piše: Slobodan Vasković
Milorad Dodik je najusamljeniji
čovjek na svijetu. Nemilosrdno, bahato i bezočno gazio je sve norme, veze,
politička prijateljstva, dobre/korektne/podnošljive odnose u proteklih osam
godina, kako bi ostvario lične materijalne interese, pritom zaboravljajući da
je vrlo teško, praktično nemoguće, da iste sam očuva.
Opijen podrškom kupljenom
budžetskim parama, snažno podvučenom primitivnim obračunima sa neistomišljenicima,
(koji se popularno kvalifikuju kao populizam), blindiranom isfabrikovanim
nacionalizmom „po mjeri i potrebi ličnih ekonomskih projekata“, obojenom „hrabrim“
uvredama i poniženjima zapadnog svijeta..., Dodik je prešao dug put od
regionalnog lidera, što je bio u jednom trenutku slave, do regionalnog
Gordijevog čvora, koji snažno pritišće grkljan svih koji odlučuju o ovim
prostorima. I to u tolikoj mjeri da uveliko krkljaju.
Para je nestalo, nacionalizmom
se šerpe ne mogu napuniti; u toj situaciji sve je manje onih kojima je primitivizam,
primitivizam i samo primitivizam, nabijen lažima, opsjenama, obmanama..., simpatičan
kao politički projekat koji vodi u budućnost.
Teške magle steroidima nabildane
slave su pale, Dodik je sam na ledini, a na horizontu nigdje nikog bar lijepu
riječ da kaže/donese.
Vašington, Brisel, London,
Pariz, Berlin... destinacije su u kojima on više nije poželjan ni kao turista;
Moskva mu je mnogo dalje nego što je bila prije pola godine, hladnija
neuporedivo; Beograd je negdje iza Tokija, iza horizonta, iza bilo kakve
mogućnosti uspostavljanja „redovne linije“.
Dodik je ostao bez ikog svog i
na Istoku i na Zapadu. I nalazi se između Pakla i nakovnja.
Ništa bolje situacija po njega
nije ni u BiH: sarajevski politički krug (sve boje i dezeni) u njemu već odavno
vidi neprijatelja, mostarske liske ga nemilice troše kao borbenog ovna
hrvatskih nacionalnih i ekonomskih interesa.
U Republici Srpskoj još mu je i
gore. Nikom ne vjeruje, niti može vjerovati. Koalicioni partneri već uveliko primjenjuju
filozofiju da su u politici jedino vječni interesi, dok stranačke kadrove
dijeli na one koji bi odmah mijenjali njegovu glavu za aboliciju i na one koji
bi to učinili tek popodne.
Kako da vjeruje Nebojši Radmanoviću
i Igoru Radojičiću, koji strpljivo čekaju da „sile Istoka, Zapada i Beograda“
Dodiku predlože da završi političku karijeru prije sledećih opštih izbora i
preuzmu stranku.
Zauzvrat će imati obećanje da „neće
biti diran“. Do daljnjeg. Isto obećanje imao je i Ivo Sanader, čije remetinačko
iskustvo će prisiliti Dodika da odbije takvu ponudu, ukoliko do nje dođe. Pa
šta mu Bog da!
Na koga Dodik uopšte može da
računa? Na Slavka Mitrovića, političkog mračnjaka koji sopstvene frustracije
realizuje kroz sulude „političke projekte“, što su Dodika i doveli tu gdje
jeste (a nigdje je); na tajkunsku elitu koju čine Mile Radišić, Budo Stanković,
Slobodan Stanković, Borko Đurić i Milenko Čičić; na polupismenog Peru Simića, medijskog
bastarda, čiji Curriculum Vitae krase sahrane
njegovih bivših šefova Radovana Karadžića i Biljane Plavšić. Premalo. Ništa.
Dodik je potpuno sam.
Paradoks
je u sledećem: taj i takav Dodik, ostavljen od svih, i dalje je favorit na sledećim
izborima, ukoliko ne bude nikakvog “miješanja sa strane”.
Bez
obzira na beskonačnu usamljenost, Dodik još uvijek posjeduje realnu političku
snagu unutar ovog entiteta, a snažan motivacioni faktor mu je činjenica da su sledeći
izbori za njega i bukvalno biti ili ne biti, odnosno kakav takav politički
život ili izvjesna politička smrt. (Isto važi i za SNSD).
Zato
Dodik i jeste krenuo u dugu i iscrplujuću kampanju već početkom septembra.
Mnogi smatraju prerano, stručnjaci tvrde baš na vrijeme.
Dodikove
šanse pojačava i djelovanje opozicije po principu rakove djece.
Mladen
Bosić je na trenutak izišao iz ormara i demonstrirao da se može ravnopravno suprotstaviti
Dodiku, ali se iz samo njemu znanog razloga ponovo zatvorio u šifonjer,
zalupivši vrata za sobom, kako bi snatrio ko zna o čemu.
SDS
je, (niko ozbiljan pojma nema zašto), ubijeđen da će preuzeti vlast nakon
sledećih izbora. Svi realni pokazatelji ukazuju da sa ovakvim ponašanjem i djelovanjem
neće dostići taj cilj.
Agorafobija
je njihov način djelovanja.
Ni
SDS nema prijatelje. Jer ih i ne želi, vodeći se katastrofalnom kvazielitističkom
političkom maksimom - nema ko drugi doći osim nas.
Što
je u principu tačno, ali je sasvim realno da ovi umjesto kojih bi SDS došao
ostanu na svojim pozicijama.
Između
ostalog zahvaljujući i SDS-u koji nije bio sposoban/voljan/raspoložen da u dva
mjeseca, koliko kampanja traje, sazove bar jedan sastanak opozicionih stranaka i
predstave se građanima kao blok. Propušteno vrijeme prije toga besmisleno je i pominjati.
Uz
to SDS ne nudi ništa, nikakvu viziju/platformu/zakonski set/projekat/kiflu;
jedino nude sebe kao zamjenu za postojeće, a i to čine prilično bezvoljno i mlitavo.
Nemaju pojma kakvi su im rejtinzi, dok ponekad ne dobave istraživanja iz
SNSD-a, koje ta stranka vrlo ozbiljno radi svakog mjeseca i postavlja kampanju
prema njemu. Ne pada im na pamet da to sami učine, da se provjere, da saznaju
šta je to što građane žulja, što im smeta, što ih izluđuje… Ali zato uporno,
samoubilački, grade mali Bosićev kult ličnosti, kopirajući najgore od onih protiv
kojih se navodno bore.
SDS
djeluje kao stranka dovoljna sama sebi, koju vodi samoproglašena elita, što
pogrešno smatra da im vlast sama treba pasti u krilo i da ništa ne trebaju
učiniti izvan stranačkog kruga, u kojem igraju svoje male nikom zanimljive igrice.
Šta
će im vlast ako su dovoljni sami sebi?! Permanentno samozadovoljavanje svakako
nije put koji će ih dovesti do nje.
U PDP-u je situacija još i gora.
Pojma nemaju koliko im unutarstranačkih ratova bukti na terenu, još manje šta
bi sa ovim entitetom. Njihov isforsirani borbeni ovan, kojim su krenuli u juriš
na zidine vlasti, imenom Slavko Vučurević, pokazao se kao katastrofalan
politički projekat, jer se samozapalio i sagorio granu na kojoj sjedi. Ne
znajući šta će sa sobom, sa politikom, sa strankom, sa Trebinjem... Bikovi iz
Pamplone imaju precizniji put od njega.
NDP se bori/grči, raste im
rejting, ali neće narasti do mjere koja će odlučiti, niti im pruža priliku da
pozovu opoziciju na udruživanje, dogovore oko projekata i ljudskih resursa,
zato što bi to uvrijedilo SDS. Koji smatraju da je to njihovo pravo, iako im ne
pada na pamet da ga iskoriste; Zato što bi pozlijedili PDP, koji u NDP-u vide
veću opasnost nego u svim strankama Režima zajedno. To nije politika, čak ni
cinizam; to je beznađe.
Dodik jeste između Pakla i
nakovnja, ali je opozicija između Šifonjera i zida.
Pitanje za kraj: Može li se
očekivati kampanja bez ikakvog miješanja sa strane? U odgovoru se nalazi i
rješenje izbora.
