piše: Slobodan Vasković
Zlatko Lagumdžija je i
zvanično politički leš, Željko Komšić ima neke male šanse da preživi, SDP BiH
nikada više neće biti ono što je bio i ta stranka nezaustavljivo seli na
marginu. Epilog je to višemjesečnih turbulencija u (uz SNSD) najjačoj stranci u
BiH.
SDP BiH se pocijepao, bez
ikakve šanse da se ikada više sastavi. Sve dobro od javnosti skrivane
perverzije „porodice“ isplivale su na površinu, smrdi do neba; sav jad i bijeda
domaćih političara i scene uopšte, poput kanalizacije, izlili su se na ulice...
I niko se, očekivano, nije iznenadio, niti začudio.
Raskol je najavljen i prije
sjednice Predsjedništva SDP BiH. Prvo je Besima Borić, članica tog tijela,
rezolutno rekla da neće podržati Sporazum o provođenju presude „Sejdić-Finci“,
dogovoren između Zlatka Lagumdžije i predsjednika HDZ-a Dragana Čovića. Isto to
ponovio je i Željko Komšić (koji je to najavio još ranije), dok su Alija Behmen
i Damir Hadžić izjavili da će nastaviti držati Lagumdžiji „svijeću“ dok god
bude imao namjeru i volju da siluje i državu i Federaciju BiH i SDP BiH.
Nakon toga zatvorila su se
vrata, sjednica Predsjedništva SDP-a je počela: svađa, teške riječi, još teže
optužbe, bijes, mržnja..., prijetilo se ostavkama na sve funkcije, i državne i
stranačke (Komšić, Borić, Hasan Bećirović...), Komšića su Lagumdžijini kerberi
okarakterisali kao ludaka; „Rekli su mi da sam lud“, izjavio je Komšić
novinarima napuštajući sjednicu Predsjedništva SDP BiH (Kakvo dno i politička
bijeda Lagumdžijinih sljedbenika);... Komšić nije rekao da li je ugasio
svjetlo. A jeste. Forever.
Raskol u SDP-u nije
posljedica pomenutog Sporazuma, već je mnogo mnogo dublji. Rješenje za
„Sejdić-Finci“, koje su ponudili Lagumdžija i Čović samo je kap koja je prelila
punu kacu nezadovoljstva, gorčine i užasa u kojem se, bezmalo, dvije godine
krčka znatan dio SDP-ovih funkcionera, gledajući kako Šef od SDP BiH pravi
svoju Samostalnu trgovinsku radnju (STR) u kojoj radi šta hoće. Sporazum je
samo dobar povod za početak konačnog obračuna, dok stvarni uzroci sukoba leže u
činjenici da je Lagumdžija STR SDP u dobroj mjeri pretvorio u logističku bazu
brojnih hohštaplera, sjecikesa, tajkuna..., te ostale sumnjive bratije, koja tu
stranku vidi kao odlično sredstvo za nelegalno sticanje velikih „bez po muke“
bogatstava, nemajući nikakvog straha od zakona.
Zato sukob u SDP-u nikako
ne treba gledati kao ideološki, još manje kao bitku za sprečavanje poniranja
stranke u isključivo nacionalne vode; sukob u SDP-u je borba dva koncepta:
mafijaškog i antimafijaškog. To je stvarni uzrok raskola, a „Sejdić i Finci“ su
samo malj (vrlo pogodan za ovaj trenutak), kojim strane pokušavaju zatući jedna
drugu. Budimo precizni: Lagumdžija i njegovo društvo nemaju nikakve ideologije,
vjere, nacije..., već samo inetrese za koje su već žrtvovali SDP-ovu
ideologiju, a upravo na oltar prinose i vjeru i naciju; interese za koje su
spremni žrtvovati i državu, ne prezajući ni od njenog potpunog rastakanja.
Uostalom, kakva je to bulumenta svjedoče broje afere (BH telekom, IFC/IFM;
Rudnap...), kao i činjenice da osobe iz najbližeg Lagumdžijinog okruženja
koriste okorjele sarajevske kriminalce, kako bi se obračunali sa svojim
političkim protivnicima, o čemu postoje čvrsti dokazi.
Kontra priča je grupacija
koja smatra da BiH/FBiH nije plijen, već mjesto življenja. Njih predvodi Željko
Komšić, za kojeg se može reći sve i svašta, osim da je kriminalac. Međutim,
Komšić je predugo čekao: sputan sopstvenim (unutrašnjim) sukobima (svjestan da
je, realno, izuzetno popularan u narodu, ali i da je, još realnije, u
političkom smislu tek liliputanac), prečesto je zatvarao i oči i uši i usta
pred očitom kriminalizacijom i privatizacijom stranke i brzim/prebrzim usponom
političara/ („preko noći“) milionera u njen vrh. Plašio se, i to vrlo, da nema
snage, znanja, moći da zaustavi pogubne procese, pravdajući nevješto sopstvenu
nesigurnost/slabost/strahove, „procjenom“ da mu se metamorfoza SDP-a u mafijašku
STR samo pričinjava.
Ispostavilo se da je
njegovo oklijevanje bilo pogubno po SDP gotovo u istoj mjeri koliko i
Lagumdžijino insistiranje da stranku pretvori u mehanizam za mlaćenje miliona,
kojim će upravljati njemu podobni. Nevinih tu nema.
