U Republici Srpskoj postoje dva
državna univerziteta, i još nekoliko privatnih. Postoje na desetine visokih
škola, fakulteta, i na stotine predavača, asistenata i profesora čiji je
profesionalni poziv prenošenje znanja brojnoj studentskoj populaciji.
S druge strane, u Republici Srpskoj
takođe postoji masa problema u svim oblastima i sferama, koju bi trebalo da
rješavaju stručnjaci, svako iz svoje oblasti. Igrom slučaja, obzirom na moj
javni angažman, aktivno sarađujem u domenu struke sa znatnim brojem relevantnih
medija u RS. Mnogo puta mi se desilo da me novinari pitaju za komentar ili
mišljenje oko neke teme za koju nemam potrebnu ekspertizu ili iskustvo.
Sugerišem im onda da se obrate profesorima brojnih fakulteta koji bi morali da
budu stručni i detaljno upoznati sa predmetnom materijom, i pored toga,
objektivni i nezavisni (ako je stručnjak subjektivan, onda nije stručnjak). Novinari
mi kažu da od toga nema ništa, jer pomenuti ne žele ništa da komentarišu niti
da u bilo kom smislu sarađuju sa novinarima (u pogledu smjernica, sugestija
itd.). Tako dolazimo do situacije da novinari, silom prilika, kreiraju
dešavanja, odnosno da budu akteri u društvenim tokovima o kojima izvještavaju,
umjesto da ih detaljno i kontinuirano prate i daju svoj doprinos kroz
objektivno izvještavanje. I tu nisu novinari krivi, ni najmanje (osim ako ne
izvještavaju profesionalno).
Iz toga proizilazi da su se
stručnjaci povukli, da ne žele da se javno angažuju. Međutim, itekako žele da
se angažuju kada treba biti istovremeno član 10 upravnih odbora, biti
istovremeno na tri profesorske katedre(fotelje), kada treba kolegi preoteti
dobar projekat i slično. Takva politika je kratkoročna, providna i djeluje
devastirajuće na autoritet profesora, koji praktično više ne postoji. Pravi
intelektualac mora da ima jasno definisane vrijednosti, kako stručne tako i
moralne. On ima obavezu prema društvu i prema samom sebi da znanje koje
posjeduje, širi i da se bori za stavove za koje smatra da su vrijedni (čak i
neplaćenog) angažmana pa i (samo)žrtvovanja. Pravi intelektualac ne može biti
politički aktivan, biću provokativan pa ću napisati, čak niti slijepi vjernik u
Svevišnjeg. On mora da odbaci dogme i stranputice prošlosti i da uvijek stremi
ka otkrivanju novih naučnih dostignuća, poboljšanju postojećeg stanja,
ostvarivanju opšteg napretka. To su poznate tekovine naučne revolucije, i da
nije toga bilo, još uvijek bi bili u srednjem vijeku sa preovlađujućim razmišljanjem
da je Zemlja centar Univerzuma (srećom, Galileo nije bio iz Bosne).
Imam konkretan primjer angažmana
'stručne javnosti'. Republika Srpska je (sa višegodišnjim kašnjenjem) otpočela
reformu zakonodavstva iz oblasti finansijskog sektora, preciznije investicionih
fondova. Cijela stvar se tiče 460.000 građana koji imaju akcije u 13 zatvorenih
investicionih fondova (ZIFova), pravnih nasljednika privatizacionih
investicionih fondova (PIFova). Reforma je direktno povezana sa budućnošću
domaćeg tržišta kapitala te reforme PIO sistema, koja obadva segmenta su u
potpunom rasulu. Nacrt Izmjena i dopuna Zakona o investicionim fondovima je bio
na Narodnoj skupštini u junu mjesecu ove godine i određena je javna rasprava
zbog širokog značaja ovog zakonskog rješenja, u trajanju od 90 dana. Održane su
rasprave na četiri lokacije, i to u Bijeljini, Palama, Banja Luci i Trebinju
(regionalni princip). Svakoj javnoj raspravi (o bilo kom pitanju), može
prisustvovati svako ko je zainteresovan. Naravno, pretpostavka je da o
zakonskim rješenjima mogu da adekvatno raspravljaju stručnjaci, pa se očekivalo
da upravo stručna javnost bude prisutna i da aktivno uzme učešće. Šta se
desilo? Boračka organizacija (protivnik reformi zakona) je dovela nekoliko zlonamjernih,
bučnih i nestručnih pojedinaca koji su se pozivali na tobožnje srpstvo (samo
oni su Srbi, ostali nisu), na ratovanje (samo oni su ratovali, ostali nisu), i
koji su performansom koji se sastojao od upotrebe prostog riječnika i galame
htjeli da sabotiraju bilo kakvu diskusiju oko nacrta predmetnog zakona. Da
podsjetim: Boračka organizacija (BORS) je vlasnik društva za upravljanje (DUF)
koje upravlja ZIF BORS invest ad Banja Luka. Kako upravljaju, govori podatak da
je imovina tog fonda od početnih 96 miliona dovedena na sadašnjih 10 miliona
KM, a da je DUF za to vrijeme inkasiralo oko 5 miliona KM na ime naknade za
upravljanje (tih 5 miliona je bio prihod BORSa i jedan od načina njegovog
finansiranja, pored granta i doznaka od Vlade RS – kako su ta sredstva
upotrijebljena za boljitak boračke populacije, prosudite sami). Odličan posao,
zar ne, upropastiti fond, naplatiti 'masnu' proviziju, i pritom izigravati
čojstvo i junaštvo? Takvi nam profesionalni Srbi, pritom neznalice i
zlonamjerni licemjeri, ne trebaju na vrhu hijerarhije društva. Kao predstavnik
Udruženja koje vodim (UAIF RS) sam bio prisutan na navedenim javnim raspravama,
gdje mi je navedena 'kamarila' pravila probleme ('šta on priča, on je izdajnik
iz Banja Luke', 'šta ćeš u Bijeljini, idi odavde'), omalovažavala ('nije on
ratovao'), vrijeđala ('znamo mi njega, on je kriminalac'), pa i fizički
prijetila – o struci se tu nije moglo govoriti. Pričali su da će se boračka
populacija organizovati, da zakon neće proći 'ovaj put' itd. Kad sam ih javno pitao
(vrlina, ili mana mi je da ne mogu da trpim gluposti, laži i podmetanja), šta
ili koga su čekali od 1996. naovamo da se organizuju, nisu mi znali odgovoriti.
Isto tako mi nisu odgovorili zašto nisu kontaktirali 10.000 akcionara BORS
fonda da ih obavjeste da je vrijednost akcije samo 2 KM a nekad je bila preko
20 KM, zatim nisu mi odgovorili da li su falsifikovali punomoći 1000 akcionara
koje navodno posjeduju, zašto nijedan opštinski odbor Boračke organizacije nije
odgovorio o predloženim načinima saradnje koje smo im slali radi zaustavljanja
daljeg propadanja kapitala akcionara fondova, nisu pomenuli da sa slovenačkim
prijateljima Factor banka dd (koja je, usput, zbog malverzacija u Sloveniji
otišla u likvidaciju prije desetak dana zbog čega postoji mogućnost da
Slovenija zatraži finansijsku pomoć Evropske Unije) osiguravaju većinu za
odlučivanje na skupštini akcionara ZIF BORS, i tako dalje. U međuvremenu sam
saznao detalje kako su pojedinci iz BORSa došli na navedene pozicije (infomacije
još pristižu), uz čiju podršku i na koji način, o čemu ću detaljno izvjestiti
javnost kada za to dođe vrijeme.
Pored navedene ekipe, na pomenutim
javnim raspravama je bilo prisutno i nekoliko profesora, doktora ekonomskih
nauka (inače, primjetio sam da se na ovdašnjim javnim skupovima na bilo koju
temu, uvijek nađe po koji neiživljeni 'metuzalem' od stotinjak godina, navodni
stručnjak bez rezultata i konsultant iz Kardeljevog doba, koji je već
dvocifreni broj godina u udobnoj penziji, plus po koje primanje 'sa strane',
koga odavno ni u vlastitoj porodici ne uzimaju za ozbiljno ali koji je tu 'dovučen'
da kontaminira stručnu raspravu svojim nerezonskim upadicama i kilometarskim monolozima
bez logike i završetka – takvi se svjesno uposle kako bi se rasprava nastojala
razvodniti, učiniti besmislenom, sa ciljem proglašenja neuspješnosti iste). Zadnji
takav skup na temu investicionih fondova je bio održan krajem 2011. godine u
organizaciji Udruženja ekonomista SWOT, koji su doveli 'stručnjake' iz
Slovenije poznatih po upropaštavanju tamošnjih investicionih fondova i sumnjama
na malverzacije kao što je npr. Uroš Gorišek, bivši član holdinga Zvona Ena,
direktor Krekove družbe za poslovno savjetovanje. Holding Zvona Ena i Zvon Dva
su nastala iz bivših privatizacionih investicionih fondova, transformacijom iz
PIF u holding, što je slovenski zakon o investicionim fondovima omogućavao. Oba
holdinga su završila u stečaju i to je praktično najveći bankrot u Sloveniji –
priznato više od 1,3 milijarde EUR potraživanja. Zbog toga je finansijski
bankrotirala i mariborska nadbiskupija a Vatikan je oštro sakcionisao više
(nad)biskupa i drugih najviših osoba iz slovenačke katoličke crkve. Gorišek se
sumnjiči da je sredinom 2012. godine izvukao iz Zvona Ena holdinga oko 200.000
EUR koje je prebacio u kompaniju G-Capital ltd Sofija, Bugarska, koju
kontroliše. Pored toga, kao direktor kompanije Cetis-Graf, sumnjiči se da je
prekršio zakon o privrednim društvima i zloupotrebio svoje nadležnosti (ishod
pomenutog stručnog skupa: bez konkretnih zaključaka, nerješavanje gorućih
problema i odugovlačenje reforme fondova u nedogled, a u interesu grupe
pojedinaca koji su inkasirali preko 100 miliona KM 'preko leđa' građana RS i
berzanskih ulagača).
Vratimo se javnoj raspravi. Dakle,
bilo je tu prisutno i nekoliko stručnjaka iz ekonomije (bar im stečena titula
ukazuje na to). Svi odreda su bili protiv reformi regulative investicionih
fondova, šireći demagogiju jako 'stručnim' terminima ('molim vas, ne usvajajte
zakon', 'ne može to tako', 'pokupovaće nas stranci', 'Arapi kupuju zemlju po
Romaniji', 'rasprodajete Elektroprivredu' itd.). Razlozi njihove demagogije su
jasni: na platnom su spisku moćnika ili su na neki način (vlasnički, ugovorno,
konsalting) povezani sa društvima za upravljanje/investicionim fondovima.
Međutim, činjenica da ti ljudi predaju na visokoškolskim ustanovama i podučavaju
studente me je zaista zgrozila. Otvoreno sam ih na Palama pitao gdje su bili
proteklih 12 godina od osnivanja investicionih fondova i početaka
privatizacije, zašto nisu ukazivali na brojne propuste, pljačku građana,
devastiranje preduzeća gdje su investicioni fondovi imali značajne vlasničke
pakete (dakle vršili upravljanje), zašto se javno ne oglašavaju kao stručnjaci
o ovim problemima itd. Ponovo nisam dobio odgovore, već mi je rečeno da sam
impulsivan i dvosmislen (što su klasični primjeri argumentum ad hominem). Ovom prilikom ću izdvojiti najveća dva demagoga,
doktore ekonomije, Milana Kovačevića i Aleksu Milojevića. O prvom neki drugi
put, samo ću pomenuti da je u pitanju navodni konsultant za navodna strana
ulaganja (i usko povezan sa ZIF Euroinvestment) koji je iznio gomilu neistina
(npr. Trebinje, javna rasprava: 'društva za upravljanje su uložila prilikom
osnivanja fondova, 100 miliona KM') i sa kojim sam ranije pokušao argumentovano
da diskutujem ali me je 'ubio u pojam' svojim glupostima, tako da sam odustao.
Rad Alekse Milojevića pratim u
nekoliko zadnjih godina. Nadao sam se da
je u pitanju stručnjak koji objektivno iznosi argumente i daje prijedloge za
rješavanje postojećeg (katastrofalno lošeg) stanja, no međutim grdno sam se
prevario, na žalost. Pročitao sam njegovu knjigu 'Program oporavka i napretka Republike
Srpske', bio sam na promociji
navedene knjige u Banja Luci 2010. godine. Tada je jedan drugi, poznati,
priznati i dugogodišnji profesor sa Ekonomskog fakulteta u Banja Luci (čije ime
neću navoditi), koji je vjerovatno silom prilika ili drugih razloga, pristao da
dođe na promociju, tada rekao: 'profesor Milojević nije baš puno konsultovao
literaturu i naučne izvore, kada je pisao ovu knjigu'. Postavio sam nekoliko
pitanja, na koje nisam dobio ni približan odgovor, pa sam insistirao, a onda su
me prekinuli. Potom sam slušao profesora Milojevića na jednoj tribini na kojoj
sam i ja učestvovao, opet ne razumijevši ni riječi od njegovog izlaganja.
Pročitao sam još nekoliko njegovih naučnih radova, u kojima ima ponešto istine,
a mnogo više poluistina, netačnih, neprovjerenih navoda i proizvoljnog
navođenja tvrdnji, pa čak i direktnog pominjanja i komentarisanja (dnevno)političkih
tema, što možda može proći kao novinski članak ili kolumna, ali je daleko od
stručnog, naučnog članka ili ozbiljne analize. Nakon toga, profesor Milojević
se angažovao po pitanju reforme investicionih fondova sa nekoliko članaka, a
takođe bio je prisutan i na javnoj raspravi u Bijeljini, što me je ponukalo da objasnim
o kakvom se 'stručnjaku' radi. Radi se o tekstovima: 'Primjedbe na Zakon o investicionim fondovima: Zakon koji to nije',
i 'Vladina ekonomska izdaja dobija
inostranu pomoć'. Uvaženi profesor Milojević nema pojma šta je to
investicioni fond, šta je zatvoreni, otvoreni fond, o akcionarstvu, tržištu
kapitala još manje. On nema pojma koliki je broj akcionara koji posjeduju
akcije u fondovima, ne zna kako da dođe do tih (javno dostupnih) informacija, kako
se obračunava provizija fonda, kakvo je stanje i kretanje imovine fondova,
kakva je metodologija obračuna i vrednovanja hartija iz portfelja fondova, koji
se međunarodni računovodstveni standard primjenjuje kod procjene imovine
fondova, kako se računa vrijednost berzanskog indeksa. Ne zna ni koje vrste
hartija od vrijednosti postoje, kako se pravo glasa ostvaruje i računa, ko
donosi zakone a ko podzakonske akte, ne zna koje su nadležnosti Vlade a koje
upravnih organa, ko kome odgovara itd. Profesor Milojević nije u stanju da se
drži fokusa na predmetno pitanje fondova, već ubacuje u 'analizu' prirodna
bogatstva, političku izdaju, nebulozne teorije zavjere. Ima problema sa redom
veličina, pa su mu isto milioni, stotine miliona, milijarde (brojevi sa tamo nekim
nulama). Na javnoj raspravi u Bijeljini je vrijeđao, omalovažavao, a na
postavljena pitanja je dobio detaljne i jasne odgovore. Kada je vidio da nije
dorastao stručnoj i argumentovanoj raspravi, onda je frustrirano izjavio: 'pa
vi imate na sve odgovore!' (a da nije dobio odgovore, onda bi se vjerovatno bunio
da nije dobio odgovore, kako je to izdaja, zavjera, prodaja resursa, i šta sve
ne).
Iako u penziji (prema
internet izvorima), profesor Milojević je aktivan i objavljuje svoje analize
ispred Ekonomskog instituta doo Bijeljina (u pitanju je dakle 'obično'
preduzeće, a ne naučnoistraživački institut shodno odredbama čl. 58 Zakona o
visokom obrazovanju RS). Milojević je jedini uposlenik Ekonomskog instituta
doo, koji je u 2012. godini ostvario preko 40.000 KM prihoda (svi dokumenti u
mom posjedu). Budući da preduzeće imovine gotovo i nema, glavni rashod je
trošak plate, a tu je i dobit od preko 15.000 KM. Znači, gotovo sav prihod
inkasira profesor Milojević. Zbirni prihod u zadnje tri godine (2010, 2011,
2012) iznosi preko 120.000 KM, što Milojeviću omogućava udoban penzionerski
život. Što se mene tiče, neka inkasira i 120 miliona KM, ali se ovdje radi o
činjenici da neko plaća nebulozne, netačne i nestručne Milojevićeve 'analize'
kojima se u javnosti iznose neistiniti podaci (hiljadu puta izgovorena laž postaje istina). Sada je jasniji javni
angažman Milojevića, koji za svoje gluposti dobija znatna sredstva. Vjerovatno
su naručioci njegovih 'analiza' povezani sa pojedinim političkim partijama,
obzirom da znamo da Milojević važi za 'stručnjaka' koji uživa povjerenje
određenih političkih krugova (da se odmah ogradim, ne podržavam ni ove ni one
političare niti oni mene podržavaju, prema svima njima imam visok nivo
animoziteta i smatram da su velikom većinom ekipa primitivaca, nestručnih,
nesposobnih i zlonamjernih osoba sa dna društvene ljestvice koji su perverzijom
sistema vrijednosti našeg poludruštva tu gdje jesu, i koji su najodgovorniji za
zlo koje nam se dešava u zadnjih 20 godina). Ono na šta posebno upozoravam
jeste vrlo moguća situacija da, shodno političkim igrarijama, profesor
Milojević stvarno može da dođe u poziciju da ga se nešto pita. On daje lažnu
nadu koja nije realna, iznosi netačne podatke, iskrivljene prognoze i pokazuje
sveopšte nerazumijevanje situacije u kojoj se nalazimo. Treba nam manje
demagogije, a više nauke (scientia vincere tenebras).
