Piše:
Slobodan Vasković
Dan
Republike. Na RTRS-u direktan prenos iz Hrama Hrista Spasitelja. Patrijarh
Irinej služi liturgiju. Cinik u meni komentariše da odrađuje dva miliona maraka
naših para, koje mu je Dodik, svojom voljom, donirao za obnovu patrijarhove vile
na Dedinju. Naše pare, a on sebe predstavlja kao ktitora.
Dobro,
možda sam na kraj srca, ne razumijem politiku, još manje finansijske tokove i eksperte
za narodne pare, ali nekako mi se i dalje čini da je u svoj ovoj krizi dato
previše. Posebno zbog činjenice da SPC nikako ne spada u red siromašnih crkava.
Bilo
kako bilo Irinej je tu i služi. A saslužuju mu vladike Jefrem, Hrizostom i Atanasije
Rakita. Nigdje Grigorija i Atanasija Jeftića. Jefrem ih nije zvao, sukob u
crkvi nije prestao, majski Sabor se približava, a tada će se konačno znati da
li Grigorije ide u progonstvo, u pustinje
američke. Iako pustahija čini sve da te pustinje
ne dopadne.
U
Hramu, u prvom redu, Milorad Dodik, Igor Radojičić, Petar Đokić, prepodobna Željka
Cvijanović.
Pitam
se gdje su vjernici.
U
dubini kadra.
Radojičić
se iznenada prekrsti. Sav pretrnuh i u strahu se prekrstih i ja. Uz riječi:
Bože ubrani.
Liturgija
traje, Dodik se dosađuje, Radojičić se pita šta mu je sve to trebalo, Đokić
priziva kraj, Cvijanovićki se u očima vidi ubjeđenje da bi bolje služila
liturgiju od Irineja. Kako i ne bi to mislila, kada je bez ikakvog znanja postala
premijer. Nakon toga, liturgija joj dođe kao pjesmica.
Dodik,
koji je na liturgiju zakasnio sat i po (zna napamet prvi dio) i Cvijanovićka
malo stoje, malo sjede. Bez fotelje ni u crkvu.
Irinej
drži prigodan govor. Republiku Srpsku nazva gradom, pa se popravi.
Liturgija
završi, a svi se preseliše u Banski dvor, na svečanu akademiju.
Dodik
sa govornice Arhiđakona Svetog Stefana proglašava Arhanđelom.
Valjda
mu se može. Samo da ne krene da dekanonizuje i odlučuje kada je crveno slovo.
Dok
mrmlja koještarije o ljubavi, kamera luta publikom. Nigdje Nikolića, Dačića,
Vučića…, Ivice, Marice, Čovića, Hobita; Bosić u trećem redu, kraj njega Kruela
Majkić, Mićić negdje bačen u sredinu; srećom nema ni Budale Boleta. Bili su tu i
Selaković, Mrkić, Mihajlovićeva, reprezenti Srbije. I Harčenko. I Bocan.
Dodik
u govoru zahvaljuje “prvom rukovodstvu RS”, nudeći poveznicu Radovan-Milorad.
Svi ostali sem njih dvojice za njega nisu ni luk. Samo voda.
NATO
pakt upućuje na referendum. Ništa novo, prežvakavanje floskula.
Nakon
toga repriza intervjua Milorada Dodika RTRS-u. Sa Vanjom Furtulom, koja je u
ovoj emisiji uspjela oboriti svjetski rekord u uvlačenju i poltronisanju. U
jednom trenutku sam se iskreno uplašio da će kleknuti pred Dodika. I… očistiti
mu zrnca prašine sa cipela. Srećom nije.
Sva
obučena u crno. Narikača Režima koji izdiše.
Intervju
djeluje kao zajedničko naricanje indisponiranog, blijedog, izanđalog Dodika i ocvale,
nekompetentne, silnim poltronisanjem potrošene Furtule.
Pokušavaju
publikum ubijediti kako nakon Velikog praska nije bilo ništa, a onda se pojavio
Dodik koji je prvo stvorio Republiku Srpski, pa kad je uvidio da je nenaseljena
stvorio je Srbe. Nakon čega je stvorio i riječ Galama.
Koju
stalno koristi kako bi objasnio situaciju na imanju svome.
Sve
je njemu Galama, a ponekad i vika i larma. Začuđujuće, nijednom nije rekao
riječ spekulacija, koju je takođe stvorio. Čak ga ni prilježna Furtula nije
podsjetila na tu njegovu omiljenu riječ, koju je pravio mjesec dana, dok ga
nisu razapeli kao Hrista. Istina, nije potvrdio da je bio Hrist, ali dalo se
naslutiti.
Nakon
toga se Dodik obrušio na novinare koje nije on stvorio. I koji galame o njemu i
njegovoj imovini. Koju je stvorio. Jer, kako kaže, ima porodični biznis. Nikada
nije rekao koji. To je tajna. Ali, tvrdi da je bio bogat i prije rata. A onda
reče da je u to vrijeme bio i nezaposlen.
Dodika
su opsjeli loši novinari kao zli dusi. Pa hoće slavljem da ih se riješi. “Da ih
uklonim iz svoje glave”, saopštio nam je bogobojažljivo, a, ipak, nekako tužno.
Čim mu zli novinari izađu iz glave, s njim će sve biti u redu. Egzorcist bi mu
dobrodošao.
Dok je Furtula balila, Dodik je
ponosno zaključio da je vrlo zadovoljan samim sobom. I veoma zadovoljan onima „koji
nemaju ni posla ni novca, a imaju probleme i to velike“, ali mu svakodnevno
prilaze i „ne traže ništa“.
„Sretnem čovjeka bez posla, bez
primanja, sa masom problema, a on mi kaže čuvaj mi RS. Samo nam čuvaj RS, kažu
mi ti ljudi“.
Svaka im čast, šta drugo reći.
Sigurno su prezadovoljni što je Dodik zadrigao, a oni vitki i tanani, jer jedva
preživljavaju.
Nakon toga smo saznali da niko
osim njega ne zna šta je politika. On je i politiku izmislio i stvorio. I taj
izum je patentirao, a možda politiku i ukine.
Što je Furtula potvrdila
nekontrolisano klimajući glavom.
To je inspirisalo njenog gazdu,
pa je riječ Galama ostavio na stranu i rekao čuvenu rečenicu: „Ja sam ponosan
na svoje kumove“!
Uplašio sam se da će Furtula od
sreće zaplakati. Jer, nije mala stvar biti ponosan na kumove kao što su Ranko
Škrbić, Budo Stanković, Stanislav Čađo. Prvi je uništio zdravstvo, drugi oteo
zemljište Banjaluke, treći je srušio MUP... Ima njih još i sve je to Kum do
Kuma, Al do Ala.
Furtula je samo šmrcnula, a onda
je Dodik saopštio da je Putin član nekog žirija, a sjetio se i Prve Dame RS,
koju niko poodavno nije vidio u javnosti.
„Supruga nije vidljiva na javnim
mjestima, ali uvijek je bila iza svake moje aktivnosti i svega onoga što radim“,
rekao je Dodik.
Nije objasnio zašto Prva Dama
nije vidljiva. A onda je repriza intervjua završila.
Upravo u vrijeme dok je Dodik
dočekivao zvanice na prijemu. Prve Dame nije bilo. Ostala je nevidljiva. I
potpuno sama. O tom potom.
Prvu Damu su glumili Radojičić i
Cvijanovićka. Više su mi ličili na neželjene konkubine. Vrlo vidljivo.
Na prijemu se pojavio i
Grigorije. Uči engleski, američka varijanta. I Kruela. I Cicko. Došli su i
PDP-ovci. Njih rijetko gdje zovu, pa koriste svaku priliku.
SDS-ovci, osim Cicka, nisu
došli. Spremaju se da galame. I spekulišu. Dok ih Dodik ne ukine.
Dan je bio prelijep. Sunčan. Uprkos
tome svi su bili sleđeni.
