Rijetki su slučajevi u Bosni i Hercegovini da političari i ekonomisti sjede za istim stolom, a da kažu jedni drugima ono što misle. U mojim prethodnim člancima sam često pozivao na dijalog opozicionih političara, nevladinih organizacija i pojedinaca koji znaju i hoće da utiču da se ovo društvo mijenja na bolje, da se otvoreno ukaže na sve nedostatke okruženja u kome živimo i radimo. Upravo se to desilo u organizaciji Partije demokratskog progresa, Centra za nove inicijative i IRI (The International Republican Institute), koji su bili organizatori i domaćini konferencije koja je imala prevashodno ekonomske teme na dnevnom redu.
Organizatori su okupili respektabilne ličnosti. Bili su prisutni, između ostalih, i Sulejman Tihić, predsjednik SDA, Božo Ljubić, predsjednik HDZ 1990., Mladen Ivanić, predsjednik PDP, Marinko Čavara, potpredsjednik HDZ, politički lideri koji nose znatan dio odgovornosti na političkoj sceni BiH. Ostali su bili istaknuti ekonomisti, predstavnici nevladinih organizacija, novinari i javni radnici te stručnjaci ostalih profila.
Konferencija se odvijala kroz pet panela:
- Uloga desnog centra u kreiranju stabilne ekonomije,
- Ekonomske reforme i politika zapošljavanja,
- Prednosti međunarodnih fondova u ekonomskoj reformi,
- Investicije i kreiranje boljeg poslovnog okruženja,
- Uloga nevladinog sektora u kreiranju reformi u društvu.
Ono što je dalo kvalitet jeste mogućnost da prisutni na konferenciji mogu postavljati pitanja panelistima, što je svakako iskorak naprijed za razliku od sumornog izlaganja gdje panelista priča svoju priču, a auditorijum ga pasivno posmatra. Bilo je i pomalo neugodnih pitanja: na primjer, pitao sam Sulejmana Tihića i Božu Ljubića znaju li gdje je nestalo preko 20 milijardi tadašnjih njemačkih maraka stranih donacija koje su dodijeljene BiH u periodu od 1995-2002. godine. Odgovor nisam dobio (niti sam ga očekivao), ali mislim da trebamo postavljati takva pitanja onima koji nas predstavljaju i zastupaju – što je svakako odlika demokratskih društava (kakvo tek trebamo postati). Pitao sam i da li se na adekvatan način potrošilo 114 miliona KM, koliko je, sa raznih nivoa BH vlasti, izdvojeno za nevladine organizacije u 2010. godini. Na kraju krajeva, to je novac poreskih obveznika, za šta je prirodno da pitamo u šta je i na koji način utrošen.
Većina prisutnih je definisala sljedeće probleme u BH ekonomiji:
- visoka stopa nezaposlenosti,
- manjak inostranih investicija,
- visoka korupcija i kriminal u institucijama BiH,
- problematičan proces privatizacije,
- slaba konkurentnost BH privrede,
- sporo pristupanje EU integracijama.
Ekonomisti su imali razne prijedloge. Pominjana je neodgovarajuća uloga valutnog odbora u BiH kao sistema koji ne pogoduje izvozu, nepostojanje monetarne politike i precijenjenost domaće valute. Zagovaralo se štićenje domaće proizvodnje, što je politički problematično budući da je BiH već članica regionalnih udruženja kao što je CEFTA koje onemogućavaju primjenu internih mjera kao što je carinska zaštita. Iznosili su se prijedlozi o reviziji privatizacije, stečajeva, dokapitalizacija, oduzimanju ilegalno stečene imovine, no mislim da je to prilično nerealno očekivati od političkih stranaka koje trenutno vrše vlast. Strani stručnjaci su se zalagali da se privatizacija ubrza, navodeći primjer da elektroprivrede u BiH posluju sa niskom profitabilnosti, i sa političkim uticajem, što je neosporno tačno. Dilema je, međutim, šta je gore po BH privredu: loše upravljanje od strane države kao većinskog vlasnika, ili privatizacija i prepuštanje inostranom kapitalisti tako važan strateški resurs kao što je proizvodnja i distribucija električne energije. Dilemu predstavlja i obilježje ekonomije u BiH – da li je to tržišna ekonomija, ili ekonomija u tranziciji ka tržišnoj? Konstatovano je, takođe, da je rast zaduživanja BiH u zadnje tri godine nepovoljan obzirom na efekte, naveden problem visokog troška administracije i birokratije koji se efektuira kroz visoku stopu javne potrošnje. Naznačen je i problem sistema indirektnih poreza, koji bi trebao da obuhvati i drugu stopu, ili nultu ili diferenciranu, što bi pogodovalo određenim kategorijama stanovništva, te dijelovima privrede. Naznačeni su i problemi nedostatka kapitala, odnosno, problema povlaštenosti, na način da u BH privredi postoje povlaštena pravna lica, koja u sprezi sa vlastima, dobijaju na nelojalan način državne kredite. Skrenuta je i pažnja na katastrofalno loše stanje na domaćem tržištu kapitala, odnosno berzama u Banja Luci i Sarajevu, koje karakteriše stanje niske likvidnosti, i nezainteresovanosti za trgovinu vlasničkim hartijama od vrijednosti, te nemogućnost domaćeg tržišta kapitala da podrži akumulativnu funkciju prikupljanja kapitala kroz emisiju hartija od vrijednosti. Govoreno je i i o makroekonomskim pokazateljima, gdje se sve više kristalizuje da se problem visoke nezaposlenosti može riješiti jedino (pa makar i kratkoročno) jedino određenim vidom javnih radova.
U periodu koji dolazi, mislim da će ovakvih susreta političara i ekonomista morati biti sve više. Moramo početi da zajedno iznalazimo rješenja koja će biti prije svega u koristi građanima. U tom pravcu bi se i zdravo političko djelovanje (opozicije) trebalo usmjeriti: ka zaustavljanju pada standarda građana, kreiranju novih ekonomskih prilika i inovacija, obračunu sa kriminalom i korupcijom. Želim da vjerujem da postoje snage i u politici i u struci koje će ove ideje podržati i sprovesti u djelo. O alternativi bolje ni ne razmišljati.
