недеља, 30. децембар 2018.

Suzana: Dodiku i Lukaču koga štitite?!

Suzana: Ja sam psihicki veoma jaka. Ovo sto pricamo da nam je policija ubila dijete nije bajka. Nismo mi to usnili, pa dosli da dizemo narod. Prihvatite da ne pricamo bez veze. Kome bi palo na pamet da optuzi policiju bez dokaza. Likacu, ko je toliko jak da ga stitis? Milorade, ko je toliko jak da ces svoj narod da pregazis zbog njega. Lukaca smatram odgovornim za ubistvo mog djeteta zbog funkcije na kojoj se nalazi. Veci je krivac i od samog ubice. Rekao je da ce dati ostavku kad kazemo za sta je kriv. Prva greska je sramna press konferencija koja bez njega ne bi bila odrzana kada su mog sina proglasili narkomanom, lopovom, samoubicom. Drugi dokaz je dolazak u nasu kuci i laganje u ocu. Treca greska je laganje u NSRS.


Zadnja greska je 25. decembar kada je poslao svoje jatake, policiju na goloruk narod, na majke, bake, djecu. Ostavka! Automastka ostavka! U Japanu rade harakiri, od njega ne ocekujem to. Moral i cast su se izgubili kod nasih vladara. Oni ne postoje. Samo pare. Moje dijete necete ubiti i otici kuci spavati. Nema sanse. Dok smo zivi.

Neka Mile ide u Bakince, na oranice. Da je htio rijesio bi ovo za dva sata. Ne smije od Lukaca. Republiku nam vodi Lukac.

Sta je sa Filipom Culumom? Moj sin ga je optuzio pri punoj svijesti. Moj sin je znao sta ga ceka. Nije bjezao. Volio bih da je bio kukavica. Imam samo jedan jedini strah da cu zaboraviti njegov miris, da cu zaboraviti onaj miris njegove koze, da cu zaboraviti kako osjecam pod prstima njegove dredove.