piše: Slobodan Vasković
Toma Nikolić novi je
predsjednik Srbije. Šokantno je to iznenađenje za gotovo sve one koji se
tretiraju kao „bolji poznavaoci prilika u regionu“, jer je Boris Tadić već bio
viđen u trećem predsjedničkom mandatu.
Nikolić je pobijedio Tadića
u nemogućim uslovima: cijeli sistem Srbije, plus gotovo svi tamošnji mediji,
koji nisu birali sredstva ni uvrede, bili su upregnuti da ga poraze, ali narod
je presudio drugačije. Tako je napokon poražen jedan bahati, arogantni,
kvazielitistički, dubokokorumpirani režim koji je bio kamen oko vrata ne samo
Srbiji, već i cijelom regionu. Boris Tadić je za osam godina provedenih na
predsjedničkoj funkciji prešao dug put od demokrate do uzurpatora, koji sa
malom grupicom odabranih upravljao svim resursima Srbije i to na način koji je
ovu državu doveo na dno ljestvice najsiromašnijih zemalja u Evropi. Uz to je
Tadić u Republici Srpskoj snažno pomogao stvaranje diktatorskog režima, koji je
ovaj bosanskohercegovački entitet pretvorio u prćiju jednog lica.
Njegov odlazak na političko
smetljište odlična je vijest za sve, a stav građana Srbije, iskazan na
glasanju, jasan dokaz da se ovdašnji režimi mogu poraziti i glasačkim kutijama,
a ne isključivo ulicom. Već prvi Nikolićev nastup, nakon što je postalo jasno
da je pobjednik, ukazuje da on neće nastaviti tamo gdje je Tadić stao, odnosno
da će se, za razliku od svog prethodnika, posvetiti Srbiji, ne miješajući se ni
na koji način u unutrašnje stvari zemalja iz regiona, pa tako i Bosne i
Hercegovine. Više od toga i ne treba, jer će takvo ponašanje i djelovanje,
(obistini li se, a trebalo bi), biti najveća podrška sređivanju poslova u ovoj
zemlji i ukidanju malih klerošovinističkih režima u njoj.
Nekoliko je stvari koje
ukazuju na to: prije svega, Nikolić, koji je od ekstremiste stigao do
evrooptimiste, upravo zbog svog begraunda držaće se što dalje od BiH. Uz to, on
nije ni na koji način pokušao ojačati svoj politički angažman i uticaj u
Republici Srpskoj kroz stranku-kćerku, koja u ovom entitetu postoji, tako što
tavori na dubokoj margini. Izvjesno je da se ovdašnja Srpska napredna stranka
ne bi nalazila na toj ništavnoj poziciji, da je centrala iz Beograda smatrala
da treba drugačije da bude.
Posebna priča je odnos
predsjednika RS prema novoizabranom predsjedniku Srbije, jer je Milorad Dodik
otvoreno podržao Tadića, pa čak i učestvovao u njegovoj kampanji. Takvo
nerazumno i antipolitičko ponašanje na kraju se obilo samom Dodiku o glavu,
koji nikako sebi nije smio dozvoliti da funkciju predsjednika RS troši po
srbijanskim šatorima.
Pokazalo se na kraju da je
njegov vašarski angažman bio pun promašaj, te da Dodik ne uživa veliku podršku
u Srbiji, kako se to pogrešno smatralo do sada. Štaviše, on u Srbiji nema
nikakvu političku težinu, što je sada i golim okom vidljivo, jer da je
drugačije i Tadićev rezultat bio bi povoljniji.
Iako se neće miješati u unutrašnje
stvari BiH, Nikolićeva pobjeda imaće duboke i dugoročne uticaje na situaciju u
zemlji, posebno u Republici Srpskoj. Prije svega, njegova pobjeda „polomila je“
interesno-političku osovinu Tadić-Dodik, koja je brutalno vladala i Srbijom i
Republikom Srpskom, što je od ključne važnosti za dalju demokratizaciju ovih
prostora. Dodik je danas mnogo politički slabiji, nego što je to bio do objave
izbornih rezultata u Srbiji.
Podjednako značajna je i
poruka koju su srbijanski predsjednički izbori poslali: glas građana može biti
bitan, snažan i neumoljiv, čak i u situaciji teškog pritiska, prijetnji i
sijanja straha, što su glavne odrednice Tadićeve vladavine u posljednjih
nekoliko godina. Jednostavnije rečeno, ohrabreni su svi oni koji su smatrali i
smatraju da bahatim vlastodršcima niko ništa ne može, kako onim u Beogradu,
tako i ovim u Banjaluci. Strah je, napokon, i zvanično ukinut i to je nešto sa
čim režim koji vlada ovim entitetom mora računati.
Vladajući SNSD će veoma
pažljivo izanalizirati sve brojne negativne reperkusije koje su iz Beograda
stigle po njihov status, i pokušati ih što više minimizirati i amortizovati. Za
očekivati je dodatno sijanje straha i povećanje pritiska na sve koji su protiv
režima, jer je to njihov manir, od kojeg neće odustati. Međutim, talas
triježnjenja i novostečene hrabrosti koji je zapljusnuo i ovdašnje građana
nemoguće je zaustaviti. Opozicija je dobila snažan vjetar u leđa, a u kolikoj
mjeri će ga kapitalizovati prvenstveno zavisi od njih i njihove želje da se
režimu koji suvereno vlada RS konačno kaže zbogom.
