Piše: Slobodan Vasković
Pozvan sam na otvaranje Kluba novinara Banjaluka (petak 20. aprila). „Novinarski klub
Banjaluka će djelovati kao organizacijska jedinica Udruženja/udruge BH novinari
sa ciljem promovisanja prava i interesa novinara i drugih medijskih uposlenika,
te poboljšanja položaja novinara u lokalnoj zajednici. Klub novinara treba da
doprinese aktivnijem djelovanju novinara i medijskih uposlenika u cilju
osnaživanja novinarske zajednice i jačanju kredibiliteta novinarstva“, navedeno
je u pozivnici.
Rijetko me gdje zovu, ja još rjeđe idem, ali ovaj put
odlučih da se družim, jer Novinarski klub ima nekoliko članova čiji rad
uvažavam i koji nisu pristali da budu režimski trubači, što funkcionišu po
principu džuboksa: vlast im ubaci u praznu glavu novčić, a oni zavrte neki od
trenutno važećih instant „hitova“ – od vehabija koji kupuju imanja oko
Bakinaca, preko uspješne „izgradnje“ mreže autoputeva, pa do vehabija, koji se
ponašaju kao fundamentalističke i verbalnom teroru obučene seoske jetrve i
kunu/proklinju/bacaju sihire/pišu gadne zapise (samo da Šef ne nagazi) protiv
RS, sve onako bradati i sa prekratkim, eksplozivnim, pantalonama.
Prilazim Klubu i spotaknem se o Radomira Neškovića, koji
je davne 1992. demontirao TV Sarajevo, zatim otišao na Pale, gdje je radio u
SRT-u, pa bio čak i direktor radija. Sada je direktor ljudskih resursa, kod
Dragana Davidovića na RTRS-u. Pozdravlja: lagan uigran smiješak, oči ledene,
dobro urađena maska za slične susrete; vidim knjiži me na vrh prioriteta čije
prisustvo treba prijaviti DD-u još tokom trajanja skupa. Dok on traži mobilni i
mjesto odakle će da prijavi, na um mi pade jedna njegova priča, koja najbolje
oslikava i njega, a i šefove mu, kako bivše, tako i sadašnje.
„Radovan radio u Panorami, a on radi samo noću, povazdan
spava. I svi kod njega idu da mu poltronišu. Vidim ja, kako ko ode, avanzuje,
te ti se i ja najavim, spremim pomno priču o tome šta bi trebalo, kako bi
trebalo..., sve ne bi li mi dao kakvo dobro mjesto. Odem u Panoramu jedno pola
sata prije ponoći, a red ko nekad za ulje. Masa. Sjednem, čekam i nako čekajući
ja i zaspim. Budi me u neka doba sekretarica, ja bunovan, sgužvan nemam pojma
gdje se nalazim, trga ona za rame – predsjednik čeka – uđem ja krmeljav kod Radovana.
Puši on kubu, jer bilo je to u vrijeme kada je poltronisao Miloševiću, pa i on
kao i Slobo počeo pušiti, iako nikada pušio nije; Dobro veče, dobro veče; Šta
ste htjeli Radomire; Ja zaboravio sve što sam spremio, vidim izgoreh ko ona
kuba, pa ispalih: samo da vas pozdravim predsjedniče; Hvala kaže Radovan i
isprati me preko vrata“, ispričao mi je Nešković taj svoj teški slučaj
neuspjelog dupeljublja. Zaključih da se od tada još nije razbudio, pa je
idealan za DD-a, a što se tiče onih ljudskih resursa kojima upravlja, većina ih
je pretvorena u džuboks, pa ih nije ni žaliti.
Prođoh pored Neškovića „kao pored kioska“, a u pasažu
šaroliko društvo, ali nikog iz 4S formacije Udruženja novinara RS,
pretorijanske garde Milorada Dodika. Mora da pišu nove krivične i brane RS,
temeljno radeći „istragu poturica“, dok srpski hajduci, oslobođeni njihovog „nadzora“
razvukoše sve što vrijedi u svoje privatne ambare, trapove i štale. Evnusi
mastiljaju.
Naiđoh na Dušicu Stanojević i Vericu Čalić, dvije sjajne
dame u društvu Ranke Mišić, koja je značajno zategnutijeg lica nego prije
pet-šest godina. Gospođi Mišić pristojno čestitam na uspješno obavljenom
zadatku promjene namjene Saveza sindikata RS, koji je pod njenim vođstvom
postigao nevjerovatne uspjehe – od organizacije koja brani prava radnika,
postao je organizacija koja brani prava režima, a radnika i fabrika govoto da
je i nestalo. Mišićka pokušava kulirati, ali džaba-knedla u grlu radi, malo se
zadrža, promrmlja nešto i šmugnu taj sindikalni Sejdo Bajramović.
Dušica i Verica kuliraju, tu je i Cvijeta Kovačević
(progonjena od režima, samo zato što nije spremna da misli kako joj se naredi),
neobavezno ćaskanje, odlazim do Vladimira Šuška, sjajnog drugara i još
sjajnijeg novinara, sa nama uvijek diskretni i superkorektni Dragan Kesić;
prilazi nam neka novinarska protuva iz „Presa“, (Darko, Danki, ili neki sličan
manki) rukuje se sa njima, pa čak i meni pruža šapu; hladno i prezrivo ga
pogledam (ne bi me se ni Dok Holidej postidio), nastavim razgovor sa Vladom i
Draganom (malo im neprijatno zbog mog ponašanja-fini ljudi); šapa pade kao
umrla, ništarija se odvuče poput sline; na trenutak okuženi vazduh se pročisti,
opet prodisah.
Pojavljuje se i Miladin Mihajlović, dopisnik „Sveta“,
nekada je sarađivao sa mojim „Patriotom“; čuvena je njegova priča o vojniku
koji se zaljubio u Moldavku, na privremenom radu u RS. „On se skinuo iz vojske,
a ona sa šipke, nakon čega su se vjenčali“, završavala je. Genijalno. „Znaš li
koja je najbolja dijeta za Krstana Simića? Da počne sebi plaćati bar dio onoga
što pojede!“, poentira i odlazi da slika.
Ukaza se i Nataša Tešanović, odlično obučena, (firmirana,
reklo bi se u njenom društvu papaka i poltrona), nema sumnje da je njen komad
iz „Mreže plus“ bio lavovski. Njen dolazak je jeftina političko-marketinška
poza, ona tu ne pripada, mnogo bi prirodnije bilo da sa banjalučkom
građevinskom mafijom razmatra nove poduhvate: možda još jedan nelegalni sprat
na zgradi ATV-a, koji bi se mogao dobro unovčiti... Iz tog pravca bije ledena
hladnoća, sibirska, da sam hermelin smrznuo bih se. Malo otopli kad stiže Borka
Rudić, kratkotrajna konverzacija, odlazi dalje, Tu je i Mito Travar sa BN-a,
ali na radnom zadatku - dobar dečko, ima kičmu, najebaće; reče mi da mu je
nedavno izašla knjiga. Zove se, ako se ne varam, „Pozdrav iz sunčanog
hemoroida“, a rukopis je već nagrađivan.
Šuljeva iz režimskih medija ni na vidiku, sem narečenog
Neškovića i njegove dvije pratilje sa RTRS-a (udarile trajnu, pa došle na
prijem), kojima se ni imena ne sjećam. Milkica Milojević i Siniša Vukelić
izgovoriše po par rečenica o namjerama Novinarskog kluba, osnaživanju
novinarske zajednice, tehničke i druge pomoći, otvaranju debata... Vrlo hrabra
najava u društvu u kojem većina novinara svoj posao doživljava kao štaziangažman. Novinarski klub već je u
režimskim agenturama označen kao refleksija otpora.
Vrijedilo je otići i uvjeriti se da kuga nije baš sve
pobila.
P.S. Danas je tačno godinu dana otkako funkcioniše
ovaj blog. Hvala svima koji su ga posjetili i svima koji su se oglasili na
njemu. Posebno i veliko hvala divnim prijateljima Bokiju, Saletu, Siniši,
Nemanji što su dio svoje velike kreativne energije uložili u objavljene uratke.
