понедељак, 02. мај 2011.

Posljednji obračun


Referendumske ide ušle su u svoju posljednju, vrišteću, političku fazu, nakon koje će bilo predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, bilo međunarodna zajednica, izaći na štitu. Obračun između dva bloka je počeo, a konačni epilog mora donijeti poraženog. Ne postoji ni minimum šansi da posljednji veliki politički obračun u Bosni i Hercegovini, koji uveliko traje, završi neriješenim rezultatom i da sučeljene strane krenu dalje „ruku pod ruku“. Ili će Dodik odustati od najavljenog referenduma o prihvatanju/neprihvatanju brojnih zakona koje je nametnuo visoki predstavnik, (među kojima su i oni o Tužilaštvu i Sudu BiH), i tako doživjeti debakl, ili će međunarodna zajednica prihvatiti da predsjednik RS istjera svoje, nakon čega mogu podvijenog repa napustiti ovu zemlju.

Dodik je ubijeđen da je odabrao pravi vremenski okvir za provođenje referenduma i izlazak RS iz BiH, što bi trebalo da znači da će se na ovom prostoru formirati tri klerofašističke državice, kojima će, bez ostatka, upravljati kriminogene strukture. Takav epilog, jedini je rasplet koji predsjedniku RS omogućava novi decenijski politički život i dalje širenje, ionako, prevelike porodično-poslovne imperije, nastale nemilosrdnim i nezakonitim otimanjem državne imovine i novca tokom njegovih premijerskih mandata. Predsjednik RS je, nema sumnje, zagazio u preduboku vodu i, ma šta on mislio, iz nje se izvući neće. Jer, nije više on taj koji kontroliše situaciju, već su mu stvari izmakle iz ruku, a on improvizacijama poklušava da se održi na talasu. Suštinski Dodikov problem je što ključni faktori koji odlučuju o sudbini ove zemlje znaju da njegov put ka nezavisnosti RS nije plod spoznaje o nemogućnosti daljeg suživota u BiH, već želja da na taj način legalizuje svojih prvih sto miliona, te ostale cifretine koje su se slile na njegove bankovne račune nakon njih. Narod, srpstvo i vjera, iza kojih se Dodik prikriva, obrazlažući svoje postupke, odurna su maska beskrupuloznog špekulanta koji je za samo par godina uspio da od provincijskog političara, (istina, izvanrednih instinkta i fenomenalnog djelovanja u minijaturi, ali bez dubine i dugoročne vizije), pređe dug put do Kreza, sa manirima arapskih diktatora i tirana.

Grozdovi poltrona i svakojakog šljama, kojim se okružio, ubijedili su ga da je sasvim prirodno da privatizuje RS i da je, nakon toga, još prirodnije da se proglasi novim Karađorđem i „odvoji svoje od Turaka“. Nakon ovakvog  hodograma, kojem svjedočimo svakodnevno, nije ni čudo što je Dodik umislio da je iznad svih i da posjeduje nadljudsku snagu i moć da materijalizuje, sve što mu padne na pamet. A ništa dobro mu nije palo već godinama. Upravo zbog toga je i postavio sebi nemoguć zadatak da izbriše međunarodnu zajednicu. Referendumsko pitanje koje glasi „Da li podržavate nametnute zakone visokog predstavnika, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH“?, primarno se tiče postojanja/nepostojanja međunarodne zajednice, a tek onda svega ostalog. Jer, onog trenutka kada građani odbace zakone koje je donio visoki predstavnik, (a učiniće to u devedesetpostotnom broju), međunarodna zajednica je ukinuta – od Brisela do Vašingtona. Istovremeno, ukinuta je i BiH, koju na okupu drže upravo „sporni“ zakoni, a pokušaj stranaca da to spriječe unaprijed je osuđen na propast, jer su referendumom zbrisani. Naravno, ukinuti su i Sud i Tužilaštvo, ali to u ovakvom raspletu više nije ni bitno, jer te institucije ne mogu ni funkcionisati, ako BiH ne postoji. Sve to, dalje bi impliciralo odlazak srpskih predstavnika iz zajedničkih institucija, dugogodišnju političku krizu, sukobe... Riječju mrcvarenje.

Dodik, bez sumnje, procjenjuje da i među Bošnjacima postoje relevantne snage koje bi, nakon svega, rekle: „Ok, tako je kako je, idemo mi praviti svoju državicu“, dok uopšte ne sumnja u to da bi hrvatski faktor odmah odvojio kantone koje kontroliše. Morale bi se umiješati i Srbija i Hrvatska, koje, svakako, ne bi pristale na brzu „egzekuciju“ njihovih ovdašnjih marioneta. Tako pritisak ne bi bio samo na Banjaluci, već bi se razlio i na Sarajevo i na Mostar, Zagreb i Beograd, što bi ovdašnjem lideru omogućilo da se godinama bavi pregovorima i razgovorima koji neće donijeti ništa, a istovremeno bi bio pošteđen bilo kakve odgovornosti za sumnjivo, superbrzo bogaćenje.   

Sve ove ciljeve, predsjednik RS nevješto pokušava prikriti tvrdnjama da on jedino želi izmjene i dopune Zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH, te da referendum nije obavezujući, što je nonsens. Ne postoji referendum koji nije obavezujući! Dapače, kada 90 posto građana kaže da nešto više ne važi, ne postoji taj političar, niti ta politička volja koja to može promijeniti. Svjesna je toga i međunarodna zajednica i upravo zato krenuli su u otvoren obračun sa Dodikom. Otvoreno iskazivanje spremnosti „na sukob“, svjedoči da više nisu voljni gutati prevare, uvrede i laži nekada im omiljenog daška vjetra sa ovih prostora. (Nakon što je hiljadu puta skočio u pravcu seceije, a oni to ležerno posmatrali ne vjerujući sopstvenim očima, konačno ih je ubijedio kada je prvi put uzviknuo „Hop“).

Predsjednik RS se teško preračunao. U svom secesionističkom paketu, Dodik je računao na otvorenu podršku HDZ-ova, koji su ga, kako stvari stoje, ostavili na cjedilu. Ni zvanični Beograd neće mu dati podršku, a što se Moskve tiče, oni će biti „principijelni“, ne miješajući se nikako u sukob. Dodik je ostao sam. I biće sve usamljeniji, jer je veliko nezadovoljstvo u redovima Saveza nezavisnih socijaldemokrata, zbog toga što ih je doveo u situaciju u kojoj se Srpska demokratska stranka nalazila i stradala 1997. godine. Tada je SDS bio jak kao danas SNSD; Momčilo Krajišnik je posjećivao Patrijarha, kao što to čini danas Dodik; ondašnji Patrijarh je, kao i ovovremeni, dao podršku i, nakon toga, sasvim mirno posmatrao rasturanje SDS-a. Kao što  Irinej, „tihujući“, posmatra cijepanje SNSD-a, koje je lagano već počelo. (Deja vu sindrom ovdje je jedina konstanta).

Prvi je, (što je lako bilo procijeniti davnih dana), „otkovao“ Nikola Špirić, koji već mjesec dana ne štedi ni Dodika ni njegovo okruženje, časteći ih najpogrdnijim riječima, među kojima je kriminalac najčća. Špirić, koji je dezintegrisan u SNSD - u, iskoristio je tu situaciju da enti put prevrne ćurak i krene u samospasavanje, a sa brodom i „Zauvijek Srpska“, šta bude. On je siguran vjerovjesnik skore propasti vladajuće političke opcije, jer za Šprića je odavno jasno da je najamoralniji političar u BiH, ali i da posjeduje najistančaniji njuh za nadolazeće promjene. Već je krenuo u medijski obračun „sa svojima“, a on će se intenzivirati u nadolazećem vremenu. Spasavanje gole kože, njegov je omiljeni sport u kojem je, bar do sada, bio izuzetno uspješan. Za njim će krenuti i drugi.

No, prije negoli krene snažnija erozija SNSD-a, mora doći do raspleta posljednjeg velikog političkog sukoba. Ako Dodik održi referendum, ovdje slijedi „Libija“, ali bez bombi. Ne održi li referendum, imaćemo „Egipat“ sa tendencijom ka „Jemenu“. U svakom slučaju na crnim listama Evropske unije će se uskoro naći brojni tajkuni i političari bliski predsjedniku RS. Održao se ili ne održao referendum, biće upotrijebljen mehanizam kojim je sklonjen Slobodan Milošević - prvo stradavaju ljudi oko „Šefa“, što izaziva u režimu strašnu nervozu i spremnost na razgovore sa „drugom stranom“, a nakon toga pada i „Gazda“. Milorad Dodik, izlizan od prevelike (samo)upotrebe, svima je dojadio, o čemu najbolje svjedoče riječi njegovog dojučerašnjeg vjernog lobiste Miroslava Lajčaka, koji mu je u lice sasuo: „Vas u Evropi već odavno doživljavaju kao novog Lukašenka“!