piše: Slobodan Vasković
Milorad
Dodik smijenio je Dragana Davidovića sa čela RTRS-a i na njegovo mjesto
postavio samog sebe. Gola sila presudila je Davidoviću, a Dodik je njegovu
dekapitaciju najavio i potvrdio 5. septembra ove godine, kada je na novinarsko
pitanje o smjeni šefa Javnog servisa lakonski odgovorio: “Pitajte me to 25-og pa ću vam reći“! Pokazalo se da Dodik
nije slagao. (Bar jednom!).
Smjenom Davidovića i potpunom
uzurpacijom Javnog servisa, Dodik je zaokružio i završio etapni državni udar,
jer je već ranije preuzeo funkcije premijera i svih ministara; ovladao
parlamentom; SNSD pretvorio u ličnu pretorijansku gardu… i samovoljno odlučuje
o svemu.
Svi navedeni postupci omogućavaju
Dodiku da u narednih godinu dana intenzivno vodi izbornu kampanju, maksimalno
koristeći sve resurse ovog entiteta, što bi mu, kako smatra, trebalo omogućiti
još jedan četvorogodišnji mandat na čelu RS, a samim tim i toliku vremensku
aboliciju od istraga zbog nedjela koja je počinio. A kojih ima za
enciklopediju.
Javni servis je već gotovo petnaest
godina pod potpunom kontrolom SNSD-a, ali je, nakon lokalnih izbora na kojima
je Dodikova stranka teško poražena, postalo jasno da RTRS više nije oruđe koje
donosi pobjedu.
Gledanost i uticaj te kuće u
proteklih par godina doživjeli su krah, a medijskom scenom ovog entiteta
suvereno vlada BN TV, (medijski kolac u Dodikovom oku), što je dodatno ubijedilo
autokratu i njegove savjetnike da Davidović mora otići.
I otišao je, a usekovanje njegove
glave ukazalo je na nekoliko značajnih procesa što se odvijaju unutar Režima:
prije svega, Dodika i okruženje ophrvao je paničan strah od narednih izbora i smatraju
da niko, pa ni oni koji su poput Davidovića, koliko do juče, bili kovači svih
njegovih pobjeda, više nemaju niti mogu šta dati na tom polju. Neki oko Dodika
smatraju da to smijenjeni ni neće, što svjedoči o potpunoj paranoji, u kojoj se
najbliži saradnici proglašavaju neprijateljima i nemilosrdno satiru. Potvrda je
to i teških sukoba i raskola unutar vladajućeg ganga, koji se više i ne kriju.
Režim
nemilosrdno ždere svoju djecu, a Davidović je jedan od najkrupnijih zalogaja.
Mnogo veći od, recimo, Aleksandra Džombića.
Davidović
je bukvalno otjeran sa čela RTRS-a, iako su njegove zasluge za uspostavljanje bolesnog,
nakaradnog i nenarodnog Režima ogromne. Njegov način vladanja Javnim servisom bio
je ključan za velike SNSD-ove pobjede (2006. i 2010.) i metamorfozu Dodika u
autokratu, bez milosti i morala.
Davidović
je godinama trpio i istrpio žestoke i nemilosrdne udare, osporavanja, poniženja..., ali nikada nije
imao dileme da Dodik mora doći na vlast niti, kasnije, da je nužno uspostaviti
totalitarni Režim, koji će skašiti svaki drugačiji stav, pa i misao.
Zahvaljujući
RTRS-u Dodik je danas to što jeste. Tu nema dileme. Međutim, SNSD Davidovića nikada,
uprkos svemu što je počinio za njih, nije doživio kao svog. Uvijek je tretiran
kao strano tijelo, priraslina što je doplutala iz „baruštine“, neželjeni
majstor (mraka) doveden da obavi posao i što prije nestane... Davidović je
izrečenog oduvijek bio svjestan i činio sve da to promijeni. Nije mu uspjelo, jer
su se na kraju ponijeli prema njemu kao prema slugi; na način na koji su ga sve
ove godine i tretirali.
Davidović je (u medijskoj sferi) podnio
najveći teret i realizovao izuzetno teške poslove, kojih niko u SNSD-u nije
htio, ali nije ni smio da se uhvati. Davidović je bio ministar vjere u pet
vlada Radovana Karadžića, a nakon raskola u SDS-u i tadašnjem vrhu RS koji se
desio polovinom 1997., on potkraj te godine daje ostavku i napušta ovaj
entitet. Preselio se u Srbiju. Nakon što je Dodik januara 1998. godine postao
premijer, suočio se izuzetno teškim problemima na medijskom polju. Tadašnji SRT
bio je podijeljen na dva dijela, od kojih je jedan kontrolisao Dodik (studio u
Banjaluci), a drugi SDS (studio na Palama). Srpska novinska agencija bila je
smještena na Palama i pod punom kontrolom Momčila Krajišnika.
Niko se nije usuđivao ni pomisliti da
je preuzme. Tada su se Rajko Vasić i Anđelko Kozomara “sjetili” Davidovića,
našli ga u Srtbiji i ponudili mu posao: bićeš imenovan za direktora SRNE, ali
je moraš iseliti sa Pala.
Rečeno učinjeno, Davidović je, uprkos
brojnim problemima i pritiscima, taj zadatak ispunio i SRNU preselio u Bijeljinu.
Nakon toga, 2002. godine imenovan je
na čelo RTRS, a po samom dolasku, bez milosti, je otpustio preko 160 uposlenika
te kuće. Bilo je to dubinsko čišćenje svih onih za koje se smatralo da su bliski
SDS-u.
Od tada, pa sve do 25. septembra ove
godine, on je od RTRS stvarao SNSD-ov bastion, medijski VBR što se, bez
milosti, obračunavao sa Dodikovim protivnicima i kritičarima, ali i sa
Davidovićevim “ličnim neprijateljima”. Informativni program te kuće svojevrsna
je mješavina makijavelizma, konstrukcija, laži i poluistina, prepranih
informacija u 27 režimskih voda, hinjenog i isforsiranog nacionalizma/šovinizma…,
obogaćenog naručenim analizama, osvrtima, komentarima, pogledima, smatranjima,
stavovima raznoraznih diletanata/pacera/neznalica/kvazianalitičara…, što ni u
jednom iole normalnijem društvu ne bi mogli dobaciti do parkinga Javnog
servisa, a kamoli iznositi stavove u programu te kuće.
RTRS je potpuno kontaminirao medijski
prostor RS, a učinila je to urednička a
capella, sastavljena od napirlitanih sponzoruša, predebelih karleuša-replika,
notornih kockara i probisvijeta i ostalog polupismenog bašibozuka, koji odreda
imaju samo jednu karakternu crtu - spremni su po naredbi “s vrha” učiniti sve,
baš sve, kako bi sačuvali pozicije o kojima nisu mogli ni sanjati, jer su
intelektualno sakati i nesposobni za bilo šta, osim za poslove služinčadi.
Davidović je stvorio sistem kojim je
suvereno vladao, oruđe kojim je nemilosrdno plašio/rušio/uništavao sve one na
koje je Režim prstom upirao, mehanizam što je mljeo bez milosti o
uspjesima/pothvatima/istorijskim ulogama/ nacionalnim supervrijednostima…
novovjeraca, organizam koji je razmišljao samo jednom glavom - njegovom. Na
kraju mu se to osvetilo, jer ta mašina nije izdržala ambijent nastao nakon
nestanka novca od prodaje Telekoma, opštu osiromašenost, besperspektivnost, brojne
afere…, crnilo Režima, čije je zlo tkanje sve gušće i gušće.
Jednostavnije rečeno, RTRS nije mogla
biti i režimska i gledana, a neko je morao platiti cijenu gubitka lokalnih
izbora i pada rejtinga vladajućeg SNSD-a i samog Dodika. Zato je Davidović
morao da ode. Preciznije, zato je otjeran.
Povukao
se bez ikakvog otpora, a jedino je na beogradskom “Fo Net-u” osvanula vijest o
njegovoj smjeni, iz koje se vidi da to nije učinio svojom voljom.
“Mediji
su tokom dana objavili kako je Davidović smijenjen od strane Milorada Dodika,
te da će njegovo mjesto zauzeti Rajko Radovanović, član Upravnog odbora RTRS,
što bi reklo da je ostavka iznuđena…
Izvori
bliski RTRS navode da se Davidović povukao zbog velikog pritiska vladajućeg
SNSD na program Javnog servisa”, navedeno je u toj vijesti, čiji su kreatori “izvori”
bliski lično Davidoviću.
Ovako
koncipirana vijest, krik je poraženog/poniženog i otjeranog Davidovića, osobe
za kojom niko neće žaliti.
Pitanje
je, naravno, da li je Dodik, po sebe, povukao pravi potez smjenjujući čelnika
RTRS-a? Ni slučajno, učinio je katastrofalnu grešku, jer oni koji će voditi
Javni servis nakon Davidovićeve dekapitacije nisu mu dorasli ni do koljena u
bilo kom pogledu. Posebno ne na polju bitke/rata za interese Režima, gdje je
Davidović postigao vrhunske rezultate. Neko će reći - uništio je Javni servis,
ali da se ne lažemo - ta kuća nikada nije ni bila Javni servis, već je od svog
nastanka bila platforma vladajuće oligarhije -do polovine 1997. SDS-a, nakon
toga SNSD-a.
Ma
šta ko mislio o bivšem čelniku RTRS-a, njegov odlazak ogroman je gubitak za
Režim, a on je najmanje kriv za pad gledanosti i rejtinga oligarhije. Čak ni
osobi izvanrednih i vrhunskih manipulativnih sposobnosti i nesporne
inteligencije (nažalost, snažno usmjerene ka negativiznu) i obrazovanja, što
Davidović jeste, nije bilo moguće održati visoke rejtinge ganga u situaciji
kada se otvoreno krade “iz oba oka” i javno otima iz tanjira.
RTRS
će u vremenu koje dolazi zabilježiti potpuni sunovrat i izgubiti i ono malo
uticaja, koji je imala za Davidovićevog vremena. (Što je, po opšti ambijent,
izvanredan hodogram.)
Nakon
odlaska Davidovića, nameće se pitanje da li je Željko Kopanja, koji je bio
najveća politička snaga i zaštita bivšeg čelnika RTRS-a, poražen u obračunu sa
suprotstavljenom mu medijskom linijom, koja se formirala unutar Režima i u
poslednje dvije godine čini sve da preuzme odlučujuću ulogu u kreiranju javnog
mnenja iz ruku vlasnika “Nezavisnih novina” i “Glasa Srpske”?
Tu
grupaciju predvodi Slavko Mitrović, Rajko Vasić joj je udarna igla, a u nju
spadaju i Dodikovi medijski savjetnici Pero Simić i Biljana Bokić. Neki od njih javno i histerično optužuju Kopanju za sva zlodjela, od reketa do nacionalne izdaje. Oni su do
sada vladali SRNOM, a od sada će voditi i RTRS.
Kopanja
nije poražen. On je odlučio da Davidović ide i bez njegove podrške taj posao
Dodik nije mogao obaviti, ma koliko se “novotalasna” režimska medijska struja
upinjala pokazati stvari drugačijim.
Kopanja
i dalje ima upliv u RTRS, preko člana UO te kuće Antona Kasipovića, a, nakon
svega, jasno je da se svjesno maknuo u stranu, jer je to najefikasniji način da
se na djelu pokaže koliko “novi talas” nema pojma ni o čemu, ponajmanje o
funkcionisanju RTRS-a.
“Nezavisne”
i “Glas” i dalje će podržavati Režim, istina u nešto umjerenijoj formi nego
donedavno, a uskoro će se pojaviti novi štampani mediji, radikalnog sadržaja
usmjerenog protiv kritičara Režima, koji će biti tretirani u programu RTRS-a,
kao što je to do sada bio slučaj sa Kopanjinim izdanjima.
Narednu
izbornu SNSD-ovu i Dodikovu kampanju definitivno, po prvi put nakon 1997.
godine, neće osmisliti i voditi Kopanja, što je, valjda, jasan dokaz šta on
misli o njenoj uspješnosti.
Nakon
svega, Dodik može slobodno reći: ja sam vas stvorio, ja ću vas i uništiti. Pomoći
u vlastitim redovima za ispunjenje ove misije mu ne nedostaje.