piše: Slobodan Vasković
Politički
kriminalci u Republici Srpskoj su nekreativni, bezidejni, a pljačke budžestkih
sredstava bilo u institucijama Republike Srpske, ili opštinama, liče kao jaje
jajetu. I sve su manje više urađene na isti način: lažirani tender/ naduvane
cijene-fakture/ povlašteni
graditelji/dobavljači/asfalteri/sjekači/mesoprerađivači/proizvođači
struje/realizatori “intelektualnih” usluga…
I uvijek se
zna ko će dobiti posao, koliki je “ugradbeni dio”; jedino je prisutna mala dilema
oko toga koliko pripada “naručiocu” posla, a koliko “izvršiocu”.
Upravo ta
nekreativnost najbolje svjedoči o osionosti političkih kriminalaca, koji smatraju
da uopšte nema potrebe da se bar malo pomuče ne bi li prikrili prljave rabote u
kojima izvlače milionska sredstva, jer su ubjeđenja da su nedodirljivi. Pa “ladno”
uzimaju iz budžeta koliko im na um padne, a padaju im desetine miliona.
Ta
nekreativnost ukazuje i na ogroman prezir što ga politički kriminalci iskazuju
spram građana, smatrajući da nemaju ni pameti, ni snage ni volje ni znanja da
uoče pljačku, uništenje svega vrijednog, stvaranje nove kaste superbogatih,
čija je namjera porobljavanje ogromne većine osiromašenih, ojađenih, biološki
već dobro iscrpljenih stanovnika ovog parčeta Planete.
Ovdašnji
politički kriminalci su endemska vrsta, jer su patološki gramzivi, i u poslove
uvlače i članove najuže porodice, kako bi što više opljačkanog ostalo “u
familiji”. Nepotizam je najljepša riječ kojom se opisuju ove kriminalne političko-porodične
manufakture, što poput pijavica (veličine ajkule) isisavaju život ovom narodu.
Kada samo
malo zagrebete po površini, uočite da su svi njihovi zaposleni i da uz to imaju
i firmetine/firme/firmice (zavisno od funkcije koju pater familias obnaša), da su
svi stambeno obezbijeđeni, da su svi saobraćajno “zbrinuti” supersigurnim
automobilima, da su svi “firmirani”…, riječju oni su lokalni brendovi što
svjedoče da se kriminal itekako isplati.
“Pljačka
kuća, kuća pljačka”, pjevuše svi ti ekremi
naše bijedne i mentalno zaostale stvarnosti.
Svi
Miloradovi sinovi i kćeri, Nebojšini zetovi, Dušankina dječica, Nikolini “genijalci”,
Sekini malci i ostali radulji, najsposobniji
su, najpametniji su, najinteligentiiji su, najvrjedniji su, najposlovniji su,
najnačitaniji su…, pa su u svojim dvadesetim već stekli milione. Posjeduju
sve-od mini hiodroelektrana, preko voćnjaka, pašnjaka, softverskih rješenja…,
pa do kvalitetnih kertridža, klamerica, heftarica i ostalog kancelarijskog
materijala.
A tu je
Obrenov mali prava poslovna zvjerka.
Jer i Obren
Petrović, sretni gradonačelnik nesretnog Doboja, dio je matrice “U se i u svoje
kljuse”, koji je, slijedeći banjalučke trendove, čitav jedan grad proglasio
vlasništvom svoje porodice.
Već sam
objavio da je firma “Sipos” najvažniji partner Grada Doboja, iako je osnovana
tek lani.
Stvarni
vlasnik firme je Igor Petrović, Obrenov sin, a “Sipos” je formalno registrovan
na Borislava Miloševića. Milošević je prije par godina stigao na studije u Doboj
i odlično se snašao. Čim je registrovao firmu, odmah mu je Grad dao sve poslove
nabavke kancelarijskog materijala, a i odličan poslovni prostor u centru Doboja.
U cijelu ovu “privrednu bajku” (za nepunu godinu 300 hiljada KM prometa)
involviran je i Stanislav Despotović, kum Igora Petrovića, a svi mladi
privrednici članovi su SDS-ovog podmlatka.
Kako Milošević nije dobojlija, već je „sa juga“, u tom
gradu ga smatraju jedinim ozbiljnim „investitorom sa strane“.
A investitori se moraju čuvati kao oči u glavi i moraju
im se obezbijediti kvalitetni poslovi. Stoga je Petrović sa „Siposom“ potpisao
Ugovor o nabavci kancelarijskog materijala za potrebe administrativne službe
grada Doboja. Milošević je dokument potpisao 05.02.2013., a gradonačelnik
13.02.2013.
„Sipos“ nabavlja sve i svašta za Grad (od tonera pa do
klamerica), a ukupna vrijednost Ugovora je 43.508,40 KM.
Interesantno je da u specifikaciji robe koju „Sipos“
treba isporučiti gradu, nema imena nijednog proizvođača te vrste artikala, pa
se stiče utisak da ih Miloševićeva (čitaj Petrovićeva) firma sama proizvodi.
Zašto je to tako?
Pa nekereativni „genijalci“ su domislili da i na ovom
posliću (pravi unosni poslovi tek slijede) otmu što više, tako što će Gradu
isporučiti već korištene tonere.
Njihovo sjajno poslovno rješenje za, primjerice, nabavku
tonera sastoji se u tome da sakupljaju prazne tonere po ustanovama koje
snabdijevaju, zatim ih odnesu u firmu „Fast Link“, gdje se oni ponovo napune.
Tu ih fino upakuju, stave svoju naljepnicu (!), te ih isporuče krajnjim
korisnicima. Ovi ih lagano (a nekad i snažno) promućkaju prije upotrebe i stave
„u pogon“. Naravno, toneri se naplaćuju
po cijeni novih i originalnih, ili čak po većim cijenama.
Iz Obrasca za cijenu, koju je „Sipos“ uputio Gradu,
uočljivo je da njihovi toneri koštaju od 176,40 KM pa do čak 384,62KM, što su
nevjerovatne cifre.
Potvrđuju to i cijene firme „Grafiotisak“, koja tonere
nudi po cijeni od 76 KM pa do 288 KM. S tim što su oni, za razliku od „Siposovih“
originalni, a ne napunjeni.
Ogromna je količina novca koja se
može zaraditi na prodaji krivotvorenih tonera. Originalan toner košta npr.160
KM, a falsifikatori ga pune za 30 KM. Na ovu cijenu se, u uobičajenim
kriminalnim nabavkama, dodaje još 30 KM, koje prema upućenim, služe da se obore
ostali ponuđači.
U slučaju „Siposa“ tih 30 KM za obaranje drugih ponuđača
se ne izdvaja, tako da je minimalna zarada po toneru cca 130 KM, a maksimalna
350 KM. Jednostavnije rečeno, samo na napunjenim tonerima, prodanim Gradu kao da
su originalni, firma „Sipos“ je „zaradila“ gotovo 20 hiljada KM. Za toliko je,
najmanje, Grad oštećen u poslu vrijednom 43 hiljade maraka. Majstorski, nema
šta, jer profit od 50 posto pokazuje da je i ovdje riječ o suvim genijalcima. (To što je riječ o krivičnom djelu prevare i
falsifikata, koga briga. Oni vladaju, i tuže i sude.).
Naravno, sve je „legalno“, jer u Ugovoru stoji da „roba
iz ovog ugovora mora da bude sasvim nova i odgovarajućeg kvaliteta“, ali ne piše
da mora biti i originalna. A jasno je da oni napunjeni toneri, fino upakovani, izgledaju
„kao novi“. I da se razumijemo, nisu Petrovići osmilili ništa novo, jer se na
tonerima, na ovaj način, pljačka širom RS i BiH.
Osim Obrena Petrovića, odgovorni za ovaj tonerski kriminal su Jasna Lukić, šefica Odsjeka za javne
nabavke (SDS), Miroslav Kršić, SDS-ov aktivista koji je član komisije za odabir
najpovoljnijeg ponuđača. Kada ih je odabrao, on ih je i isplatio. Odgovoran je
i Aleksandar Novaković, šef Odsjeka za informisanje i informatiku, SNSD-ov
kadar, zadužen za sačinjavanje tenderske dokumentacije.
Isti recept primijenjen je i u ostalim javnim ustanovama
i preduzećima, bez obzira na to iz koje je stranke direktor, jer su svi tu
našli svoj interes. Dobojska koalicija SDS-SNSD i ovdje je bila na visini
zadatka. Vukovi su siti, ovce su, ionako, za klanja.
