Piše: Slobodan Vasković
Stepen slobode Javnog servisa u svakoj državi trebalo bi da je jednak nivou inteligencije njegovih konzumenata. Ako bismo ovu jednačinu primijenili na Republiku Srpsku i ovdašnji Javni servis, lako bismo zaključili da su „dragi gledaoci“ neinteligenta masa, spremna da proguta najprljavije svinjske papke, poput najslasnijeg zalogaja. Takav zaključak, međutim, potpuno je pogrešan: narod nije budala, ma koliko ga takvim smatrali oni koji odlučuju o štivu, koje nam prezentuje RTRS. Zato je mnogo tačnije zaključiti da je „Stepen slobode Javnog servisa u RS jednak nivou neinteligencije onih koji ga vode i uređuju“. Samo u takvom kontekstu moguće je „sažvakati“ i razumjeti smisao emisije „Presing“, (emitovane 17.10. o.g.), sa temom „Mediji - javna (ne)odgovornost“, o kojoj su razglabali Goran Rosić, direktor „Presa“, generalni direktor RTRS - a Dragan Davidović, Nikola Deretić, član UO BHRT, kolumnista Srđan Puhalo i Nataša Tešanović, direktorica ATV-a.Cilj neinteligentnog projekta, (čije emitovanje 85 posto stanovnika ovog entiteta plaća čak i svinjama), bio je pokušaj vaskrsenija Dragana Davidovića iz medijskog svinjca, u kojem se našao nakon što su njegovi inkasanti - gaulajteri domaćici iz Dervente zaplijenili svinju, jer nije izmirila RTV pretplatu. Odmah na ovom mjestu da raskrinkamo jednu od laži RTRS - a povodom tog slučaja: U Javnom servisu insistiraju da je Sud uradio taj posao, što je samo djelimično tačno. Prava istina je da je Sud zaplijenio svinju, tek kada su odgovorni sa RTRS - a zatražili izvršenje sudskog rješenja, kojim je naložena pljenidba pokretne/nepokretne imovine „dragog gledaoca iz Dervente“. Preciznije, slučaj „svinja“ nikada ne bi završio u „Presingu“ da uposlenici RTRS - a, odsjek pretplata, nisu zahtijevali glavu svinje. Svinjski slučaj samo je jedan od razloga zbog kojeg je DD upriličio emisiju: u posljednje vrijeme mu ne ide baš najbolje, jer je u Narodnoj skupštini doživio kalvariju, prilikom rasprave o radu RTRS. Uz to, oglasio se Zoran Tadić, direktor „IT Profesional“, i javno progovorio o tome kako je firma „Integra“, čiji su vlasnici Slobodan i Slavica Stanković, uzeli imovinu RTRS - a kao svoju, te o brojnim drugim malverzacijama.
Nabrojano je i više nego dovoljno razloga da Davidović napravi monodramu „Rokni Roki“, u kojoj su ostali gosti bili tek žive kulise, sa zadatkom da tu i tamo ponešto progovore, kako dramolet ne bi bio previše monoton. Na sceni je nastupila i RTRS „diva“ Biljana Knežević, najviši i najširi primjerak medijske familije Zombija, koji su se naselili u Javnom servisu. (U nekoliko navrata sam bio iskreno uplašen za sudbinu Srđana Puhala, jer preširoka Kneževićka uopšte ne razlikuje satiru od satare, te je bila spremna kolumnistu i pridaviti, bude li se nastavio razbacivati njoj nepoznatim/neprijateljskim terminima.)
Igrokaz je trajao 75 minuta, kulise su odigrale svoje role: Deretić je poltronisao Davidoviću (razmišljajući kako bi bilo divno da on u sljedećem svinjskom ciklusu u ulozi generalnog direktora RTRS - a objašnjava nasušnu potrebu pljenidbe svinja); Rosić je mrmljao o koještarijama (razmišljajući kada će Davidović „potegnuti“ 100 hiljada KM koje mu je IRB dodijelila za stan); Tešanovićeva je gurala ATV-priču koliko je mogla (razmišljajući o tome koji ju je Vrag natjerao da uopšte dođe), dok se Puhalo borio da dođe do riječi (analizirajući kako će i da li će, nakon emisije, uspjeti izmaći bijesnoj Kneževićki, koja je nedvosmisleno iskazivala spremnost da se sa njim i fizički obračuna). Davidović je guslao i guslao, (u desetercu, dvanaestercu, šesnaestercu...), pokušavajući da iz svakog stiha izbaci svinju, ali uzalud. Učinio je upravo suprotno - svinja je, nakon istorijskog „Presinga“, i zvanično postala zaštitni znak RTRS-a.
