Autor: Adis Šušnjar
Ifet Feraget, pravni zastupnik porodica Dragičević i Memić, kao i Nermina Aleševića u slučaju “potkivanje”, u intervjuu za “Inforadar” govori o nadljudskoj borbi ovih porodica za istinu i pravdu, samoj aferi “potkivanje” ali i bh. pravosuđu, kao i prijetnjama koje je dobio zbog svog angažmana u ovim slučajevima…
Da li, nakon svega, vjerujete da će očevi Muris Memić i Davor Dragičević ikada dočekati pravdu?
FERAGET: Obzirom da nekako često potpuno nepravedno zapostavljamo majke ovih ubijenih mladića, gospođu Muneveru Memić i gospođu Suzanu Radanović, svi moji odgovori na Vaša pitanja u kojima spominjete očeve uvijek podrazumijevaju i majke. Negativan odgovor na Vaše pitanje bi značio da ne vjerujem u ogromnu snagu i značaj Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP), koju je BiH ratificirala i koja se, prema članu 2/II Ustava u BiH direktno primjenjuje. Član 2. EKLJP je temeljna vrijednost svakog demokratskog društva, a BiH je, prema ustavu, demokratska država. Nasilna smrt podrazumijeva obavezu države da provede službenu djelotvornu istragu, koja mora biti odgovarajuća, odnosno takva da utvrdi sve relevantne činjenice i u skladu sa mogućnostima dovede do identifikacije počinilaca (i svih saučesnika) ubistva, te njihovog kažnjavanja u skladu sa zakonom.
Pribavljanje i osiguravanje dokaza je srce svake istrage, a pogotovo one koja se tiče ubistva; u predmetima Džanan Memić i David Dragičević dokazi govore da se u oba slučaja radi o ubistvu i „nema teorije“ da je u pitanju saobraćajna nesreća, odnosno utapanje u potoku nakon izvršene pljačke. Ti dokazi moraju biti podvrgnuti nezavisnoj, objektivnoj i detaljnoj analizi; u oba slučaja već inicijalna faktografija jasno govori da se radi o ubistvima, a u jasnim stvarima je suludo dokazivati suprotno.
U predmetima Dženan Memić i David Dragičević sva ova pravila su drastično prekršena i ono što me kao pravnika najviše boli jeste činjenica da Ustavni sud BiH nije blagovremeno reagovao, u predmetu Dženan Memić je 15.02.2017, pa onda 11.06.2019. godine odbijena apelacija kao neosnovana, dok se u premdetu David Dragičević čeka odluka Ustavnog suda BiH po mojoj apelaciji od 15.03.2019. Ustavni sud BiH je zauzeo, po meni, apsolutno neprihvatljiv stav, a to je da se o postupku istrage, pa i postupcima lica koja su učestvovala u istrazi, može govoriti „tek nakon okončanja sudskog postupka koji je u toku i zavisno od toga koliko je postupanje određenih lica bilo od značaja za cjelokupni postupak, a što je u ovom trenutku prvenstveno zadatak redovnog suda“.
Ovakav stav Ustavnog suda BiH predstavlja drastično kršenje ne samo člana 2. EKLJP, nego i principa legaliteta, kao temeljnog principa svih naših zakona o krivičnom postupku. Naime, prema tim zakonima postojanje osnova sumnje (postojanje okolnosti koje ukazuju na mogućnost da je izvršeno krivično djelo) za tužilaštvo predstavlja obavezu provođenja istrage protiv svih tih lica, bez obzira što se radi o policajcima, tužiocima, ministrima itd, a ta obaveza, u kontekstu pozitivne obaveze države iz člana 2. EKLJP, znači da „sistem mora brzom i sveobuhvatnom istragom osujetiti svaku mogućnost podizanja montiranih optužnica, kojima se nastoji dobiti na vremenu i tako zataškati neko ubistvo“, a što se upravo dešava u predmetima Dženan Memić i David Dragičević.
Dakle, moj stav je da u slučajevima ovakvih sistemskih zataškavanja ubistava sistem ne smije čekati okončanje sudskog postupka, koji u predmetu Džanan Memić traje već duže od tri i po godine, i rezulatate tog postupka po pitanju koliko je postupanje određenih lica bilo od značaja za cjelokupni postupak, nego mora aktere tih lažnih istraga dobro udariti po prstima čim budu uhvaćeni. Naime, u oba predmeta je uništen veliki broj najvažnijih dokaza.
Samo na ovaj način možemo stvoriti sistem vladavine prava koji će omogućiti da svi građani, bez obzira na položaj i funkciju, budu jednaki pred zakonom. Dakle, očevi Muriz Memić i Davor Dragičević će sasvim sigurno dočekati pravdu jer drugačiji odgovor bi značio da ne vjerujemo u BiH kao pravnu državu; ona, doduše, spava ali će morati ili sama da se probudi, što bi bilo najbolje za nas, ili da se probudi kada konačno bude čula sat koji je je međunarodna zajednica navila.
Jesu li vam kao advokatu poznata imena ubica, ili šireg kruga ljudi umiješanih u ubistva Davida Dragičevića i Dženana Memića? Kakvim zapravo dokazima raspolažete s obzirom na tvrdnje očeva kako oni znaju imena ubica, ali da čekaju da ih saopšti pravna država?
FERAGET: Naravno da raspolažem svim potrebnim dokazima i da znam imena ubica. Međutim, ni ja, a niti ijedan od očeva, nećemo u javnosti iznositi ta imena jer ovo je pravna bitka koja podrazumijeva poštivanje zakonske procedure i jednog od osnovnih principa krivičnog postupka, a to je presumpcija nevinosti, koja znači da se svako smatra nevinim dok se njegova krivnja ne utvrdi pravosnažnom sudskom odlukom.
Dakle, ubice Dženana Memića i Davida Dragičevića mogu biti mirne što se nas tiče, jer njihova imena nećemo javno iznositi obzirom da je naš cilj je da pravnim sredstvima natjeramo sistem da im sudi, zajedno sa onima koji pokušavaju da zataškaju ova dva ubistva.
Jeste li ikada do sada, kao pravni zastupnik porodica Memić i Dragičević, dobijali direktne prijetnje?
FERAGET: Prijetnju smrću sam dobio neposredno prije prvog odlaska u Banja Luku u augustu prošle godine, kada mi je jedan čovjek u Sarajevu rekao doslovno „da je bolje da ne idem u Banja Luku na okupljanje tzv. međunarodnog advokatskog tima jer valjda znam koliko je opasan ministar Lukač“. O svemu ovome sam u po dolasku u Banja Luku lično obavijestio ministra Lukača, koji mi je odgovorio da su to gluposti, zbog čega smatram da nema razloga za strah. Na kraju krajeva, samo kukavice dva puta umiru.
U zadnje vrijeme primjetne su kritike pojedinaca zbog ulaska Arijane Memić (Dženanova sestra, op.a.) u politiku, i mogućeg Vašeg ulaska u politiku, kao i Davora Dragičevića. Zašto se politika, koja vas tjera u politiku, buni zbog toga?
FERAGET: Zaboravljaju da je Arijana u politiku ušla početkom ove godine, dakle nakon proteka više od dvije i po godine od Dženanovog ubistva, za koje vrijeme još nije bila otvorena djelotvorna istraga, odnosno da je Davor Dragičević odlučio da “možda uđe” u politiku nakon 15 mjeseci od Davidovog ubistva, za koje vrijeme takođe još uvijek nije otvorena djelotvorna istraga.
Da zaključim, politika, koja je nesporno imala kontrolu nad pravosuđem koje zataškava ubistva djece, Dženana i Davida, je “natjerala” i Arijanu Memić i Davora Dragičevića da “uđu” u politiku, s ciljem da daju doprinos stvaranju nekog boljeg i humanijeg društva u BiH, odnosno društva u kojem će pravosuđe djelotvorno istraživati – a ne zataškavati ubistva. Iako se ja ne bavim politikom, niti imam namjeru da se bilo kada bavim politikom, imam potrebu da ovo kažem.
Čini se da je afera „potkivanje“, sa predsjednikom VSTV–a Milanom Tegeltijom u glavnoj ulozi, potresla bh. javnost i društvo općenito kao nijedna do sada. Međutim, uprkos dokazima, stavu javnosti i jasnim porukama međunarodne zajednice, izostaju očekivane reakcije institucija?
FERAGET: Obzirom da postupam kao branilac g. Nermina Aleševića mogu jedino reći da ću poduzeti sve da se „kola ne slomiju na njemu“, jer temeljno ljudsko pravo je ono na fer i pravično suđenje koje u sebi sadrži i pravo na pretpostavku nevinosti, a ovo je opet i pravo protiv samooptuživanja. Dakle, namjera g. Aleševića nije bila da sam sebe prijavi, nego da prijavi korupciju u pravosuđu, a takvi ljudi koji prijavljuju korupciju se u demokratskim sistemima ne procesuiraju, nego im se daje zaštita kroz insitut imuniteta koji predstavlja moćno sredstvo u borbi protiv korupcije.
Kako komentarišete postupke predsjednika VSTV–a koji odbacuje krivicu, kao i članova VSTV–a koji ga štite. Tegeltiji, zapravo, na pamet ne pada da se povuče, on naprotiv najavljuje tužbe protiv novinara?
FERAGET: Ušutkati novinare, a pogotovo one koji se bave istraživačkim novinarstvom, značilo bi ukidanje medijskih sloboda bez kojih jedno demokratsko društvo ne može funkcionisati. Prema tome, smatram da se radi o prijetnjama kojima nije mjesto u demokratki uređenom društvu.
Kakva će biti poruka građanima u BiH ako se nikakve promjene ne dese u pravosuđu nakon slučaja „potkivanje“?
FERAGET: Poruka bi bila da korupciju ne treba prijavljivati jer će svako onaj ko prijavi korupciju biti procesuiran. Međutim, ja se nadam da će Tužilaštvo BiH, u skladu sa zakonom, riješti ovu situaciju u slučaju „potkivanje“.
Da li je ovo posljednja zadnja šansa za bh. pravosuđe da spasi kakav–takav ugled u javnosti?
FERAGET: Efikasno pravosuđe je ono kojem građani vjeruju – a naši građani ne vjeruju u ovakvo pravosuđe. Ovo je dovoljna poruka za članove VSTV-a i nadam se da će se uskoro desiti odgovarajuće promjene koje će voditi popravljanju ugleda našeg pravosuđa, naravno, uz odgovarajuće djelovanje međunarodne zajednice. Ovo iz razloga što se na našim prostorima dugo vremena njeguje tradicija „nekažnjenog sabotiranja legitimnih zahtjeva“. To se mora promjeniti, jer riječ pravi svoj korijen vuče od riječi naredba, što znači da „zakon predstavlja naredbu koju svako mora poštivati“.
