
Slobodan Vasković
„Partija demokratskog progresa
se osipa zato što je velika stranka“, izjavio je nedavno jedan visoki
funkcioner PDP-a, obrazlažući potpuni nestanak te organizacije u dobojskoj
regiji.
Njegova izjava, ako ste
dobronamjerni, može se shvatiti kao jako jako loš vic, ali ako ste objektivni
jedino je možete razumjeti kao potpuno sljepilo i apsolutni nedostatak bilo
kakve suvisle ideje unutar te političke organizacije, koja je u natpolovičnoj
mjeri devastirana.
Uz to se postavlja i pitanje da
li su u PDP-u zaista do te mjere izgubili kompas i osjećaj za realnost, da su ubijeđeni
da mogu na navedeni način komunicirati sa građanima, pokušavajući im objasniti
da im ni vid ni sluh ni okus ni miris nisu u funkciji. A bilo koje od tih čula,
kada ga usmjerite u pravcu te stranke, snažno opominje da je PDP na nizbrdici i
da taj pad svakim danom dobija na akceleraciji.
Istina, PDP je imao sve šanse da
postane velika stranka, ali nijednu od njih nisu iskoristili. Vođstvo partije
svjesno je to uradilo kako bi sačuvali sopstveni komoditet, zadovoljavajući se
pozicijom „jezička na vagi“, od koje trenutno nije ostao ni izraubovani kantar.
Sljedeća paralela sve govori. Partija
Demokratskog progresa osnovana je 1999. i godinu nakon toga, na izborima
održanim 2000., imala je 11 poslanika. I Savez nezavisnih socijaldemokrata tada
je imao 11 poslanika. PDP nikada nije ponovio taj rezultat, a deset godina kasnije,
na izborima 2010., PDP je osvojio sedam mandata, a SNSD čak 38.
Dok
je SNSD rapidno rastao, PDP se galopirajući osipao. I danas, kada SNSD bilježi
pad rejtinga, u PDP-u nisu u stanju to da iskoriste, te dodatno tonu.
Kada
ad hok pročešljate mrežu, lako sagledate ko je sve proteklih godina napustio
PDP, ko se sve “osuo”, zaključite da je
pravo čudo da uopšte i postoje.
Dragan
Mikerević, Dragan Šolaja, Stevo Pašalić, Petar Kunić, Milenko Vračar, Stevan
Stević, Džerard Selman, Boško Tomić, Rajko Latinović, Rodoljub Trkulja, Simeun
Vilendačić, Biljana Marić, Dragomir Jovičić, Marin Kvaternik, Branko Krsmanović…
samo su neka od imena (premijera/ministara/zamjenika, pomoćnika ministara) koji
su napustili PDP, ili su u toj stranci marginalizovani. Nestao je čak i Slaven
Pekić, koji se pronašao u višemilionskom biznisu sa naftom i ko zna još kojim
derivatima.
U
PDP- u i oko njega nisu više ni Nada Đaković, Miro Jurišić, Nada Babić, Milovan
Borojević, Veselin Poljašević, Nevenka Trifković, Dušan Stokić, Željko Bilbija,
Stojan Todorović, Petar Dragičević, Gavrilo Antonić, Milenko Antešević, Savo
Mirković, Radenko Đurica, Nikola Špirić, Vitomir Tomić, Mladen Zarić, Milojko
Grujičić, Goran Milojević…, koji su u ime te stranke obavljali poslaničke i
delegatske funkcije.
Iz
PDP-a je nestao i veliki broj funkcionera (direktorkog statusa), a među njima
su Zoran Mastilo, Anto Gajić, Savo Mirković, Željko Jungić, Božo Janačković, Milica
Bisić, Ljubo Macanović, Stojko Blagojević, Milovan Blagojević, Željko Janjetović,
Zdravko Todorović… Važno je napomenuti da uz PDP odavno nije ni Damir Miljević,
jedan od osnivača stranke i brojni brojni drugi.
Moglo
bi se konstatovati da je PDP stranka koja ima mnogo više bivših članova nego
sadašnjih.
Od
osnivača su “osipanje” jedino “preživjeli” Branko Dokić i Zoran Đerić.
Danas
PDP-on, uz Mladena Ivanića, gospodare Branislav Borenović,
Igor Crnadak, Velimir Sakan, Aleksandar Golijanin, Vinko Radovanović, Dijana
Čekić, Zoran Tešanović, Veljko Stupar, Milan Švraka.
Na političkoj pijaci RS, osim Ivanićeve, njihova vrijednost
je nevelika, mizerna čak.
Ne treba zaboraviti ni Slavka Vučurevića, gradonačelnika
Trebinja, koji je nakon izborne pobjede postao kao i oni protiv kojih se
navodno borio.
Kada se sagledaju sve velike seobe iz PDP-a, jasno je da je
ta stranka i intelektualno i kadrovski teško osakaćena, zbog čega se nalazi u
teškom škripcu i zbog čega je njena budućnost bezizgledna.
Kada se zna čime se danas bavi PDP, tada se utisak
bezizglednosti te opcije pojača do gigantskih razmjera.
PDP se sada iscrpljuje sukobima Vinka Radovanovića i Zorana
Tešanovića, koji na političkoj berzi imaju oznaku-bez težine; ratovima Veljka
Stupara i Zorana Tešanovića, gdje je prvi potpuno “počistio” drugoga u Istočnom
Novom Sarajevu, ali i da nije, tamo je ta stranka završila karijeru. Potpuno je
irelevantno ko će pobijediti u tom ličnom sukobu, jer Dobojski sindrom stigao
je odavno među PDP-ovce u istočnom dijelu RS.
PDP ne nudi ništa konkretno sem šuplje, ovještale, političke
priče koju mrmlja Borenović ili, pak, lažnog radikalizma kojeg promoviše
Crnadak. I iza jednog i drugog “stava” je potpuna praznina. Višegodišnji
unutarstranački nerad, javašluk i ranije preveliko uživanje pozicije “jezička
na vagi”, potpuno su otupili tu stranku i doveli je u situaciju da se
isključivo bavi sama sobom, a i to čine mlako i bezvoljno. Nema tu krvi ni kada
kost potpuno rasiječeš.
PDP, ovakav kakav jeste, niti je opozicija niti alternativa. (Osim
ako se lični hedonizam može podvesti pod ove kategorije).
Sva ova dešavanja uslovila su prestrojavanje u ostalim
opozicionim strankama, posebno u SDS-u, gdje se sve više razmišlja o tome da
Mladen Ivanić ne bude kandidat za člana Predsjedništva BiH. Unutar SDS-a
postoji vrlo velika i čvrsta grupacija koja ne želi ni da čuje za njegovu
nominaciju za tu poziciju i ističu da tu bitku treba da bije neko od mlađih
kadrova najjače opozicione partije. Nije mali broj ni onih koji se, na tragu
poteza Aleksandra Vučića, zalažu da kandidat opozicije za člana Predsjedništva
BiH bude nestranačka ličnost.
Ovi zahtjevi dobili su posebno na intenzitetu nakon saznanja
da PDP za sebe, u raspodjeli kolača nakon idućih izbora, traži ponovo mjesto u
Domu naroda parlamenta BiH. To se doživljava kao ziheraški potez samog Ivanića,
koji bi sebe smjestio u taj Dom, ukoliko bi izgubio predsjedničku trku. Ono što
je po Ivanića opasnije jeste činjenica da je taj PDP-ov balon shvaćen kao
nevjerica da uopšte može dobiti izbore, pod uslovom da bude kandidovan za člana
Predsjedništva BiH.
Nakon svega jasno je da u PDP-u još nisu shvatili da idući
izbori ne znače nikako pokušaj promjene vlasti, kako bi se nekoliko njihovih
funkcionera smjestilo na udobne pozicije u kojima neće ništa raditi, već da je to
bitka za nadu da se i na ovom prostoru može otpočeti obračun sa kriminalom i
korupcijom, koji su postali obrazac ponašanja i djelovanja vlastodržaca.
