Dodik i Vučić – spajanje neugodnog sa korisnim

piše: Slobodan Vasković

 

Sastanci Aleksandra Vučića i Milorada Dodika postali su prava poslastica. Dodik čini sve da okupira Vučića, i u dobroj mjeri je uspio u tome.

U početku su njegovi gigantski napori da Vučića stigne bilo gdje u Beogradu/Srbiji i slika se sa njim, emituje zajedničko saopštenje, osjeti njegov dah u svojoj blizini (za šta je angažovao cijelu mašineriju) izazivali podsmijeh, u istoj mjeri kao i ponašanje ovdašnje opozicije, koja svaki put “padne u nesvijest”, uz obilno “povraćanje krvi” od straha (izazvanog neizgovorenim pitanjem “Da li su se Aca i Mile dogovorili”?), kada se ovaj dvojac susretne.

Međutim, Dodik je istrpio sve i već prevazišao fazu podsmijeha, za razliku od ovdašnje opozicije, što se i dalje davi u sopstvenom strahu.

Premda su sastanci Dodika i Vučića još uvijek izuzetno rijetki, dobro prikriveni od očiju javnosti, (jer na njima nema nikakve ni srdačnosti, ni prijateljstva), oni su, svaki put kada se dese, medijski predimenzionirani (posebno u RS) i daje im se značaj koji, realno, nemaju.

Nije to bez osnova, a dva su najbitnija: opštepoznato neprijateljstvo Dodika i Vučića, koje je kulminiralo “političkim pobačajem”, i percepcija javnosti koja Vučića doživljava kao borca protiv kriminala, dok Dodika vidi kao njegovog inspiratora.

Politika, posebno na ovim prostorima, je stara kurvetina i te “nijanse” javno ne utiču na odnose, dok god i jedna i druga strana imaju značajne institucionalne pozicije.

Vučić može lično Dodika smatrati najvećim gangsterom, ali nikada se neće tako odnositi prema predsjedniku RS, jer bi to po njega imalo teške političke posledice; isto tako Dodik može doživljavati Vučića kao najvećeg neprijatelja, ali će samo u ogromnom strahu (kako se to desilo prije par mjeseci) takvo što tek naznačiti, nikako jasno precizirati i pozicionirati.

Svega toga svjesni su i Vučić i Dodik, kao i činjenice da se lično neprijateljstvo (koje je konstanta) može, s vremena na vrijeme, ostaviti po strani, kako bi se iz političkog odnosa izvuklo što više, opet, lične koristi.

Uz sve to, Dodiku je itekako jasno da Vučić (čitaj institucije Srbije) neće otvoreno krenuti na njega sve dok se srpska samouprava na Kosovu koliko toliko ne učvrsti, što mu je ostavilo dovoljno manevarskog prostora da pokuša već sada amortizovati udare koji će na njega uslijediti iz Beograda. I koji su neminovnost, kako se budu završavale istrage o kriminalnim privatizacijama u Srbiji, posebno one u kojima je učestvovao Dragan Đurić.

Vučić ne može mjesecima Dodika držati “na ledu”, jer mu ni takav status ne odgovara, tako da i on i njegov neželjeni partner iz RS spajaju neugodno sa korisnim i izvlače iz date situacije što se izvući može. Jedino se opozicija iz RS po ovim pitanjima uopšte ne kreće, nijemi su posmatrači kompletne situacije i mazohistički istrajavaju u sopstvenim strahovima. Očito je da smatraju da su toliko bitni da bi Vučić lično trebao da ih nazove da se pokrenu, što je daleko od istine koliko i Zvezdane planine od Zemlje.

   

Vučić troši Dodika za unutrašnju upotrebu u Srbiji, što ovome ni najmanje ne smeta (sve mu staje “pod kapu”), jer i on koristi sastanke sa Vučićem za gnječenje javnog mnenja u RS/BiH.

Dan prošli, 19. novembar, veoma je bogat tim političkim potrošačkim mentalitetom. Važno je izanalizirati najznačajnije vijesti objavljene tokom tog dana.   

SRNA je emitovala informaciju da su se u Beogradu sreli Dodik i Vučić i “dogovorili se o realizaciji ekonomskih pitanja i konkretizovanju saradnje između Srbije i Srpske”.

Taj dio vijesti je uobičajeni formalizam, najjeftinija politička konfekcija, što se, u nedostatku ičeg konkretnog po navedenim pitanjima, emituje sa svih ovakvih sastanaka.  

Zato je sledeći pasus veoma važan.

“Vučić i Dodik su istakli značaj regionalne stabilnosti i konstatovali da izlazak velikog broja građana na izbore na Kosovu i Metohiji predstavlja veliki uspjeh za Srbiju i srpski narod”, navodi se u vijesti SRNE.

Ovaj dio, na srbijanskoj javnoj sceni, itekako ide u prilog Vučiću, koji je imao velikih problema da nagovori Srbe sa Sjevera Kosova da izađu na izbore. Na kraju se, uz dramatične preokrete, sve završilo pozitivno po državni vrh Srbije.

Međutim, bilo je bitno natjerati Dodika da javno “poliže” što je “pljuvao”, a svjedoci smo da je prije svega par mjeseci ovdašnji čelnik tvrdio da je sporazum koji je Beograd potpisao sa Prištinom protivan interesima Srba, što žive na Kosovu. Dodik je otvoreno pozivao Srbe na neposlušnost, pa im čak nudio da se presele u Republiku Srpsku. Dodik je sve te svoje rigidne stavove preko noći “zaboravio”, i već dva mjeseca je vrlo ozbiljan promoter zvanične politike Beograda prema Kosovu.

Nagrada je poneka slika/susret sa Tomislavom Nikolićem ili Vučićem. I stvaranje percepcije u javnosti da mu je “sve oprošteno”. Premda oprosta nema, niti će ga biti.

Dodikova moćna medijska mašinerija i te mrvice predstavi kao prave “komadine krtine” (što je i logično), a narod/birači u RS se zaljulja “analizirajući” i “zaključujući” da je “Dodik i dalje jak, da mu ni Vučić ne može ništa, čim se sreće sa njim”.

Nigdje nikog iz opozicije RS da kaže bilo šta, da podsjeti na Dodikovu vjerolomnost, na pozive Srbima sa Kosova na bojkot, na preseljenje u RS; ne mogu ni riječ da prozbore, jer “povraćaju krv” od straha zbog još jednog susreta.

Ni na pamet im ne pada da bar pošalju pismo Vučiću/Nikoliću/Ivici Dačiću i obavijeste ih šta misle o Onom sa kojim oni svako malo popričaju, jer ga ne mogu izbjeći, budući da je postao znak kraj svih njihovih puteva.

I da im sroče kako su upali u politiku dvostrukih aršina - u Srbiji se, hapseći na buljuke, bore protiv kriminala i korupcije, a sastaju se sa lupenima iz Republike Srpske. Ne smiju, to je jedina prava istina i to govori sve o ovdašnjoj opoziciji, a ništa o Dodiku.

Isti taj Dodik, stari vješti hazarder i prevarant, ubijeđen je (ispravno) da mu susreti sa Vučićem uveliko “peglaju” crne rupe u habitusu, stvorene potpunom kriminalizacijom Republike Srpske, koju je čelnik ovog entiteta temeljno sproveo.

Uz to, Dodik je procijenio da je već vrijeme da i on malo jače zahvati političke kaše od tih susreta sa predstavnicima Beograda. Do 19.novembra se zadovoljavao sličicama, ispraznim saopštenjima, kratkim vjesticama; od 19. počeo je i on sa značajnijim manipulacijama. Pogledajmo još dvije vijesti iz tog dana.

Za BiH postoje dva pravca: konfederacija sa nadležnostima predviđenim Dejtonom ili raspad na tri etničke teritorijalne jedinice, navodi se u dokumentu “Dejtonska struktura BiH i pravni položaj Republike Srpske”, koji je (19.11.) objavio Kabinet Milorada Dodika.

U obimnom dokumentu se navodi da je mnogo puta ukazano da je BiH “neuspješna država”, kao i da “ne postoji većinske identifikacije sa sadašnjom BiH, zbog neriješenih međunacionalnih sukoba ispoljenih u građanskom ratu”. (agencije)

Isti taj dan, 19.11., Dodik je održao predavanje beogradskim studentima prava.

Podsjetivši da je Republika Srpska formirana prije rata i da ima sve elemente državnosti, Milorad Dodik je beogradskim studentima prava poručio da je Republika Srpska država.

"Najbolje za Bosnu i Hercegovinu je da se mirno dogovori raspad. Koliko sam ja razumio to se zove disolucija", rekao je Dodik u obraćanju studentima Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu koji su ove riječi pozdravili aplauzima.
 

"Najbolje je da Republika Srpska bude država, a oni nek stvaraju svoju državu. Koliko god se neko opirao to će se jednog dana desiti, samo mi moramo da imamo strpljenje", istakao je Dodik i dodao da će jednog dana raspisat referendum i da im, kako je rekao, niko ništa neće moći.

U prepunom amfiteatru fakulteta je, pored velikog broja studenata, prisustvovao ministar pravde i državne uprave Srbije Nikola Selaković, profesori fakulteta i druge javne ličnosti. (agencije)

Kada se u Dnevniku, bilo koje TV kuće, pomnože “susret Vučića i Dodika”, “BiH kao konfederacija” i “država Republika Srpska”, jedini zaključak koji prosječan gledalac/birač može da izvuče glasi: “Iza Dodika i njegovih konfederalnih/državničkih htijenja stoji lično Vučić, koji se taj dan sastao sa njim, a Selakovića poslao na Pravni fakultet da ga podrži”.

Što uopšte nije tačno. Vučić je Dodika u Beograd pozvao da ga opomene da prestane sa nacionalističkom retorikom, da smanji tenzije na relaciji Banjaluka-Sarajevo, da smanji pritiske na sve one koji ga kritikuju. I sve to mu je rekao na jednom širem sastanku, na kojem je od Dodika zahtijevano da svoje ponašanje radikalno primiri i pokuša sa partnerima iz Federacije BiH ispuniti bar neke preuzete obaveze prema Briselu.

A on je to, kao što smo vidjeli, nabio nogom iz voleja. Što i ne čudi, jer idu izbori koji su za njega “biti ili ne biti” na slobodi. (Dan poslije, 20. novembra dodatno je poentirao, ističući da su njegovi odnosi sa Vučićem odlični i bez ikakvih nesporazuma. "Nekoliko sati razgovarali smo o važnim pitanjima. Naša saradnja je odlična i u tom pogledu nema nikakvih nesporazuma, što je pokazao jučerašnji razgovor o pitanjima vezanim za odnose Srpske i Srbije", rekao je Dodik na konferenciji za novinare u Banjaluci.).

Dodiku su najvažniji birači i nema te situacije koju on neće iskoristiti da im se dodvori, da ih još jednom izmanipuliše, prevari lažnim obećanjima o referendumu, suverenosti, državnosti… Nije narod analitičar pa da ima vremena i prostora saznavati/procjenjivati/sagledavati da li je baš sve onako kako TV izvještavaju. Taman posla; njima je Dnevnik reper, a nakon 19.11. ubijeđeni su mnogi da je Dodik “nesalomiv” na putu otcjepljenja.

Od čega nema ništa. Ali će zato biti jako jako velikih problema po ovaj entitet ukoliko opozicija ne uspije u narednim mjesecima da demistifikuje najnovije Dodikove opsjene.

Dodik je uprkos upozorenjima iz Beograda nastavio sa svojom ispraznom retorikom, mašalajući o svemu onom što se neće desiti, niti što on ozbiljno misli. Ali zato itekako iritira strance, posebno Brisel, čija će visoka predstavnica Ketrin a Ešton još jednom u nekoliko narednih nedelja, pokušati privoliti ovdašnje političare na pomake. Ne uspije li u tome, slijedi aktiviranje ogromnog fronta međunarodne zajednice protiv BiH, sa akcentom na RS. Rusi se neće miješati, ma koliko se ovdašnje vlasti klele u njih i njihovu podršku. Ruse interesuje samo Južni tok, a on ide kroz Srbiju, a ne i kroz RS (priča o kraku je bez ikakvog utemeljenja, a čak i da se realizuje za sam Južni tok taj krak ne znači ništa ni bitno ni važno).

Ovaj entitet, u takvom raspletu, koji je gotovo izvjestan, skupo će platiti Dodikovo jeftino perje. I neće on biti jedini krivac za to, već i opozicija koja nije učinila ama baš ništa (sem časnih pojedinaca) da raskrinka te laži i opsjene, ispaljene kako bi se sačuvalo ogromno bogatstvo oteto od onih koje ponovo i žedne i gladne prevodi preko vode.