piše: Slobodan Vasković
Odmori jenjavaju, lagano ulazimo
u najopasniju godinu, u kojoj Milorad Dodik neće birati (ni štediti) sredstva
da ostane na poziciji predsjednika RS, dok će, još uvijek poprilično
razjedinjena, opozicija pokušati ubijediti građane da je za njih najbolje da Dodik
postane prošlost.
Od svih izbornih nivoa, bitka za
predsjednika RS najvažnija je i njen ishod uveliko će uticati na političku
sliku cijele regije, a ne samo ovog entiteta i BiH. Nikada do sada ta izborna
traka nije imala takav značaj i Dodik jasno uočava taj njen karakter, dok se za
opoziciju još uvijek ne bi moglo reći da do kraja razumije svu njenu kompleksnost
i uviđa posljedice njenog ishoda.
Ukoliko Dodik uspije obnoviti
predsjednički mandat slijedi dug period političke nestabilnosti i isključivosti
(on je samo jedan od aktera u tom loncu, ali, svakako, najbitniji) i u BiH i u
regiji, dok drugačiji ishod nosi mogućnost (istina neveliku) izlaska iz esktrema
i povratak real politici.
Uz to, Dodikova pobjeda dodatno bi
učvrstila tajkunsku oligarhiju na poziciji vlasnika RS, dok bi njegov poraz
stvario šansu za promjenu takvog stanja.
Zbog svega rečenog, krucijalni
zadatak opozicije na narednim izborima jeste pobijediti Milorada Dodika, a ne njegov
SNSD.
Dodikov poraz značio bi i krah
SNSD-a, bez obzira kakav rezultat polučila ta partija. Izvjesno je da bi, u
takvom raspletu, SNSD doživio sudbinu srbijanske Demokratske stranke.
Dodik je potpuno svjestan svih ovih
činjenica, pa je u ovoj godini učinio sve da stranku potpuno podredi sebi,
oslobodi je gotovo svakog uticaja ostalih visokih funkcionera i u periodu do
izbora načini od nje mehanizam, čiji jedini proizvod treba/mora biti njegova
pobjeda. Sve ostalo je za Dodika nebitno.
Dodik je u kampanji već dobrih
osam mjeseci i ne posustaje, a izvorište hiperenergije, što je svakodnevno
isijava, jeste strah od mogućeg procesuiranja brojnih afera (u čijem je
središtu), do čega će, bar u određenoj mjeri, doći bude li on u oktobru iduće
godine poražen.
Jednostavnije rečeno, Dodik se
bori za sopstvenu kožu i učiniće sve da je izbornom pobjedom i spase. Svu pomoć
u tome imaće od brojnih multimilionera koje je stvorio i koji će, htjeli to ili
ne, morati spasavati njegovu kožu, da bi spasili i svoju.
U takvoj situaciji jedino
pravilo kojeg će se pridžavati glasi - Nema pravila - što sasvim dovoljno
potkrepljuje ocjenu da ulazimo u najopasniju godinu.
Dodik odlično razumije činjenicu
da njegov rejting nije ni blizu onog od prije tri godine, i da je to posljedica
činjenice da su brojni instrumenti, koji su ga tada držali „na nebesima“, u
međuvremenu, pokvareni, zahrđali, izanđali; u dobroj mjeri neupotrebljivi.
Prije svega, Dodik nema dovoljno
novca (sav budžestki novac je njegov novac) i nije u mogućnosti da, kao ranijih
godina, svako nezadovoljstvo „zalijepi“ markama.
Stoga je lider SNSD-a i
uzurpirao ingerencije premijera i cijele Vlade RS, kako bi, kontrolišući svaku
budžetsku marku, pokušao što bolje da je (ih) plasira s ciljem obezbjeđivanja
ličnih poena, za ostalo ga baš briga.
„Racionalno“ raspoređivanje
novca svojim prijateljima, koje Dodik sprovodi u ovoj godini, neće pokrpiti sve
veće nezadovoljstvo građana, ali će ga, djelimično, amortizovati. Ostatak će
pokušati doraditi preko korumpiranih rukovodstava Sindikata, Boračke organizacije
i Udruženja penzionera, čiji je osnovni zadatak sprečavanje bilo kakvog socijalnog
bunta.
I crkveni instrument, kojim je
Dodik prethodnih godina, „pokrštavao“ i „anatemisao“ svoje protivnike u dobroj
mu je mjeri iskliznuo iz ruku.
Dodik više ne može računati na bespogovornu
odanost Vasilija Kačavende, koji je umirovljen, a ni njegovog nasljednika
Hrizostoma. Kačavenda, koji ima veliki uticaj na Hrizostioma, neće propustiti priliku
da se osveti, tokom narednog perioda, Dodiku, jer ga je ovaj žrtvovao zbog
interesa Grigorija.
Kara Grigorije
nema više ni deset posto „težine“, kakvu je imao prije tri godine, a u zadnje
vrijeme sa svojim „atacima“ na državni vrh Srbije, djeluje komično, blijedo i
sve što čini potpuno je po njega kontraproduktivno, jer se doveo u situaciju da
više ni u samoj Hercegovini, njenom najvećem dijelu, nije dobrodošao.
Atanasije, episkop bihaćko-petrovački,
tek je zasjeo i on neće „igrati“ kako mu Dodik kaže, već će slušati naloge iz
Beograda, a što se tiče mitroplita dabrobosanskog Nikolaja, on nikada i nije
bio njegov pi ar majstor.
Međutim, Crkva neće otvoreno
ustati protiv Dodika, što je njemu u ovom momentu sasvim dovoljno.
Dodikova „Ahilova peta“ su i
odnosi sa zvaničnim Beogradom, u čijoj je nemilosti i na tom fonu ništa se neće
u njegovu korist, u periodu pred nama, promijeniti.
Po lidera SNSD veoma su
problematična i nezadovoljstva unutar stranke, koja jeste pogušio, ali ne i
poništio, kao i dramatičan pad rejtinga gledanosti/čitanosti režimskih medija,
koji su, trenutno, svjetlosnim godinama daleko od nekadašnje pozicije garanta
njegove pobjede.
Uz sve ove probleme, Dodik je i
dalje najozbiljniji kandidat za predsjednika RS i njegove šanse da obnovi
mandat su ozbiljne i kredibilne.
On (svjesno) djeluje i nastupa u
svakoj prilici esktremno silovito, namećući utisak da mu „niko ništa ne može“. Ima
ga svugdje i na svakom mjestu, očituje se o svemu, ne preza se baviti ni
najbizarnijim temama i potpuno je kontaminirao medijski prostor. Takav pristup ima
negativnih strana, ali sam utisak „ne može mu niko ništa“ donosi mu (još
uvijek) mnogo veći broj pozitivnih poena.
Dalje, Dodik veoma vješto amortizuje
loše odnose sa Beogradom, stalnim „patriotskim“ istupima u tamošnjim medijima,
što mu, uz neskrivenu podršku intelektualnog kruga okupljenog oko Matije Bećkovića
i Emira Kustirice, donosi u javnom mnenju RS značajne rezultate.
Za Dodikove planove veoma je
značajan i njegov odnos spram Sarajeva, koji je nipodaštavajući, pun prezira,
omalovažavajući do (po njegove političke partnere iz partija sa bošnjačkim predznakom)
uvredljivosti; riječju pun odbojnosti, jer je svjestan da to u dobrom dijelu
glasačkog tijela, još uvijek predstavlja značajnu odrednicu. Koja se pojačava
njegovim sličnim odnosom spram međunarodne zajednice i igranjem na „rusku kartu“.
Uz sve nabrojano, Dodik najozbiljnije
računa na nejedinstvo opozicije i njenu hroničnu neopredijeljenost u političkoj
borbi protiv kriminalne oligarhije koja suvereno gospodari Republikom Srpskom.
Ključno pitanje je ko može
ujediniti opoziciju i koji je to lider iz te strukture što može poraziti Dodika?!
Mladen Bosić, predsjednik SDS-a.
On je po rejtingu (NDI, juni
o.g.: Dodik 49%, Bosić 45%) gotovo sustigao Dodika i jedini ima realne šanse da
ga u godini pred nama i pretekne.
Bosićeva nominacija za
predsjednika RS ujedinila bi kompletnu opoziciju po ovoj izbornoj liniji i
nikakvog iskakanja tu ne bi bilo, a tako objedinjen blok može odnijeti pobjedu
nad Dodikom.
Nijedan drugi kandidat nema
šanse protiv lidera SNSD-a. On bi sa lakoćom „pomeo“ Ognjena Tadića (politikant
bez težine), Miću Mićića (lokalac bez širine), Mirka Šarovića (potrošen)..., a
posebno moguće protivkandidate izvan SDS-a, koji ne bi mogli dobiti podršku
kompletne opozicije, čak i da budu nominovani ispred nje.
Bosića nema u aferama, u
njegovom okruženju ne „planduju“ tajkuni, veoma je obrazovan, nije primitivac,
a odnos prema političkom Sarajevu istovjetan mu je kao i Dodikov, premda nikada
rečen na taj način.
Lider SDS-a može dobiti i
podršku Beograda i Crkve, što bi ga dodatno ojačalo u eventualnom sudaru sa
Dodikom.
Najveći Bosićevi minusi su
koaliranje sa SNSD-om na bh. ravni, odnosno nepostojanje potpune i čvrste
opredijeljenosti u borbi protiv režima, što je poharao ovaj entitet i
nepostojanje jasne politike koja bi ukazala da će SDS raditi na promjeni
svijesti (prvo sopstvene, pa potom i uvriježene da se „isplati krasti“), kao
što je to učinio SNS u Srbiji.
U grupu negativizama spada i Bosićev
poslovični bijeg od odgovornosti, jer on politiku doživljava, primarno, kao povlačenje
konaca iz sjene, što je bezbroj puta demonstrirao unutar SDS-a, (u vrijeme dok
je bio u vrhu stranke, a potom i njen predsjednik).
Najznačajnije pitanje je hoće li
Bosić, upravo zbog ove njegove (karakterne) osobine, htjeti da se kandiduje?
Kada bi se samo on pitao,
izvjesno bi odbio kandidaturu, ali politička situacija ga primorava da to učini.
Jednostavnije rečeno, Bosić mora izaći „na crtu“ Dodiku!
Ukoliko to ne učini, pokazaće
slabost, omogućiće pobjedu najvećem političkom protivniku i, sasvim realno,
onemogućiti SDS-u vodeću ulogu u vlasti nakon izbora 2014. godine.
SDS ne smije poziciju
opozicionog kandidata za predsjednika RS prepustiti nijednoj drugoj stranci iz
tog bloka, a Bosić tu nominaciju ne smije prepustiti nikom drugom iz SDS-a. Sve
drugo bi bila bijela zastava i prije izbora.
