piše: Slobodan Vasković
Kruže informacije da Milorad Dodik “sprema bjekstvo”. Bilo bi odlično da je to tačno, jer bi njegov eventualni bijeg značio relaksaciju političkih i svih drugih odnosa i razrješenje teške političke krize.
Dodik je najveća prepreka svim pozitivnim procesima, preživljen je, obesmišljen, ali ne miri se sa tim, što je i logično. Posebno zbog toga što Dodik, nažalost, nema gdje pobjeći. Kažem nažalost, jer bi njegov bijeg značio i sprečavanje velikog nasilja koje se priprema.
Rusija? Nema ni tu mjesta za Dodika. Da ima poodavno bi on otperjao ili bi, bar, ovdje bio ojačan ruskim parama. Koje nisu stigle ni preko Moskve, ni preko “Floride”. RS je bez para; bez izgleda da ih namakne na bilo koji način, bez rješenja šta i kako dalje.
Svi u Režimu (osim Igora Radojičića i Zorana Tegeltije) su zaleđeni od straha; Više se plaše Dodika i njegovih namjera, nego političkih protivnika i njihovih namjera. Radojičić čeka da Dodik uđe u sukobe i totalno se samouništi, pa da pokupi čaure i ostatke SNSD-a i krene dalje; Tegeltija čeka da ga Dodik direktno napadne, pa da se javno obračuna sa njim, rušeći Vladu RS.
Dodiku su poznate namjere i Radojičića i Tegeltije, pa sukob sa njima odlaže, tempirajući ga kao dio Velikog Sudara sa Savezom za promjene. Koji neminovno slijedi u naredna tri mjeseca i to krajnje nasilnim sredstvima.
Naruku odluci za obračun u navedenom periodu ide i raspisivanje izbora u Srbiji, jer tokom kampanje niko iz Beograda neće moći/htjeti/smjeti kritikovati njegove postupke.
Dodik ojačava agenturnu mrežu; ilegalnim, veoma modernim, sistemom za prisluškivanje pokrio je cijelu RS, uvećava brojnost Pretorijanske garde, pozicionirane unutar MUP RS, provjerenim stranačkim vojnicima.
Problem su mu sukobljene struje unutar MUP RS, koje mu izmiču kontroli, ali Dodik smatra da nijedna od dvije teško zaraćene frakcije nema kud i da će morati obje da ga brane, opštim napadom na Savez za promjene.
Taj sukob u MUP-u (posebno intenzivno varničenje u Specijalnoj policiji između suprotstavljenih tabora) je i najslabija tačka njegove “Napadačke formacije”, zbog mogućih Kolaterala sudara dvije nepomirljive policijske strukture, što ne prezaju ni od najmonstruoznijih međusobnih optužbi (od “žutog”, preko leševa, do “bijelog”).
Dodik nema kud; Kolaterale će, ako ih bude, prihvatiti. Ionako je “U Ratu”; Ionako se sve njemu stavlja “Na Dušu”.
Paradoks je da je Dodik u teškoj defanzivi, premda djeluje izrazito ofanzivno. Razlog takvog stanja leži u činjenici da se Kriza odvija u RS, da će se i Sukob odigrati u RS i da Dodik nema nikakve šanse da Sukob, bar nakratko, prebaci u Sarajevo, što bi mu pomoglo da “razvuče Front”.
Dodik nema ni načina ni mogućnosti da trenutno nađe adekvatne saveznike u Sarajevu, jer su u Federaciji BiH slični procesi: “Koalicioni rat” (SDA i SBB BiH) je u punom jeku i sa neizvjesnim završetkom. Trenutno je čak mnogo intenzivniji nego srpskosrpski obračun.
Utihnule su i Dodikove Mostarske Laste. Dragan Čović je samo prividno/formalno na tribinama i prati srpskosrpsko i bošnjačkobošnjačko “rolerbol” finale (bez ograničenja u nasilju), a suštinski se osvrće i pažljivo analizira da li je u pripremi i hrvatskohrvatski obračun. I da li mu Zagreb sprema Bruta. Kako bi ovdašnja Drama bila potpuna, tako što je nacionalna dramaturška kvota konstitutivno popunjena.
Svega navedenog svjestan je Dodik, koji brani sopstvenu ratnu poziciju konstatacijom da mu nije “ostavljena druga mogućnost”, iako je jedina istina da on nije ostavio prostora za bilo kakvu drugu mogućnost, jer je sa Odlukama srljao iz goreg u crnje, iz crnjeg u najcrnje. Gurajući i sebe i druge u Neminovni Sukob, za čiji je početak već dovoljno raspalio strasti.
Na dnevnoj bazi je politička analitika svedena na olovni princip “Metak u Čelo” za Nepodobne, nažalost, postala gotovo prevlađujuća među Dodikovim Novovjercima, koji su progutali “patriotsku” viagru i sada bi da se oprobaju na “izdajnicima”.
Fatalizam Velikog Moćnika Malog Entiteta je na djelu: Iako se sasvim solidno pripremio za “Rat”, Dodik ga gubi; Iako to zna, On mora da ide dalje u svom suludom pothvatu. Nema kud. Spirala Nasilja ide ka vrhu i vrhuncu.
Kraj Početka je gotov: Počinje najsuroviji dio Drame, čiji je epilog poznat. Ali ne i broj žrtava, koji će se utvrditi u daljem toku violentnog igrokaza. U tom dijelu ćemo saznati i ko je zaista Legija, ko su Kum i Šiptar, ko je Zver, a ko Mišković. I, naravno, Ko je zaista Milorad Dodik!
