Bloggost: Aleksandar Popović, osnivač SNS u RS
Još od ratnih, pa do ovih današnjih, vremena vjerovatno nema nikog normalnog ko nije sanjao, bar jednom, i poželio gotovo svakodnevno da mu dan počne jutarnjom kafom i listanjem dnevne štampe u kojoj neće pročitati kako je upravnik zatvora završio u zatvoru; ministri bahato i nenamjenski troše narodne pare; bivši šef kabineta predsjednika maznuo milione; revizor utvrdio da su tenderi bili namješteni; direktori javnih preduzeća sami sebi odredili mjesečne plate koje su desetostruko veće od prosječne godišnje republičke plate; kako smo sve više gladni, bijedni i očajni; kako je ''nama'' sve gore a ''njima'' sve bolje; kako ima sve više i više suicida, bolesnih, psihički ubijenih, a sve manje novorođenih i kako bi bilo lijepo da svega toga nema; da živimo normalno i pošteno, da nas vode pametni i pošteni.
Sanjajući i nadajući se da jednom moraju proći, (kako reče naš nobelovac Ivo Andrić), "smutna vremena u kojima pametni zaćute, budale progovore, a fukare se obogate", pošao sam za parolom "Najbolji idu naprijed", za idejom Srpske Napredne Stranke iz Srbije, i sa grupom istomišljenika dadoh sve od sebe da SNS zaživi i u Republici Srpskoj. Danas, dvije godine poslije, analiziram šta nam se dogodilo i zašto nismo uspjeli.
Prvi razlog je što, mjesecima, po štampi i portalima, nigdje među osnivačima SNS u RS ne nađoh svoje ime. Ne zato što je to mnogo važno, već zato što sam, prateći medije, “saznao” ko su ''utemeljitelji i osnivači'', i razumio kako se bezobzirno laže i skrivaju činjenice. Odnosno, koliko ljudi mogu biti neljudi i kako olako "sahranjuju žive", da bi sebe istakli u prvi plan! I to i jeste prvi i najkrupniji razlog: likovi, u žargonu, poznati pod nadimkom JAPAJAJCI. A mene su, u raznoraznim, političkim školama učili kako je najvažniji stranački resurs ČOVJEK, pa tek onda ideja, vrijeme i novac. Ukratko: nema stranke ako nema ljudi, ideje, vremena i novca.
Sve je počelo, (valjda, onako, kako bi trebalo, kako bi bilo normalno), jer smo tvrdili da želimo isto – promjene na bolje. Željeli smo stvoriti stranku koju će činiti i voditi umni, moralni, pošteni, politički nepotrošeni i nekompromitovani ljudi, čistog obraza i čistih biografija; stranku koja će se istinski i suštinski razlikovati od svega dosadašnjeg na političkoj sceni.
Za ideju nije trebalo mnogo brinuti. Bilo je najvaznije da slijedimo politicki okvir matične stranke u Srbiji, da ne izmišljamo toplu vodu, da ne obećavamo kako će biti ono što biti ne može, da ne lažemo narod, da mu ne prodajemo ''muda pod bubrege'', da mu ne obećavamo referendume (kojih nikada neće biti), povrat dobrovoljno prenijetih nadležnosti, da ne sijemo iluzije o duplo većim platama i penzijama, da ne lažemo kako ćemo imati bar pet aerodroma, s kojih cemo moći letjeti u svijet, i mrežu autoputeva (kakvi postoje samo u najrazvijenijim zemljama EU), kako cemo imati rast BDP na kojem će nam zavidjeti svijet, kako cemo uvoziti radnu snagu, imati klinike u kojima će se raditi zahvati koji se rade samo kod nas i primjenjuju naučne metode, koje još nije dostigla ni Amerika, i ............... da ne nabrajam dalje. Svakojakih budalaština i obećanja smo se naslušali i svašta smo (po)vjerovali raznoraznim vlastodršcima, od rata do danas. Mi im sve vjerovali, a oni sve slagali. Bilo je potrebno samo ne biti kao oni – nelagati narodu, nepljačkati narod, a obećavati i činiti ono sto je moguće ostvariti.
Naizgled lako, ako postoje ljudi spremni da ne lažu i da ne kradu; koji razumiju da nema suštinskih promjena, ako će sve funkcionisati kao do sada, (po principu ''sjaši Kurta, da uzjaši Murta''); koji znaju da se stranka jedino moze stvarati i funkcionisati ako se u rukovođenju ne ide za vlastitim sujetama, i ako prvi među jednakima nije još prije prvog sastanka umislio da je upravo ON spasilac ''prekodrinskih Srba''. Nažalost, upravo to se dogodilo: prvi među jednakima nije htio da bude jednak, vec samo prvi. Dogodilo se da je (od starta) lična sujeta bila iznad zajedničkog cilja; da je ta sujeta, narcisoidnost, želja da se odluke donose samoinicijativno, (bez razgovora i dogovora, bez odlučivanja), da se pogazi sve ono što je bilo proklamovano. Ni to nije bilo najgore i najcrnje, koliko je bila užasna spoznaja da je prvi među jednakima, kratko rečeno, potpuno nesposoban; da niti može, niti zna, biti prvi medju jednakima. Na sceni je počela da se igra prljava i loša predstava umišljenog dramaturga. Često sam se (tih dana) pitao da li je ikada i zaista čitao Nušića, Kočića ili Domanovića, (na kojeg se stalno pozivao), ili je u pitanju obican šarlatan, koji funkcioniše po sistemu "copy-paste". Moje zakašnjele spoznaje više nisu mogle ništa da promijene. Vidjelo se da ide grbavo, a "što se grbavo rodi, vrijeme ne ispravi". Uzalud je bilo što je mala grupa, (dva - tri čovjeka), stalno upozoravala da će se srušiti čitav koncept, ako ON nastavi sa svojim glupostima. Ništa nije pomoglo, jer se odgovor na svako dobronamjerno upozorenje pretvarao u grčevitu borbu da se sačuva vlastita pozicija, i da ON ne bude ugrožen. Užasno je bilo gledati kako se stranka u nastajanju privatizuje, i pretvara u prćiju jednog malog iskompleksiranog čovječuljka. U sveopštem haosu, pogažene su mnoge zakonske i statutarne, ali i moralne i ljudske norme. Srljalo se u sve gora i gluplja rješeenja. U takvom stanju i “raspoloženju”, dočekali smo prvu izbornu Skupštinu, završni čin bijedne predstave nesposobnog dramaturga.
Bilo je već izdaleka vidljivo da je napravljen, strateški, potpuno pogrešan potez. Samo političkim laicima i neznalicama moglo je pasti na pamet da se izborna Skupština održi u izbornoj godini, u predvečerje izborne kampanje. Da su politički protivnici smišljali kako da sruše SNS uoči izbora, ne bi smislili bolji način od ovoga. Pokušaji da se spasi, što se spasiti ne može bili su poslednje što se moglo učiniti. Ta mala nada, da ipak, može da se promijeni na bolje, srušena je izborom novog rukovodstva.
Promijenjeno je sve. Pometeni su stari, a došli su “mladi lavovi”. Sve je (odmah) ličilo na nastavak loše predstave, čiji ce završni čin biti mješavina komedije i tragedije, u kojoj se zna da će glavni glumci imati tužan i ružan kraj. Izborom novog rukovodstva otvorila se Pandorina kutija. Nestalo je i ono malo SNS što je bilo stvoreno. Počelo je sa raspuštanjem odbora, (pa kada ni to nije bilo dovoljno), nastavljeno je sa isključivanjem iz stranke; dovođenjem kompromitovanih i kriminalizovanih likova; užasnim kršenjima zakona i stranačkog statuta; organizacijom kampanje koja je bila očajna; sastavljanjem kandidatskih lista, po principu “što gore to bolje”, ili “i po babu i po stričevima”. Katastrofa je bila neizbjezna. I onima koji se ne razumiju mnogo u politiku bilo je odmah jasno da ‘’cenzusa nema ni u romingu’’: da će izborni rezultat biti, upravo, odraz realnog stanja u stranci i potvrditi staro sportsko pravilo da tim pjetlica i juniora ne može igrati u prvoj ligi. Ali, djeca ne bi bila djeca, kada se ne bi razbježala poslije poraza. U bježaniji, nastala je panika. Nisu se uzimale samo svoje igračke. Otimale su se i tuđe. Neki, (među njima), malo stariji, znali su da je to idealna prilika da se ponešto i ukrade, otuđi, otme. Trebalo je posao dovršiti do kraja i potpuno uništiti sve. Predstava je, ubrzo, od tragikomičnih scena, prerasla u horor. Uništeno je sve. Nestala je ideja, otišli su ljudi, proćerdane su i pokradene pare, rastureni su odbori, osulo se članstvo, netala je dokumentacija, nestale su stranačke prostorije, zatvorene su kancelarije po opštinama.
Sve je propalo, kao što to i biva poslije svake neuspjele privatizacije. Jadna je činjenica da se o SNS, poslednjih mjeseci, u medijima pisalo i govorilo samo u crnim hronikama. Otvoreni su brojni sporovi, podnesene krivične prijave, a rad na terenu svodio se na odlaske u sudove, MUP, inspekcije... Umjesto da "najbolji idu naprijed", da postanemo stranka promjena, napretka; ispade da smo postali stranka u kojoj je najviše i najbolje stanovao kriminal.
Osjećam žal i ljut sam, (do današnjeg dana), zašto su vlasnici brenda, (oni iz Beograda koji su dali licencu SNS za RS), dozvolili da se ovdje proizvodi “brlja”, a ne “prepečenica”. Zašto su toliko malo vremena i pažnje posvetili onom što se desava u Srpskoj? Zar je bilo toliko nevazno kakav ce biti licencirani proizvod na trzistu ?! Zašto je, i kome, trebalo da se dozvoli Japajajcima i pjetlićima da se poigravaju i izvrgavaju ruglu tako ozbiljnu priču, ozbiljnu stranku? Braćo, oprostite, morali ste znati i vi da “ko s djecom spava, upišan ustaje”. Morali ste i više i bolje, i onda bi i bilo bolje.
Ovako nije moglo izaći na dobro. I neće ponovo izaći na dobro, ako alternativa japajajcima i pjetlićima, budu hadži japajajci, hadži pjetlići ili “radikalni” naprednjaci. Borim se da se to ne dogodi. Borim se da ponovo pokušamo vratiti sve na početak, da gradimo iznova. Možda jedino tako i može, jer sanacija je uvijek skuplja i mukotrpnija od građenja od temelja. U temelje više nikada ne smijemo uzidati Japajajce, pjetliće, hadž i kvazi poštene i napredne, hadži i kvazi radikalne. S njima dobra nema, a još gore će biti sigurno. U suporotnom moglo bi, ne daj Bože, da se završi kao u onom smiješnom oglasu – mijenjam poljski wc za češki čučavac: šifra drek za izmet.
