субота, 11. мај 2013.

Pušenje je štetno po zdravlje

piše: Slobodan Vasković

Zdravstveno stanje nacije je alarmantno! Kancerogeno!

Metastaze nemilice udaraju i preuzimaju malo preostalog zdravog tkiva.

Najteže je u vrhu enititeta, jer riba od glave boli. Preciznije, puši. Pušenje je glavni uzrok šokantno lošeg stanja nacije, toliko lošeg da je pitanje da li će nacija uopšte opstati. A pušači, uprkos svim crnim prognozama, analizama, pokazateljima..., ne prestaju sa tom zlom, naopakom i bolesnom navikom.

Najviše pušača je u Vladi RS. Svi redom. Niko se ne odriče, niko ne baca, niko se ne liječi; ne pokušavaju ni sa flasterima, tabletama, žvakama, ćurokotom... Sve jednu na drugu, puše li puše i ne posustaju.

Neki u kuloarima tvrde da će prestati, a onda odjednom obole od demencije - čim su blizu Vrha, zaborave da su prestali pušiti. Pa nastave, još zagriženije, žešće, pohotnije; jednu na drugu.

Većina pušača je i u Narodnoj skupštini. I to velika. Ne poštuju zakone koje su sami donijeli. Zakone protiv pušenja. Džaba poruke „Pušenje ubija“, „Pušenje je štetno po zdravlje“ i slične antipušačke parole. Zalud.

Pušenje se u RS tretira kao najunosnija kategorija. Kao stav, filozofija, mišljenje. Mišljenje pogotovo. Pravi i najveći pušači znaju zašto.

Iz Vrha se epidemija proširila. Očekivano. Prvo se prenosila dodirom, zatim pogledom, potom je sve eksplodiralo. Zarazio se Sindikat. Sve pušač do pušača. Pa čelništvo boračke. Od pušenja im brci dobili nijansu sivo-žute.

I među žurnalistima, koji izvještavaju o pothvatima Pušačke Mašinerije, takođe pomor. Pušenje im je svakodnevno glavna tema. Nema cenzure, nema autocenzure, sve je to goli slobodni pušač.

I u Crkvi, Bože oprosti mi, prikazaše se pušači. I to listom bliski Vrhu. Neki su čak osvještali novu zgradu. Ne znam koliko su „uzeli za ruke“, ali bez pušenja to nije prošlo, jer su tamo nakvalitetnije i najskuplje pepeljare.

Epidemija je stravična, oboljeli su toliko kvantitativno i kvalitativno pušili, da su sve do balčaka popušili. I impulse i ugalj i drumove i zaobilaznice i aerodrome i termoelektrane i hidroelektrane i šume i polja i livade i... I volove.   

Šta sad jedan nepušač poput Milorada Dodika da radi sa tolikim pušačima? Kako da stvari okrene i počne sa liječenjem? Možda da primijeni tehnike iz perioda kada je i on pušio? Bilo je to davno, u vrijeme Slobodana Miloševića, Bila Klintona, Klausa Kinkela, Robina Kuka..., ali je uspio da se mane tog zla.

Pitam se da li se zaista riješio tog poroka ili i sada ponekad...