piše: Slobodan Vasković
Doznajem
da je Mićo Kraljević otimao i ranije. Poslije rata držao nekakvu „građaru“ u
Beškoj kod Inđije, imao poslovnog partnera iz Vranja, bilo tu nekih neraščišćenih
računa, kidnapovao ga Mićko, držao danima, Vranjanac (sine Mitre) uspije
pobjeći, suđenje u Vranju, presuda... Nakon toga je postao član SNSD-a i
nastavio sa kidnaperskim aktivnostima, i to prilično traljavo, jer mu taoci
svaki put pobjegnu. Taj i takav gangster „s falinkom“ je narodni poslanik u
parlamentu RS i nikom ništa – u vladajućoj stranci još čekaju da im se „dostavi
presuda“! Nisu se izjasnili – da li ona iz Vranja ili iz Bijeljine. Dok oni
čekaju, izvori mi saopštiše da je Mićo Gepek prije dvije večeri upao u prostorije
vlaseničke benzinske pumpe, uzeo/oteo pazar i otišao da se malo odmori u
Srbiji. Pumpa, naravno, nije njegova, ali on je u Vlasenici gazda. Tekući
radnik pumpe nije ispario kao derivat, ali je još uvijek prestravljen, zato što
je izbjegao da bude otet, držan u ropstvu, mučen...
Dok Kraljević odmara od
otimačina, njegov šef i zaštitniki Milorad Dodik dijeli državu, te je ocijenio
da je “BiH neodrživa tvorevina, ali njen raspad nije stvar bliske budućnosti”. "Mi
se pripremamo za raspad BiH. Republika Srpska je jedina samoodrživa na prostoru
BiH", rekao je on na konferenciji "Položaj i perspektive srpskog
naroda u zemljama regiona" održanoj u Ministarstvu dijaspore Srbije.
Moram biti do kraja otvoren –
nekada mi je duboko žao Milorada Dodika. Priča on naoko hrabro o secesiji, o
perspektivama srpskog naroda, o duhovnosti, o borbi protiv kriminala…, a u
suštini je mali miš koji ne smije jednog hohštaplera i gangstera, višestruko
osuđivanog, da istjera iz stranke i iz politike uopšte. Rješenje ove jednačine
glasi da je Dodik u Kraljevićevom gepeku, njegov je talac, a da se vlasenički
mafiozo nije ni zere potrudio da ga u njega strpa. Dodik je sam uskočio u
gepek, praveći koalicije sa banditima i odatle mu izlaska nema.
Istina, dosta dugo je on njih
kontrolisao, ali stvari su mu izmakle iz ruku. Para, koje su sve na okupu
držale, je nestalo, a on je enormno razvio svoje privatne biznise. Od njih niti može niti
stiže da se bavi entitetom kojem je na čelu. Jedino, kada mu se pod nos poturi
mikrofon, nalupeta nekoliko frazetina, a režimski mediji to proglase božijim
(Bože oprosti mi što ime tvoje zalud pominjem, ali moram radi pojašnjenja)
percepcijama.
A ti režimski mediji najbolja su
slika i prilika sve oštrijih i opasnijih rogova u džaki znanoj i kao SNSD.
Zoran Šarenac nešto je petljao oko izbora generalnog direktora RTRS, što je
naljutilo reizabranog Dragana Davidovića, pa je Javni servis “otrkio” brojne
milionske zloupotrebe u smeću zvanom “Fokus”. Šarenac, iza kojeg stoji Aleksandar
Džombić, pokušava se suprotstaviti iznoseći “otkrovenja” o RTRS-u, ali je iz
prve tri runde izišao šaren od batina. Davidović ide na nokaut, jer je,
objektivno, mnogo jači od fokusovaca, a i njegov zaštitnik Željko Kopanja
kontroliše raznorazne entitetske/državne mehanizme, kojima može zgnječiti već
dobro izubijanog Šarenca. Sve u svemu, bijedna, ali potpuno jasna slika
“demokratskih” medija, čiji šefovi guše javno jedni druge u septičkim jamama
režima, nesvjesni da će i pobjednici tih duela na kraju završiti kao njihove
žrtve iz “porodice”. (Kada članovi “familije” jedni drugima ovo rade, sami
zamislite šta tek čine onim koje smatraju neprijateljima?!)
Na liniji vatre između RTRS-a i
Fokusa našao se još jedan režimski jad – Pantelija Ćurguz, koji je, navodno,
pokušao zaštiti otpuštene borce sa Javnog servisa, i to četiri mjeseca nakon
što su ostavljeni bez hljeba. Nakon toga mu je navodno prijetio Davidović, pa
on njemu…, strašna nervoza, pozivi na “dijalog”, poluistine, laži – potpuna
kontaminacija javnog prostora i, po ko zna koji put, najcrnja privatizacija
Javnog servisa. Režimski pacovi su u fazi pregrupisavanja – Ćurguz djeluje
najslabiji (dobro je uzdrman pobunom unutar BORS-a; otud i toliko strastvenosti
u prilozima), pa će morati prvi probati “sumnjivu hranu”! Jadan je taj Ćurguz - za sve ove
godine nije shvatio da je režimu dobar samo dok ima neke koristi od njegove
sirove snage i bezvremenske spremnosti da bude sluga. Čim je pomislio da bi
mogao sjesti za sto gospodara ( a ne ketiti mu stalno kod nogu i isplažene
jezičine čekati na mrvice), dobio je po tintari. A tek će dobiti, ukoliko
izgubi čelno mjesto BORS-a, što je na vidiku.
Vrhunac opisanog jada, bijede i čemera je uključivanje u priču Udruženja
novinara Režima Srpske (UNRS) koje je bez milosti odvalilo po slugi Panteliji,
jer se usudio da o ponečemu i misli. Inkvizitorski UNRS čak je istakao “da je
sloboda medija jedno od najvećih dostignuća naše zajedničke borbe za slobodno
društvo”, pri tom, valjda, pod slobodom smatrajući da svi oni “novinari” i
“mediji”, koji pišu panegirike potrošenom i izlizanom Dodiku i bespogovorno
slušaju glavnog gazdu Kopanju, mogu da rade šta hoće i kome hoće kad god hoće,
pri tom ne prezajući ni od najgorih laži i najmonstruoznijih konstrukcija. Za
šta su, naravno, izvrsno plaćeni u duhu sa ovdašnjim doživljajem “slobode
medija”. Interesantno je da se UNRS nije oglasili oko “ostavke” urednika
filmskog programa RTRS-a i osudilo tu nevjerovatno morbidnu manipulaciju sa
bolesnim čovjekom. Tad su novinarski “zaštitnici” srpskih ocila ćutali kao
zaliveni – ti siroti mali korumpirani, ništavni, beskarakterni hrčki - beskičmenjaci.
I opet moram ponoviti, stvarno mi je žao Dodika. Biti domaćin
goreopisanoj čeljadi znači biti jedino vrijedan žaljenja. Šta mu vrijede silni
dvori koje je “zaradio”, kada pogled iz svakog od njih počinje i završava na
smeću kojim se okružio. I koje ga prati i progoni čak i u Kraljevićevom gepeku.
