Piše: Slobodan Vasković
Prije nekih pet godina upitao sam jednog visokog funkcionera SNSD-a zbog čega dozvoljavaju Miloradu Dodiku da ih prisiljava da podržavaju sve njegove, najblaže rečeno, sumnjive poslove, od privatizacije Naftne industrije RS, preko kriminalnih poslova Slobodana Stankovića, pa sve do porodično-kumovsko-hohštaplerskih marifetluka sa parama iz Investiciono-razvojne banke RS.
Lakonski mi je odgovorio: Šta smo mi bez njega!
Godinu poslije postavio sam mu slično pitanje, a odgovor je bio potpuno isti. Nakon još jedne godine isto.
Početkom ove godine ponovo pitam, a odgovor glasi: “SDS mu daje koalicioni kapacitet i svaka naša pobuna u ovom trenutku osuđena je na propast. Dok god SDS bude u koaliciji sa SNSD-om, Dodik je nedodirljiv“!
Nakon vanredne sjednice Izvršnog odbora SNSD-a, održane nedavno na Mrakovici, ponovo postavljam svoje pitanje, koje se sada već može podvesti pod kategoriju „retro“. Odgovor glasi: To moraš pitati Igora Radojičića.
Sudeći prema njegovim odgovorima, za samo pet godima Milorad Dodik prešao je dug put od osobe za koju su, bespogovorno, hiljade njih vezale svoju sudbinu, čvrsto smatrajući da su njegova harizma, energija, populizam..., riječju kompletan „scenski nastup“ dovoljni da ispune i sve njihove političke (i svake druge) želje, (te da im mozak nije ni potreban), do lika od kojeg bi mnogi iz onih hiljada vrlo rado oprali ruke, ali čekaju potez prirodnog nasljednika, što jeste Igor Radojičić.
Fatalistička maksima „Šta smo mi bez njega“ evoluirala je u „Bilo bi nam mnogo lakše bez njega“, što je politički fatalno po Dodika.
Ova drastična promjena, potpuno korespondira sa metamorfozom Dodikovog javnog djelovanja, koje se sa visokih pozicija hiperenergije, zaraznog optimizma i ultranacionalne euforije, srozalo do bezvoljnog ispaljivanja ispraznih parola, zaraznog nepovjerenja prema svima iz svog okruženja i sumornih i crnih očekivanja od još veće krize, koja nadire u ogromnim talasima, što su dosada potpuno zbrisali u medijima našminkanu šarenu lažu zvanu „bolji dio BiH“.
Današnji Dodik je iskrzana i u froncle pretvorena sjena onog Dodika od prije pet šest godina, a njegovi istupi mogli bi se ocijeniti kao prenemaganje stare, otromboljene, izraubovane i nikom potrebne bezube frajle, koja još uvijek živi u ubjeđenju da je zgodna, lijepa i blistavog osmjeha kao i prije pedesetak godina.
Dodik je prošlost, a Radojičić (gotovo sigurno) budućnost SNSD-a. Silni Dodik, koji je nekada „šutirao“ SAD-e, „zakucavao“ Veliku Britaniju, prolazio pored Evropske unije „kao pored kioska“, danas je uplašeni zečić što, zbog počinjenih bezbrojnih trulih i nezakonitih kompromisa, ne smije ni da pomisli, a kamoli izgovori oštriju kritiku na račun presuđenog gangstera i otmičara Miće Kraljevića i seoskog kabadahije i đilkoša Mirka Čolovića, plašeći se onoga što oni znaju o njemu. Ti opskurni tipovi nikada nisu bili u Radojičićevom partijskom krugu.
Za Dodika se vežu brojne, stotine miliona teške afere, za Radojičića nijedna. Istina, Radojičić je kao predsjednik Narodne skupštine u nekoliko navrata bio Dodikovo sredstvo, preko kojeg je on pokušao ozakoniti nezakonito „sa pažnjom dobrog domaćina“ pražnjenje budžeta, ali je taj teret „bestežinski“ u odnosu na breme koje nosi aktuelni lider SNSD-a.
Uz sve to, Dodik i njegova populistička antipolitika sve teže i teže nalaze medijume koji u nju vjeruju, što otvara ogroman prostor Radojičiću, koji, za razliku od svog suparnika, politiku ne doživljava kao sredstvo za lično bogaćenje i stvaranje kvazielite od šljama svih fela, već potpuno suprotno.
Uz sve to, Radojičić je mlađi i znatno obrazovaniji od Dodika, ima izvrsne političke veze (od Beograda, preko Zagreba, Sarajeva, pa sve do Brisela, Londona i Vašingtona), umjerenjak je, nekorumpiran i prirodno je da ga naslijedi na čelu SNSD-a.
Svega izrečenog svjestan je i Dodik i zbog toga Radojičića, već duže od godinu dana, smatra najvećim neprijateljem. I uz to čini sve da ga unutar stranke razvlasti i marginalizuje. Međutim, ne ide mu to baš onako kako je planirao, jer je predsjednik parlamenta odgovorio vrlo snažno, ne prezajući da u javnosti otvoreno kritikuje Dodikove istupe, što je donedavno bilo nezamislivo i predstavljalo jeres zbog koje slijedi „lomača“.
Radojičić je načinio još jedan veoma važan korak, kojim se pozicionira kao najozbiljniji pretendent da zamijeni Dodika: na određen način distancirao se od Nebojše Radmanovića, otvarajući sebi tako manevarski prostor da formira sopstvenu frakciju, koju čine i donedavni dodikovci i radmanovićevci.
Izlaskom iz Radmanovićeve sjene, gdje je boravio više od deceniju, Radojičić je demonstrirao zrelost i spremnost da sam upravlja svojom političkom sudbinom. Nema sumnje da ga je na taj korak ponukalo i Radmanovićevo „vječito oklijevanje“, koje ga je dovelo u situaciju da se unutar SNSD-a više ništa i ne pita, što pokazuje i podatak da nijedno njegovo „kadrovsko rješenje“ posljednjih mjeseci nije od stranke dobilo značajnije „uhljebljenje“. Riječju, Radmanović je u SNSD- u pregažen i u narednom periodu mu je preostalo da otalja funkciju u Predsjedništvu BiH, bez ikakvog značajnijeg uticaja na politički život i u stranci i u državi/entitetu.
Oštri sukobi u SNSD-u se nastavljaju (ako ne vidite krv, ne znači da je nema) i dodatno će dobiti na intenzitetu u mjesecima koji dolaze. Bez obzira na utisak da je Dodik i dalje najmoćniji u stranci, on na opštim izborima 2014. godine neće biti ni na jednoj kandidatskoj listi SNSD-a. (Ukoliko imate nekih dilema oko ovakvog zaključka, pitajte za mišljenje Igora Radojičića.)
Vezani tekst: Dodikov ukleti brod
Nekada neprikosnoveni, osebujni, harizmatični, obožavani velemajstor haosa Milorad Dodik, nakon šest godina gospodarenja Bosnom i Hercegovinom i isto toliko despotskog upravljanja Republikom Srpskom, danas je politička olupina bez ideje, vizije, snage, energije, svježine...; čak i bez sposobnosti da kvalitetno slaže, što je disciplina u kojoj je bio višestruki svjetski šampion. Politički siledžija, koji je snagom volje, bezobrazlukom i nevjerovatnom i fascinantnom drskošću, gotovo uspio da sopstveni primitivizam, (najznačajniju karakternu osobinu), zamalo pretvori u ideologiju/religiju djeluje kao sablasni kapetan ukletog broda, što besciljno pluta kanalizacijom političke scene ove zemlje. Sve vrijeme taj ukleti brod teško je kontaminirao sve segmente života u BiH, posebno u RS, a sada, pred kraj svog putovanja, proizvešće pravu katastrofu.
Njegov posljednji intervju, dat Nezavisnim novinama, stoprocentno potvrđuje navedeno i svjedoči da je Dodik došao do kraja političkog puta, te da bi i za njega, ali i za ovu zemlju, najbolje bilo da se sam ukloni. Nažalost, to se neće dogoditi, jer inercija od cunamija laži, prevara, obmana, opsjena..., pomnožena sa bezbrojnim nezakonitim radnjama, (počinjenim pod njegovim pokroviteljstvom), kvadrirana ogromnim jatom raznoraznih hohštaplera, (što im je dao dizgine vlasti u ruke), to mu ne dozvoljava i on će nastaviti besciljno da pluta, dok kritična masa, koja se polako stvara, ne dostigne tačku na kojoj će zaključiti da je krajnje vrijeme da se ukleti brod i njegov sablasni kapetan Leteći Laktašanin konačno i bespovratno sklone.
Preblijeda Sjena nekadašnje Gromade u predugoj, nesadržajnoj, preplitkoj, impotentnoj, bezbojnoj tiradi Nezavisnim novinama demonstrirala je veliki strah od budućnosti i pokušala još jednom lažima kupiti vrijeme. Međutim, najnoviji set izmišljotina, što jeste najavljena „borba“ protiv kriminala i korupcije, ne može prevariti ni njegove najvjernije sljedbenike, uprkos histeričnim izvještajima poltronskih medijskih evnuha, primarno RTRS-a i bijednih i jadnih BN TV-a i ATV-a. Dodikovo upiranje prstom u nekolicinu nižerangiranih supova-kokošara, probranih u ogromnom jatu lešinara koje ga (sve manje) vjerno prati, demonstracija je da mu je doprlo do svijesti da je narod konačno uočio šta je, u suštini, njegova vlast porodila: beskrupuloznu pljačku na svim nivoima!
Prestravljeljen tom spoznajom, Dodik sada pokušava staviti gips na nogu koje nema, previti ruku koja je otkinuta i raskomadana, popraviti davno izbijene zube, reanimirati srce koje je već odavno prestalo da kuca...; čak ni doktor Frankeštajn od tog materijala ne bi mogao da napravi ništa, a kamoli lažac, pa i kada je formata Letećeg Laktašanina. Ma koliko vrištali, medijski kastrati mu ovaj put ne mogu pomoći.
Ne plaši se Dodik samo naroda, još više se boji svojih podređenih; preciznije talova sa njima. Svaki od prozvanih kokošara potencijalni je zaštićeni svjedok protiv mase opštinskih i republičkih funkcionera; dio je ogromnog lanca (pljačkaške) ishrane, te, premda su na najnižim karikama u njemu, jako mnogo znaju o ostalim halkama. A sve karike vode do kapetanske kabine ukletog broda. Izgubi li živce neko od onih koji su (ili će biti) smijenjeni, dodatno će ubrzati paranje džempera, koji se već dobro osipa. Svjestan je toga Dodik i zato, na samom „početku“ velike najave „borbe“ protiv kriminala, poziva na „sistemsko rješavanje kriminala i korupcije“, a ne na, kako je rekao, „traženje krvi“. Kojeg li licemjerstva: šef sistema koji je sistemski oteo sva dobra, sada traži da taj isti, teško kriminalizovani i korumpirani, sistem sistemski riješi kriminal i korupciju.
