Bloggost: Siniša Božić, ekonomista
Da bi se počelo sa privrednim reformama, evidentno neophodnim, kako bi se podigao životni standard građana, prethodno je potrebno uspostaviti funkcionisanje pravne države. Međutim, u BiH se konstantno pitamo, imamo li uopšte državu, i čemu ona služi. Pošto država i njene institucije ne funkcionišu, nije moguće ni uspostavljanje iole funkcionalnog privrednog okvira.
Ne možemo ići u reformu države i njene privrede dok se kriminalci ne stave iza rešetaka. Ne možemo završavati privatizaciju dok se svi oni koji su mešetarili, ne kazne. Ne možemo pričati o uspješnom tržištu kapitala na kojem se pere prljav novac. Ne možemo ni koristiti strana iskustva - ne postoji i nikad nije postojala nijedna zemlja koja je u jednom vijeku promijenila feudalni, kapitalistički i socijalistički način vođenja ekonomije, koja je vršila nacionalizaciju pa potom privatizaciju, vodila pet ratova, u kojoj postoji dvadesetak vlada, par stotina ministara, tri parlamenta, tročlano predsjedništvo. Sve ove pojave su vješto koristili politički aktivni pojedinci, a naročito u zadnjih 20 godina, koji su od državne službe napravili službu sebi, svojim porodicama i kumovima; javni interes besramno podveli pod lični i prolazili nekažnjeno. Tako je motiv za ulazak u političke vode odavno postao lični interes i sticanje i uvećanje sopstvenog bogatstva; služba državi je pretvorena u namještanje dilova privatnim firmama podobnih pojedinaca-finansijera, pa kompletno društvo generiše poslušne, podobne kadrove koji su zaboravili šta to znači kritički osvrt na svijet oko sebe, šta je to dignitet, moral, čast i poštenje. To su sve pojmovi koji su odavno mrtvo slovo na papiru. Pored toga, čisto ekonomski efekat ovakve situacije jeste strahovito osiromašenje građana, odliv mozgova u inostranstvo, zaustavljanje reformi i svakog iole značajnijeg napretka.
Zato, smatram da je veleizdaja upravo ponašanje koje nanosi, pored političke, i ekonomsku štetu državi. Kao veleizdajnici, trebaju biti javno označeni i okrivljeni oni koji su pljačkali preduzeća, u privatizaciji kupovali prljavim novcem desetine firmi, koji su izazivali stečajeve u stotinama preduzeća, koji su prelivali imovinu akcionarskih društava, gdje nisu jedini vlasnici, na svoja privatna preduzeća. Modela za uništavanje je bilo zaista mnogo. To su domaći veleizdajnici, koji su ovim kriminalnim radnjama uništili nekadašnje privredne divove, upropastili svaku proizvodnu djelatnost, (ili je nezakonito prisvojili sebi i svojim privatnim firmama), teško oštetili državni budžet, a stotine hiljada radnika poslali na ulicu, bez nade za daljim zapošljavanjem, prekvalifikacijom, povezivanjem radnog staža, ili penzionisanjem. Time su građani ove države gurnuti u bezizlaznu materijalnu i psihičku situaciju, što je uzrokovalo smanjenje stope nataliteta, masovnu pojavu teških oboljenja, samoubistava, drastičan porast konzumiranja alkohola i opojnih droga. Drugim riječima, nacija (ili nacije) je postala teško bolesna. Dio takvih kriminalaca je bio (ili dospio) u političkim vodama, gdje su postali medijske ličnosti, predstavljani kao uspješni biznismeni i patriote; drugim riječima, državom nam upravlja najobičniji šljam i ljudi nultog morala, nepostojećih stručnih znanja koji pustoše ovu zemlju.
Sve se moglo riješiti 1998. godine sa promjenom vlasti u Republici Srpskoj. Oni, (političari, prije svega), koji su do tad načinili ogromne štete, su trebali biti identifikovani i primjerno kažnjeni. Da je to tad urađeno, privatizacija, koja je započela upravo 1998. godine, bi bila manje bolna i mnogo uspješnija za RS/BiH. Umjesto toga, jednu političku opciju je smijenila druga, mnogo gora i opasnija po građane i samu državu. I to tako traje godinama – jedni i drugi se smjenjuju na vlasti, sebi, porodicama i široj familiji obezbjeđuju milionske sume pljačkajući resurse države, a ne odgovaraju za učinjena djela.
Zato, Krivični zakon RS treba izmijeniti, i definisati veleizdaju kao krivično djelo protiv države, kojom se udara na političke i ekonomske temelje institucija Republike Srpske (i/ili BiH). Ovako izmijenjeni Krivični zakon treba primjeniti – retroaktivno. Imovinu stečenu krivičnim djelom treba – oduzeti. A upravo oduzimanje imovine kriminalcima najteže pada. Pa kad država pošalje poruku da su institucije jače od bilo kog pojedinca, i da onaj koji šteti državu može i hoće odgovarati, situacija će se vrlo brzo promijeniti. Pored toga, svakom političaru koji dođe na funkciju od značaja, treba kompletnu imovinu staviti pod zalog. Taj zalog će da bude garancija da svojim (ne)djelima neće umanjivati imovinu države.
A svi inostrani građani koji su učinili teška djela protiv privrednog sistema države, definisanog kao veleizdaja, se trebaju trajno protjerati iz države, a imovinu im nacionalizovati (npr. Naftna industrija, Fabrika glinice). Domaće političare koji su im to omogućili, treba identifikovati i adekvatno kazniti.
Tek onda kada političari, (prošli i sadašnji), počnu da leže po zatvorima, pravna država će da profunkcioniše. A tek onda se možemo okrenuti normalnijim temama, kao što je unapređenje ekonomije.
