Oprosta i zaborava nema. Ubili ste dijete od 21 godinu, studenta dva fakulteta.
Ubili ste moje sjeme.
Ubili ste ovu svijeću, moje ognjište, iščupali ste mi dušu i srce.
Časni Petre Kočiću, jazavci su preko puta.
Mi smo ljudi i ostacemo ljudi.
Mi nismo Milorad Dodik i njegovi.
Mi smo "Borac", mi nismo "Igokea".
David Dragicevic se nije vratio u svoju kucu, u moje srce. Njega su ubili. Nikada on vise nece uci kod mene. Ni u san. Ali dao sam zahtjev na grobu. Mi smo mirni i dostojanstveni. U pritvoru nista nisam znao. Bolje da su me uhapsili taj dan, jer bi im odgovorio na najgori moguci nacin. Bude li iko podigao pendrek na djecu, vrlo dobro znam sta cu da uradim. Ova ruka, ovo znamenje mog djeteta, bice spustena. Za sve ostalo oni ce biti odgovorni. Zlocinci i ubice nemaju ni vjeru, ni naciju. Pozuvam sve gradjane ove zemlje da daju podrsku Murizu i svim roditeljima kojima su djeca ubijena. Ko ima pravo? Nemas ni ti gore. Niko nema pravo da nasu lisi zivota.
Jedina satisfakcija koju mogu da dozivim je pravda za Davida. Sest dana, sest noci niste mi dali da ga vratim u krevet, da ga spasavam. Pravda za Davida, pravda za svu djecu.
