piše: Slobodan Vasković
Srpska napredna stranka
proslavila je petogodišnjicu osnivanja u beogradskoj „Areni“ - desetine hiljada
pristalica u dvorani, isto toliko ispred nje.
U prvom redu Tomislav Nikolić,
Aleksandar Vučić, Milorad Dodik...
Krajem maja prošle godine, u „Areni“
sličan ambijent, ali sa Borisom Tadićem i Demokratskom strankom (što su tada
bili nosioci vlasti) u glavnim ulogama. U prvom redu takođe Milorad Dodik, a
onda i za govornicom.
Dodik se tada baš napričao, i pokazao
svu „političku širinu“ i „vizionarstvo“, nazivajući Tomu Nikolića političkim
pobačajem i idiotom. Bio je ubijeđen u Tadićevu pobjedu. Pogrešna procjena. Politički
kretenizam. Životna greška.
Godinu i nešto poslije toga čini
sve kako bi „popeglao“ taj „trenutak iskrenosti“, kako bi se dodvorio „Pobačaju“,
još više Vučiću; na licu mu neprekidno titra udvorički osmijeh, što svjedoči da
je od onih koji su silni nad nemoćnima i podvijaju rep pred snažnima.
Uzalud molećivi smiješak, džaba
podvijanje repa, Dodik nema prolaza kod novih vlasti Srbije. Nikakvog sem
formalnog, jer ga pozivaju zbog pozicije koju obavlja, a nikako zato što žele
da ga vide.
Da mu nije mjesto tu gdje je u „Areni“
sjedio i da nije rado viđen gost, decidno mu je saopštio upravo Vučić, i to
pred cijelom „Arenom“ i širokim TV auditorijem. Krenimo redom.
Negdje na početku događaja,
Dodik je pozdravljen kao „premijer RS“. I nije neka greška, jer on suštinski
obnaša i tu funkciju. Nakon toga redali su se govornici, pa je došao red i na
Vučića, predsjednika SNS-a.
Dodik je među prvima ustao da ga
pozdravi. Ustali su i ostali. Cijela Arena. I Vučić, koji je zagrlio Nikolića.
Dodik se ponadao da će zagrliti i njega, što je slika koja bi značila da mu je
sve oprošteno.
Međutim, Vučić je prošao pored
njega kao "pored kioska", ni ne pogledavši ga. Na oči svih u Areni i ispred TV ekrana
(malih, srednjih, LCD, plazma...).
Neprijatno. Vrlo neprijatno.
Vučić za govornicom. Pozdravlja
prisutne, ističe goste. Pozdravlja i premijerku Željku Cvijanović. Čeka se
pozdrav za Dodika. Uzalud. Nije ga ni pomenuo.
Dodiku se tako „Arena“ obila o
glavu već drugi put u nepunih godinu i po dana. Kako stvari stoje, treći put se
u njoj neće pojaviti, bar ne u kapacitetu koji trenutno ima.
Dodik nema podršku zvaničnog
Beograda, to je sada sasvim jasno. A bilo je jasno i ranije. To je situacija
koja ga čini vrlo vrlo ranjivim i jako slabim, a izborna godina je uveliko počela.
To je situacija koju on nikako ne može okrenuti u svoju korist - ni parama, ni
nasiljem, ni lažima.
Dodik je nepovratno nasukan na
Beogradskom rtu.
ukazanje
U izbornoj godini ukazao se i Tihomir
Gligorić, visoki funkcioner SNSD-a, koji već nedeljama sistematično, temeljno,
argumentovano dokazuje da ovim entitetom upravlja zločinačka organizacija. „Krvavih
ruku“, kako to Gligorić naglašava.
Demantovanje Gligorića vrlo loše
ide Režimu. U stvari, ne ide im nikako. Pa su Dodika ubacili u igru, da se
valja po blatu malverzacija koje čine njegovi kumovi i koje je lično podržao. Javnosti
je otkrio da je „Gligorić kriminalac“ i da on to odavno zna. Pa zašto je Dodik
o tome ćutao? Zašto mu nije podnio krivičnu, insistirao na istrazi i o tome
obavijestio javnost?
Tvrdi da je smatrao da
institucije treba da rade svoje.
Interesantno, kada Dodika nešto
zlo i naopako žulja, tada čeka na institucije, u svim drugim situacijama on
lično i javno presuđuje.
Gligorić je tek počeo da
razgrađuje kriminalni sistem; uočljivo je da posjeduje masu dokaza protiv
dojučerašnjih stranačkih prijatlelja, uočljivo je i da će se braniti i boriti
do zadnjeg.
Iznenađenja na tom polju tek
predstoje, a ni Režim ni Dodik već sada, u ranoj fazi, nemaju nikakvih odgovora.
Nije se ukazao samo Gligorić,
već i Milanka Zec Višnjić, nekadašnji visoki funkcioner banjalučke uprave, koja
je još kredibilniji svjedok od njega i koja je, takođe, apostrofirala postojanje
i zemljišne i građevinske mafije u RS, sa akcentom na Banjaluku.
I ona je pominjala prijetnje
smrću, njoj i djetetu. I to od Bude Stankovića, kojeg i Gligorić apostrofira
kao jednog od mafijaša, što upravljaju RS.
Strašan je to pritisak. Teško ga
Režim može amortizovati; nikako ga, kao ni pričinjenu štetu, ne može poništiti.
A novi “pjevači“ se već pripremaju; podmazuju glasne žice. Iznenađenja tek
slijede.
Peti element
Predizborna bitka uveliko traje;
razmjena „vatre“ između SDS-a i SNSD-a je svakodnevna, iz minute u minutu, a
dejstvuju i njihovi predizborni/koalicioni partneri - PDP i NDP sa opozicione
strane, te SP i DNS sa pozicija vlasti.
Svaki glas u obračunu koji će
uslijediti biće bitan, zlata vrijedan.
Zato je interesantno da niko od
pomenutih stranaka nije ušao u ozbiljnije pregovore sa partijama, koje, po
pravilu ostaju ispod cenzusa, ili su na samoj njegovoj ivici. A takvih stranaka
u RS nije uopšte malo. Štaviše, kada bi se njihovi glasovi skupili na jednu
hrpu, donijeli bi, prema rezultatima proteklih opštih/lokalnih izbora i do
četiri mandata.
Ta brojka uopšte nije zanemariva
i u Narodnoj skupštini RS, bila bi, bez sumnje, respektabilna. Uz to, ta kvota
poslanika mogla bi vrlo lako nakon idućih izbora odlučiti ko će u vlast, a ko u
opoziciju.
U RS trenutno egzistiraju četiri
partije, koje moraju učiniti gigantske napore da bi prešle cenzus; u najboljem
slučaju na izborima iduće godine jedna od njih doći će u poziciju da ima jednog
poslanika. A te četiri partije mogu zajedno ukupiti između 35-40 hiljada
glasova.
Riječ je o Novoj socijalističkoj
partiji Zdravka Krsmanovića, Srpskoj radikalnoj stranci Milanka Mihajlice, tu
je i Stranka napredna Srpska Adama Šukala, kao i partija Jove Mitrovića.
Bilo je za očekivati da iz vrha
SDS-a pokrenu inicijativu da ove partije stave „pod jedan krov“, jer sve četiri
male stranke djeluju opoziciono, svi njihovi predsjednici usmjereni su protiv
Režima, ali to se nije još uvijek desilo.
Čudno, bez sumnje, jer bi
pozitivni pritisak SDS-a na šefove ovih stranaka svakako mogao da ima ključni
uticaj, a to bi najjačoj opozicionoj partiji značilo nekoliko desetina hiljada
sigurnih glasova za predsjedničke nivoe.
I sigurna 3-4 mandata u Narodnoj
skupštini na kontu sadašnje opozicije.
Istina, SDS razgovara sa svakom
od ovih stranaka, ali to je potpuno pogrešan put, jer im otvaraju apetit u
situaciji kada je i njihova kuća puna gladnih usta.
Sa nekim od predsjednika ovih
stranaka razgovarali su i u PDP-u, ali obećanja iz te stranke su premršava, jer
ni u vrhu PDP-a nemaju pojma šta će sa sopstvenim „rogovima u vreći“, a kamoli
gdje da djenu Mihajlicu, (koji sebe vidi na prvoj poziciji kompenzacione liste
PDP-SRS, što ni u snu ne može dobiti).
Ono što zaista zapanjuje jeste
činjenica da Krsmanović, Šukalo, Mihajlica i Mitrović nisu do sada zajednički
sjeli i dogovorili se o „jednom krovu“, koji bi im omogućio siguran ulazak u
parlament. I to svakom ponaosob, jer ne dolaze iz istih regija i jedni drugima
nisu konkurencija.
Osnovni problem je sukob između
Šukala i Mitrovića oko nasljedstva nad Srpskom naprednom strankom (RS), koji je
na sudu, ali taj sukob je besmislen, jer i Šukalo i Mitrović imaju svoje
partije, mimo te sporne, tako da mogu vrlo lako o svemu da se dogovore sa tih
pozicija, bez daljih nepotrebnih kopanja rovova.
Cijeli ovaj problem postaje još
besmileniji, ako se zna da i Mihajlica iz potaje polaže pravo na njihov
„subjekt sporenja“, te ovaj dvojac gura u razračunavanje.
Za šta se oni u stvari bore?
Realno, ni za šta, jer sve i kada bi i zvanično i bez osporavanja postali
vlasnici SNS RS, stranku bi se moralo iz temelja dići. A to je nemoguće bez
podrške iz Beograda, koju neće dobiti ni Mihajlica ni Mitrović, ma šta oni
mislili o sebi. Realno, nijedan od njih ne može dobaciti dalje od parkinga
srbijanske najjače partije.
Što se Šukala tiče, on je na
prošlim opštim izborima u Republiku Srpsku dovodio najviše funkcionere te partije,
poput Tome Nikolića, sadašnjeg predsjednika Srbije; i dan danas ima kvalitetne
veze u vrhu SNS-a, tako da, objektivno, on ima najveće šanse od svih narečenih
da ostvari značajnije kontakte i veze sa Beogradom.
I Krsmanović ima korektne odnose
sa srbijanskim SNS-om, ali teško je za očekivati da socijalista dođe u priliku
da vodi naprednjake bilo gdje, pa i u RS.
Najvažnije od svega je što će
gotovo svi šefovi pomenutih malih stranaka potpuno nestati sa političke scene,
ukoliko ne prevaziđu sopstvene sujete, međusobne omraze, nepovjerenje, i ne
prestanu sa podmetanjima koja jedino vode u ambis. Posebno se to odnosi na
Mihajlicu i Mitrovića koji trče poslednji krug i kojima su predstojeći izbori
zadnja šansa za opstanak na političkoj sceni još jedan četvorogodišnji mandat.
Ukoliko svi ovi argumenti nisu
dovoljni za prevazilaženje međusobnih razlika, onda je jasno da se ključni
ljudi malih stranaka, u stvari, žele baviti isključivo sobom i svojim sujetama,
a politikom nikako.
