piše: Slobodan Vasković
Aleksandar Vučić i Milorad Dodik su se sreli u Šamcu, gdje su otvorili novu školu.
Vučić je tako otpočeo izbornu kampanju na kojoj očekuje natpolovičnu većinu glasova, a Dodik nastavio sa kampanjom rušenja samog sebe.
Kao napredak su ocijenili dogovor da Beograd javno ne kritikuje Banjaluku, niti Banjaluka Beograd. Zaista to i jeste napredak, s obzirom na ono što stvarno misle jedan o drugom, a što njihova okruženja emituju “u povjerenju”.
“Sve najgore” ni blizu ne opisuje te obostrane impresije.
Kada napravite “impresionistički presjek”, zaključite da Vučić Dodika već drži bivšim, a da je Dodik izgubio i nadu da će se u toj ravni bilo šta promijeniti. Pa luta od referenduma do referenduma; Onog o radu Suda i Tužilaštva BiH do onog o odluci Ustavnog suda BiH.
Steroidi propale politike, čija je prekomjerna upotreba dovela do potpunog rastakanja Režimskog organizma. Previše testosterona izazvalo je ireverzibilne posledice ne samo po Režim, već i po RS.
Manične epizode, depresija, agresija i nasilje, kao nuspojave, tek će da uzmu maha. Ovo do sada su bile samo akne.
Poodavno iza Dodikovih leđa nema vidljivog ni Dragana Čovića, kojeg je lider SNSD-a ne tako davno inaugurisao za “predstavnika RS u Predsjedništvu BiH”.
Čović brine svoje brige, jer se Karamarko uspio “filmskim trikovima” dokopati izvršne vlasti u Hrvatskoj. A Karamarkove “impresije” o Čoviću, kao i Čovićeve o Karamarku, su gotovo identične onim vučićevskododikovskim sa početka teksta.
Zagrebačka ruka nije ništa lakša od one beogradske.
Čoviću tek slijede crni dani; Slaba mu je utjeha što su njegovi partneri u najcrnjim. Hodogram mu izaziva jezu, kao i činjenica da BiH ipak neće funkcionisati po njegovom normativu.
Posebno ne po onom Džonatana Mura. Koji je iscrpio gotovo sve mogućnosti gostovanja u medijima i vođenja kampanje spasavanja samog sebe. Od posledica propalih ambicija “visokog predstavnika u sjenci”.
Zato Mura uskoro možemo očekivati pod šatorima. Gdje će pjevati. Mur, Ćana i Stoja.
Mur već priprema repertoar, “skida” Mitra Mirića i “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”. Iako bi bilo prikladnije da upjevava onu od Kemala i Azre “Odlazim u novi život”. Sa akcentom na stih “Sudbina je tako htjela, ja bez tebe ti bez mene”. Kad je već propao sa “Garo, Garo”!
Dok čekamo da Mur iz BiH zgari u nepoznatom pravcu (što dalje to bolje), stigla je i vijest da su italijanski mafijaški bosovi, uhapšeni nakon šesnaest godina potrage, “živjeli kao životinje” i iz neke betonske zemunice suvereno vladali.
BiH je za italijanske mafijaše nedostižni san, jer ovdašnji žive kao bubreg u loju, a narod kao životinje. Ali svemu dođe kraj. Pa i mafijašima, kako god da žive. I gdje god da se “kriju”/kriju.
I na kraju, riječ dvije o Opoziciji u RS kroz sledeću sličicu: Neki čovjek iz Živinica odležao pet godina na Golom otoku. Vratio se i ćutao. Pitali ga 1983., (tri godine nakon Brozove smrti), da li je čuo da je Tito preminuo.
“Sad od tebe čuo”, odgovori im on.
