piše: Slobodan Vasković
Mnogi smatraju da je
djelovanje i ponašanje Zlatka Lagumdžije „neopisivo“, a onda krenu to
„neopisivo“ opisivati od Sjeverne Koreje, preko Bjelorusije, posežući sve do
daleke prošlosti i Josifa Visarionoviča Staljina. I u pravu su, s tim što
izrečeno nije dijagnoza, već opis stanja. Koje se iz dana u dan pogoršava, kako
Lagumdžija sve dublje i dublje tone.
Niko ne nudi odgovor na
pitanje šta je to što je natjeralo/prisililo/prinudilo jednog elokventnog,
veoma inteligentnog, visoko obrazovanog i sposobnog političara da se ponaša kao
posljednja diktatorska kreatura, služeći se najprljavijim sredstvima kako bi
odbranio tu nečasnu poziciju?
Samo mi jedan odgovor pada
na pamet: Lagumdžija je haustorče koje je umislilo da je veliki jalijaš; „Bane,
dobri sin“, što je odlučio da sve pozitivno, konstruktivno i plemenito baci u
koš za smeće i okuša se „na ulici“, kojoj nije dorastao, ali je čitav svoj
„Bane život“ sanjao da na njoj caruje! Nemoguća misija, posebno za haustorče
poput Lagumdžije, koji je gotovo cijeli život proveo udobno ušuškan pod
staklenim zvonom, nemajući pojma šta to znači boriti se na ulici za goli život.
A to je dijametralno suprotno od onoga kako taj i takav život zamišlja mali
štreber, čiji je svaki sljedeći korak i potez brižljivo isplaniran.
Čitavo Lagumdžijino
„jalijaško iskustvo“ svodi se na činjenicu da je sreo/vidio/upoznao par
sarajevskih jalijaša, što mu je dalo povoda da budalasto pomisli da je isti
oni, te da ih je „pođonio“ u mjeri da se i sam može tako ponašati i djelovati.
Te je krenuo u osvajanje ulice, nadajući se da će postati najjači u mahali, pa
potom „i šire“... Tugo moja. Čak ni Gručo Marks nije uspijevao tako zasmijati,
kao što to polazi za rukom Lagumdžiji u ulozi „jalijaša“.
Postoji među njima veoma
bitna razlika, koja ide u Marksovu korist: Gručo je želio postati ozbiljan
komedijaš, dok je Lagumdžija ozbiljan komedijaš koji je ubijeđen da je ozbiljan
političar, što je ju zemlji kakva je BiH veoma opasno, jer izaziva brojne i
velike štete, za čije popravljanje su potrebne decenije.
Tragikomični, groteskni
„jalijaš“ Lagumdžija postao je vrlo loš derivat svoje željene uloge-opasni
komedijaš, a što je još opasnije okružio se stvarnim barabama, koje u njemu
vide izvrsno sredstvo za laku milionsku zaradu. Dovoljno je tek da kažu: „Šefe,
danas si pravo zajeban“, pa da „jalijaški“ narcis dozvoli sve – od reketa do
Rudnapa.
Nije moglo u SDP-u ostati
neprimjećeno da je Lagumdžija teško obolio od „Neronovog sindroma“, te da
recituje ode sam sebi (preko FTV-a), u situaciji dok se država raspada, a
nezadovoljstvo građana gori na sve strane. Stoga mu je prvo oduzeta harfa
(FTV), a nakon toga se ukazao i Bahrudin Šarić, član NO Elektroprivrede BiH,
koji je otvoreno progovorio o brojnim nezakonitostima u toj firmi, koja je pod
direktnom Lagumdžijinom kontrolom.
„Jalijaš“ se dodatno
unervozio (a počelo je ponuđenom/povučenom ostavkom Željka Komšića, koji,
uzgred, stoji iza Bahrudina Šarića), te pokušava jeftinim šibicarskim trikovima
da spriječi otvoreni rat unutar SDP-a BiH: snažno napada SDA zbog budžeta BiH,
da bi pokušao prikriti da mu SDP-kuća gori. (Problem sa njegovim načinom
„šibicarenja“ je što protivnik, kojem je namijenjena uloga žrtve, uvijek zna
gdje „jalijaš“ krije kuglicu).
Nakon Šarića pojaviće se
novi svjedoci i novi „Rudnapi“, što je već teret koji Lagumdžija neće moći
izdržati, posebno kada SDP BiH doživi slom na lokalnim izborima, što je
neminovnost.
Haustorče je tako stiglo do
kraja ulice, još uvijek ne shvatajući da je ona, za tipove poput njega, uvijek
slijepa, mračna i preopasna. Bez sumnje će „pravo fasovati“, a hepiend za njega
je još uvijek moguć ako procesi koji su krenuli da ga melju ostanu na
„popijenim batinama“, a ne presele se u klupe, gdje se ispituje kako je moguće
da je tromjesečni gubitak EPBiH 37,5 miliona KM.
